< | ožujak, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Puno tega ne razumin, rečete vi, ni prvi ni zadnji, ali jedna od zadnji misteriji koje nisan uspija rješit, osin načina na koji funkcionira ženski mozak, je i vječno pitanje: Zašto je dan zaljubljeni smistilo usrid kurbe Veljače, kad priroda zna tako zaludat, da ti se i ovod, u nas di je ka ono raj na zemlji, zna duša smrznit, ka ova bidna japanska dunja ... photo: Branka Gugić Mislin, nadan se, znan, iz pouzdani izvori, da je zima, ipak, pri kraju ... nabavljaju se i sunčane očale ... ... jedva se čekadu prve zrake sunca, da se učine malo đir okolo, da se vidi je li more još na istomen mistu, jerbo posli oni pusti plima, oseka i cunamija čak i ovod, u ovo naše malo veće vale, a ne Jadranskoga mora, kako mu tepamo ... ništa te ne more iznenadit, pa čak ni uskrsla dubrovačka karaka, doduše, sad ne tegli topove, začine,m svilu i kadifu, vengo dokone turiste ča se dođedu izguštat ovod kod nas, desetak dan u lito ... ... ali kako nevoja nikad ne dolazi sama, moja mala Vinka, ča je izdržala cilu zimu ne razbolit se, sad je u dvi nedije peškala dva puta priladu. Prvi put, ajde, lišo brez punta, oću reč brez fibre, ali zato je ova druga dokusurila ... Stigla depeša, stoj doma, ništa od izleta, ništa od kina, deboto propa vikend. Ajde, pape je timbra kartelu na predstavi „13. portalaca u zemlji čudesa“ ča se odigrala u petak u „Kerumopolisu“, ali nije to to ... Zato, ka ilustracija one stare „... nikad ne znaš zašto je to dobro ...“ iskoristija san priliku, isuka fotoaparat, i maalo prošeta do mora, na podan naše ambulante, dokle san iša po Vinkine nalaze. Kad san se već mora dignit rano ujutro za odnit uzorke, bar da nije zaludu ... ... vidin da je ribarska flota još na mistu, ljuljuška se na sitnin valićima oto jutro, kupa se u sunčanin zrakan, sprema se za plovidbu ove dane ... kako veliki brodi, tako i oni mali, pomoćni ... ... di se ko okreneš, ne moreš od liposti, je li ovo proliće i sunce marčano i mene plesnili u glavu, ili je ovo posljedica kronične neispavanosti ... oli ovamo ... guštaš gledat, a ovamo ti pade kamen sa srca ... ... kad nepobitno utvrdiš da „bela zgrada“, starin ruzinavin antenama na krovu unatoč, još uvik nije priresla stari kampanel, žilavi spomenik stare gradnje, kojemu ni savezničke bombe u onome ratu nisu mogli ništa ... Spustin se doli, meju voćke, i notan kako čele vridno radidu svoj posal, među sto koluri cvića ča lipo vonjadu da bi čovika ošamutilo da se brzo ne makne ... Srića da niman sa čin povonjat cvit! Di se ko okreneš, sve reste, buja, pupa ... I tako, malo po malo, sitin se neki događaja iz prošlosti, malo me je taka jedan komentar na portalu da ne znan ča je ljubav ... i onda staneš, pa se zamisliš, pa je li to zapravo tako? Zanemarijemo li danas naše drage, u toj prokletoj utrci zvanoj „Lov na kunu zlaticu“ ... Kako je bilo prije? U doba daleko prije mobiteli, interneta, fejsbuka, portali .... I onda se živilo ... i radilo ... i ljubilo ... i izražavala ljubav na raznorazne načine. E, tu san vas dočeka ... Ča je sve u stanju napravit jedan zaljubljeni deboto maloljetnik za svidit se izabranici srca svoga .... davno, pri rata, pri sarajevske olimpijade ... naoružan samo dobron voljon, jednin sasvin običnin gramofonon i kazetofonon, sa sasvin prosječnon diskotekon ondašnje domaće muzike, bez punih hadrddiskova empetrica, bez programa za obradu zvuka i sve blagodati današnje tehnologije ... Eto, iskopa san, tražeć zeca po mojoj staroj audio arhivi, istira san lisicu ...
... pa evo poslušajte, ako van se da, naročito mlađi, ča se i onda, sa onin ča je bilo na raspolaganju, moglo napravit ... mikseta? samo na slici, u mislima, ka predmet želja ... Sve u svoje vrime. Možda smo danas, dvadeset i nešto godina stariji, svoje osjećaje dugogodišnjin treningon naučili zatomit, oli izrazit drugovačije ... ali bit je ista ... Vidi se da je proliće debelo zavrtilo mozak svima, sve reste, buja, vonja, sve je nekako lipše deboto za vidit vengo ča je zapravo ... jer kad čovik prošeta po ovome vrimenu, kad samo bokun bave lizne priko mora, mora se osjećat dobro ... pa mu čak i ovi natpis na brodu... ... izgleda optimističan i ostvariv, još ako uspijedu spojit dvi dobre utakmice ... ali nema veze, lipo mi je, moj galebe ... čak ni ovi očiti dokaz ljudske nekulture, dapače velikoga pomanjkanja kućnog odgoja ... ... ne more me izbacit iz takta. Ali neka ga, na njegovu/njezinu dušu ... ništa mi neće ovi dan pokvarit ... a i maloj su nalazi dobri, malo grintanja po kući, koji dan, i dalje sve po starome ... Zdravi mi i veseli bili! |
Vrlo bogat i sadržajan vikend je iza nas ... ako ne ništa, barenko nas je ova dosadna kišurina molala na miru, da se malo nadišemo čistoga zraka, a počela je djelovat i prva od one tri legendarne marčane bure (ožujski vjetrovi sa sjevera, za sjevernjake) Postalo je deboto tradicionalno, kako je zli jezik u liku i djelu stanovitoga blogera primjetija ... da svaki dvi šetemane (tjedna, za sjevernjake) petkon, kasno uvečer, zalazin u stanoviti kafić „Ely“, odma izad kantuna (ugla, za sjevernjake) kod stare-stare „Slobodne“. Interijer kafića je gazda ukrasija vlastitin radovima ... pravo osvježenje nakon stereotipnih fotografija kupljenih u „Emezette“ na kile Povod? A oli triba povod, kad se skupi prava ekipa, ali eto, formalnosti radi, bila je to ka neka „Večer Višana“ ... viška pogača (pizza sa srdelama, za sjevernjake) i, na veliku žalost mojih organa za sluh, KARAOKE, Pouka za ubuduće, kad u najavi nekoga događaja (eventa, za sjevernjake) vidin ključnu rič "karaoke“, triba pobignit glavon bez obzira Dunkve, nisan dozvolija da mi to pokvari večer, jer ipak je tu bilo i oni ča nisu pivali ... ka ovi deboto obožavatelj Mavrovića, makar po frizuri, Je li smi ova šinjorina izać vanka kad je grmljavina? ... ili, da se zadržimo makar u nekin širokin muzičkin okvirima, bilo je tu i fanova „Iron Maidena“ ... ... a nakon ča su se šinjorine sa previsokin mišljenjen o svojin glasovnin kvalitetama udaljile, praćene ovacijama nazočne publike, pokazalo se da ovod jema i tu i tamo koje čeljade ča zna spojit dvi note bez dištonavanja ... ... dapače, čak štoviše, napokon se dočepa mikrofona i poneki wannabe Sinatra ... ... koji bi sigurno bija vrlo visoko plasiran u talent-natječajima diljem Lijepe Naše ... u svakome slučaju, meni je ovo bila posebna večer, jerbo san uspija i Zakonitu dovuć na neko događanje, makar na lukavstvo ... ali joj se kasnije svidilo pa nije tila poć doma ... ... fala lipa Boranu na ovoj i još par slika ... ... pa je dogovor da ovo moremo ponovit još koji petak. Da ne bude zabune, one pive na stolu isprid nje su ipak vlasništvo stanovitog basiste koji nas ipak nije tija počatit sa svojin pivanjen ... Eto, mirakuli se događaju ... Hajduk u dvi utakmice uvali osan goli a ne primi nijedan, i ja san uspija negdi izać sa Zakoniton. Odličan start vikenda bez kiše sa malo vitra u kosi, koji nan nije smeta da nastavimo sa istin tempon .... u subotu smo bili na jednome rođendanu, tribalo se sredit ... nabavile su se i očale u skladu sa jaketon i čizmicama ... ... jedino mi je sve malo pokvarilo ča je Vinkica počela kašjat ... nima fibre, ali je grubo čut ... tako da san, zanamisto da svi gremo u kino u nedilju, na kraju mora poć sam. Ali neka, ne reče se zaludu da ono ča nas ne ubije da nas ojača ... Zašto volin filmove Jamesa Camerona? Pala je odluka da napravin ono ča san dugo odgađa ... da napokon gren gledat pravi film u 3D tehnici, a je li, di će suza ako ne na oko, izbor je pa na „Avatar“ ... Cameronovo remekdjelo. Toliko san se nasluša o tome filmu, efektima, glumcima, okladija bi se da diko na bespućima interneta piše i koju su marku baškoti (dvopeka, za sjevernjake) drobili u bilu kafu ujutro za vrime doručka. Čak san odgleda film onako, doma, na stotinjak W razglasa i pristojnoj dijagonali ekrana ... ali nije to: to! Tribalo je poć u kino, dokle još igra, i pogledat ga na razglasu odvrnutome do daske i provat prvi put kako triba te famozne 3D očale, ali ne one crveno-plave ča i već daju u pakovanju detergenta od po kila, nego prave, elektronske, sinhronizirane cvike, koje ti propuštaju u livo oko sliku za njega, a u desno oko sliku za desno. Bija san malo skeptičan prema toj tehnici, jer san bija nima puno sa Vinkon i ekipon gledat "Toy Story 3D", pa san se malo ka i razočara, ali evo, sramin se i stidin se, kako posumnjat u čovika koji izad sebe jema potpisane ove filmove, da nabrojin samo one ča san i gleda ... True Lies Titanic Terminator 2 Aliens Strange Days ... da sad spomenen samo neke od oni ča san gleda, ponekad i više puta ... čovik uredno snimi film svaki deset godin, i potaraca sve ono oko sebe, figurativno, naravno, uvik mu film bude najjači po potrošenin pinezima svi vremena, i po kvaliteti, i po ispričanoj priči .... i uvik neumoran skače i dalje ... ... ko zna ča u budućnosti od njega moremo očekivat ... pri deset godin san u njegovome "Titanicu" jema prilike prvi put čut pravi, rasni, Dolby Surround, u splitskome "Centralu" ... sad san u "Kerumopolisu" (multipleks, za sjevernjake) pogleda prvi put pravi 3D ... toliko je bilo uvjerljivo da san se, kod scene ubacivanja kanti sa plinom u podnožje Stabla Života, i ja izmica da me ne "pogodi" koja zalutala bačva ... eto, priznajen, i osta san živ ... straj me i promislit ča me čeak za desetak godin, ako zdravlje posluži i mene i njega, koju će sad novu filmsku tehniku izventat ... Sam film, ka film, priča, čak i nije posebno originalan ... neću sad spominjat onoga tipa iz Srbije ča se buni da mu je ukrelo priču, ali virujte mi, pogleda san film, doduše animirani "Battle for Terra" koji jema onu osnovnu ideju, čak i kostur priče vrlo sličan ... ... ali neka, i to njemu ka njemu, Jamesu Cameronu, opraštan ... citira je malo ovega, malo onega, ali je to sklopija, sašija, imbazda, složija i ispegla u fenomenalnu priču. Jedan od ritkih filmova današnjice di su efekti u službi filma, a ne obratno, da se snimi film koji je prikrcan efektima i kojega ćeš zaboravit čin izađeš vanka, najdalje do prvi pokretni stepenica u "Jokeru" koje vode do izlaza vani ... ne znan za vas, ko je to uspija gledat, razumi me, a ko nije do sada, jema moju toplu preporuku za gledanje ... je malo duži film, ipak je Cameron redatelj koji ne priča svoje priče u maniru "priča sa šanka" od tri beside ... ali ko ga bude iša gledat, neće ni primjetit da je već gotovo. Do idućega puta i, nadan se, još bogatijega vikenda, zdravi i veseli bili! Update: Svima djevojkama, ženama, majkama, bakama i prabakama ... kao i onima koji se tako osjećaju, želin sretan njihov današnji praznik, Međunarodni dan žena! |