... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Prošlo je dugih devetnaest godina od tužnih događaja na istočnoj granici lijepe naše, u još djevičanskom razdoblju stvaranja mlade hrvatske države.
Na vrime kad je plima samoprozvanih branitelja, a ustvari najvećih grobara „bratstva i jedinstva“ pregazila ljepoticu na Dunavu ...
U razdoblju kad se još vrlo lako moglo dogoditi da stvari krenu „na đavla“, i kad su mnogi u svitu, nažalost i kod nas doma, priželjkivali, po nekima i realnu mogućnost da „treća vojska na svetu, bre“ pregazi te „bedake“ i „pizdeke“ koji su se usudili uspostaviti „novu endehaziju“.
Bilo je to vrime kad smo svi polako shvaćali da Hrvatska i NDH nisu sinonimi, i posebno mi se onda usikla u sjećanje jedna rečenica Tanje Torbarine koja je pisala svoju kolumnu, doduše onda još cilu stranicu u „Globusu“, začetku današnjeg sveopćeg medijskog žutila.
Tanja je onda napisala, slobodno interpretirano: „Nije bilo važno je li moj dida bija ustaša ili je tvoj dida bija partizan, bitno je da smo sad svi skupa i da branimo naše od ONIH“
Ponavljam, to je bilo još djevičansko doba stvaranja Lijepe Naše.
I ja sam sam, mea culpa, polako počeja svaćat da „Pismo majci“ nije ustaška pisma, nego kanaliziran bunt i gnjev cile moje generacije, koja se razmilila po frontovima domovine.
Bilo je to doba kad se prema Trstu vozilo priko pontona, po mraku, sa ugašenin svitlima. Uz samoinicijativno, a ne po pokori, nabrajanje „Očenaša“ i „Zdravomarija“ od strane nazočnih putnika. Bilo je to vrime dokle je većina pripadnika „Frankfurt divizije“ još uvik bila na svojin položajima diljem Dojčlanda i sa datim markama i materijalom pred sobom i drugima prala savjest dok su oni koji nisu imali dat ništa od materijalnih dobara davali sami sebe po vukojebinama Lijepe Naše, u koje su dotad bili upućeni samo rijetki, a i to na eventualnim vježbama prilikom poziva u „rezervu“ ...
Prošlo je dugi devetnajst godin odonda, dica koja su se onda rodila sad su već komad klipana ili lipa divojka, i oni baš i nimaju puno pojma ča smo mi sve onda proživljavali. I nije i ni briga, koliko vidin, a i mi se nismo baš potrudili da in objasnimo.
Sad smo vodo di jesmo, i to najvećin dilon svojon krivicon, jer nismo na vrime odvojili „mangupe“ iz svojih redova. Dozvolili smo in da njihov obrazac ponašanja postane mjerilo ...
Ali neću, neću i neću sad o tome. Bar danas.
Da se poklonimo onima koji su se onda napatili, izgubili sve svoje trude, neki i djelove tijela, razum, ili čak i život ... koji su razbili neke brižno gajene mitove tipa „rado ide srbin u vojnike“ ili onaj brižno podgrijavani mit o „nepobedivosti JNA“. Naročito onaj mit o „niškoristi“ Hrvata ka vojnika. Ko ne viruje, neka zbroji tenkove po Trpinjskoj cesti ...
Ali, kako da to shvati generacija odgojena na iPodu, Facebooku, mobitelima i ostalim općepoznatim tehnološkim điđama?
Nadam se, iskreno i iz srca se nadam, da to niko od njih neće imati prilike osobno iskusiti. Nikad! I što reć za kraj, za odjavu?
Da probamo to reći glazbom ...
