... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Ajme svitu moj, znan, zvučat će malo lokalpatriotski, ali mislin da se ovo samo u nas more dogodit. Kako je Ivanišević reka na svojoj proslavi, na svome Wimbledonskome dočeku, da je Rio ku*ac prema Splitu
Kako je napisa uvodničar u današnjoj „Slobodnoj“, jemamo more bit najgoru momčad Hajduka u povisti, a mi slavimo ... jemamo more bit najgoru upravu u sto godin, a mi slavimo ... tica Feniks je golo govno za nas. To nije napisa uvodničar, to san ja sam zaključija.
Uvik se dižemo iz pepela, kad se najmanje na nas računa ...
Ej, svitu, sto godin je to, cilo stoliće. Kako su naši najuporniji, najluđi ili kako i oćete nazvat, predstavnici, napisali na transparentu, izvišenome u Pragu, rodnome mistu Hajduka, kako je Smoje napisa a Meštar u „Velome mistu“ izgovorija ...
KREPAT MOREDU SVI KRALJI I CARI, MA 'AJDUK ĆE OSTAT!
Ili, kad se već itamo sa citatima, veliki profešur Davorin Rudolf je u predgovoru knjige „Majstori s mora“, antologije tekstova o Hajduku sakupljenih od strane Zdravka Reića, napisa ovako:
„Ima dana kada državni organi mogu uvest mrske poreze i trgovci podići cijene, a u Splitu nitko neće prosvjedovati ni gunđati, jer je Hajduk, splitski nogometni klub – pobijedio. Ponekad su i za bezazlene događaje i najsitnije opačine krivi i država i vlada i vlastita supruga i najveće svjetske sile, jer Hajduk nije pobijedio.
Ima jedno mjesto na kojemu su jednako stručni i kompetentni i akademici i ribari, profesori i brijači, vrhunski umjetnici i čistači ulica, na isti se način raduju i strepe, bivaju veseli, zabrinuti ili tužni“
Jema prav profešur Rudolf, i ja se sićan, u moji deboto polak stolića života, grandioznoga koncerta velikoga Dominga na Prokurative. Prije ulaska, svratija san u trafiku vazest španjulete, a čujen na radiju Edu Pezzija kako kuka i plače, Hajduk konta Malmea gubi dva i nula ... ajde, prigorija san ga, i ušli cura i ja unutra, a čujen kako se povorka ljudi pomalo kalaje niza Marmontovu i piva, slavi ... a ča in je, oli su rebambili od Poljuda do Rive? Ma nije, nego je Hajduk u zadnju priokrenija rezultat na 3:2, oni mali Liberijac Mass Sarr je da dva gola u produžetke, pa smo prošli dalje u Evropu. Poslin je i on propuva pa mu je najveći doseg u karijeri bija ča je glumija u spotu "Trio Gušta"
Domingo je te večeri piva ka grdelin, a dala mu je ruke i publika koja je pratila koncert na Rivi, na velikin ekranima ... Split je te večeri parija ka Barcelona, jedini put da san seja u ponoća na Rivu popit piće a da me konobar nije bar onako, u sebi, posla u materinu.
Svaka čast velikome Domingu, ali, kako je reka profešur Rudolf, veselje i atmosfera su te večeri bili barenko uncu jači i radi tega ča je Hajduk pobijedija.
Nisan nikad bija, a sad pogotovo, neki zagriženi navijač, ali da san grintav kad Hajduk izgubi, jesan ...
Za Hajduk se ne navija, za Hajduk se živi ... reka je stari pijančina Grdović, u trenucima prosvitljenja.
Njegov „Dalmatinac“ je legenda, pogotovo izvedba 1999. na Poljudu, kontra Rijeke, kad je piva na centru o Poljuda, sa trideset i ništo iljad prateći vokali ...
Danas je grubo poć na utakmicu, uvik moraš dobro izvagat je li rizično oli nije, a jedan jedini put san uspija odvest moju Vinku na stadion još dokle je jemala dvi i po godine, kad je junački izdurala cilo poluvrime.
Pri desetak godin san odradija i dva gostovanja, put navijačkin vlakon u Zagreb ... i gostovanje u Rijeci.
Navijački vlak je bija jedno nadnaravno iskustvo, mislin da smo Zlato mamino, ja i vlakovođa bili jedini u vlaku koji nismo trošili nedozvoljene supstance.
Gori me je na ulazu pritreslo, i pita jeman li upaljač. Našto san odgovorija da mu ne dan dok ga sam ne nađe. Dotični je pozvizdija i počeja vikat da vriđan službenu osobu i predsjednika države! Kad je naša fajercak, lipo san mu reka da ne triba pinit, da mu ga eto kad ga je već naša. Ne znan zašto je posli toga zaškarpunija, maka san se ća
U Rijeci smo bili sa autobusima, pod policijskon pratnjon, ka da smo iz Kolumbije došli ... a pokazalo se da i nije bilo zaludu. Dokle smo se posli utakmice izvlačili priko Torpeda, iz portuna uz cestu je doletila stina toliko jako bačena da nije rasula staklo nego je ostala buža. Jednoga momka ča je odija sa nama je poteglo u glavu, centimetar dalje i bilo bi ga ubilo. Pratnja je uletila u portun, ali su mogli samo podilit dvi-tri triske jer su unutra našli dva mulca (maloljetnika, za sjevernjake) ča skupa nisu jemali trideset godin.
Ljudi se kod nas veselidu na raznorazne načine ... evo vidite kako je ekipa mladih umjetnika malo širih područja zanimanja, skupila doma dičju frulu, lancun, dva pokrila i gitaru, popeli se na jedan od ST neboderi i od kolpa izveli pjesmicu ...
... gledan na vjestima kako su sinoć u Dubrovniku učinili bakljadu na starin zidinama ... u prošlome san postu prikaza oni naš, sućurački mural ... a sinoć san dežura do ponoća, i mislin da nisan zaludu. Žali Bože magle, da je bar bilo lipo i vedro ka nazad par dan, kad smo se slikavali na krovu „bele zgrade“ ...
... ali nije mi bilo ža sinoć leć u skoro dvi ure. Ono je tribalo vidit. A pričaju mi ljudi, koji su bili gori, da je pun Kozjak bija tonobili, i to više furešti nego domaći tablic, koji su došli uvatit ča bolji požicijun za gledat vatromet.
Jedva čekan, evo za koji minut, poć na utakmicu. Ma more Hajduk i izgubit, ali ti šušur i gužvu, a nadan se i vesela lica hajdukovi drukeri iz cilega svita, triba vidit uživo.
Sad je na vijesti kazalo jednoga ča je doša sa sinon iz Australije, sa velikin transparenton TORCIDA-PERTH.
Znan da se i moj mlaji brat, Zlato Mamino, vas izija ča nije i on sad ovod. Svaki put kad mu pošaljen koju porukicu i opišen kako je ča bilo, beštima da mu ne dodajen sol na ranu.
Nadan se da će se uspit dokopat interneta i da ću mu bar malo ovod dočarat kako je bilo ...
A jednoga dana, ako Bog da zdravlja i pinez, volija bi rođendan Hajduka proslavit da popijen i ja jednu pivu u „Fleka“, u Pragu, di je osnovan najstariji hrvatski klub.
Nije osnovan nikakvin dekreton četrdeset i pete godine, i nije minja ime kako „najdražemu navijaču“ odgovara.
Snaga Hajduka su i navijači ... jer, ne zaboravimo, već duže vrime igramo u HR prvenstvu podređenu ulogu, ali to ne spriječava ljude da dođu na plac, navijat, beštimat, vikat i veselit se ... to neki nikad nećedu razumit. Jer nema razumnoga objašnjenja za to. Ča Hajduk slabije igra, to su navijači bolji i kreativniji ...
Ka ča je stari pijančina Grdović izjavija:
Za Hajduk se ne navija, za Hajduk se živi!
Zdravi i veseli bili!
Update:
Judi moji, Oni Gori mi je svidok, ne moran nikoga mrzit da bi volija svoje. I posli đira do Splita, na utakmicu za stoti rođendan ... svit više nije isti ... Hajduk nikad više neće bit isti.
Čudan smo mi svit ... ča nan gore igraju, to nan je draži ...
Kako san ja trenutno u dijaspori, u Zapadna Kaštila, put nas je, naravno, najpri nanija kroz Mašograd, koji je, ka i cila Kaštila, bija propisno okićen znamenjima Hajduka ...
... a i puten do Dioklecijanove vikendice smo se svega nagledali, dosta svita je poslušalo molbu Torcide pa nakitilo po ponistran i balkoniman znakovlja Hajduka ...
... a ni tonobili baš nisu prošli lišo bez punta ...
... čudi me da ljude koji su se ovako vozikali do Poljuda nisu kasnije kupili po cesti. Pijane, lude i malu dicu Bog čuva, a ovi ča su visili po ponistran i iz portapaka sigurno nisu bili mala dica ...
Sad smo već došli blizu stadiona ... ljudi se okolo vrtidu i provajedu uć. Svašta san ovi godin vidija na utakmican, zna se koji put popjavit i tovar, simbol Dalmacije ...
... ali još nisan vidija najbojega čovikova prijatelja, dapače jedinu pametnu plavušu, sa obilježjima kluba stogodišnjaka ...
Kad smo se već, na jedvite jade, došli unutra, dočekala nas je personifikacija šipka, dunkve, ljudi su stajali, ne sedili, jedan na drugome, i mislin da se na Poljudu više svita skupilo samo na onin legendarnin utakmican kontra Dinama i Hamburgera, još dok nisu bile katrige na sve četri strane.
Bilo je starijega svita, deboto o šćapu, a bilo je i mali tići i tićica, propisno obučeni u dresove i roditeljima na glavi da moredu i oni ča vidit ...
Polako se približava početak utakmice ... učinjen je padobranski desant na Poljud ...
... tako je iz zraka sletila Hajdukova zastava, bandira Hrvatske i balun iz Praga. Sad je napokon i utakmica mogla započet. A prošli smo kako smo prošli, isto ka da smo igrali ko manje ...
... tako da je skoro cilo vrime bilo zanimljivije gledat raznorazne događaje oko terena, a ne se nervozirat sa najgoron momčadi Hajduka u cili sto godina. Jedna Snježana će sigurno zapantit ovi dan ...
... nadan se da njezin izabranik nije bija kur*eve sriće ka oni nesritnik nazad par miseci u Belgiji, kad je zaprosija divojku na utakmici, a ova ga odbila. Čak su nan i gosti razvili transparent-tortu i „zapalili“ svićice na njoj ...
... ali naravno, Torcida je ipak bila glavni meštar o' fešte. Momci, i divojke, su se satrali ovo sve organizirat, izvježbat, podilit zaduženja ...
I kad je napokon završilo to mučenje baluna, ča je tribalo bit ka slavljenička utakmica, svi smo skupa odbrojavali zadnji deset sekundi do stote minute, i onda smo uz veliki vatromet konfeti, topovski udari i navijačke pisme, poželili najdražemu klubu bar još sto godina.
I da se događanja ovih godina unutra i okolo Hajduka ča pri zaboravidu. Blago klubu koji jema ovakove navijače
E sad stvarno niman više ča dodat ... to bi bilo to ... moje viđenje današnje proslave ...
Update na Update:
Ča san reka da niman više ča dodat? Evo van i ovi video ča je izaša na CNN-u!
