... da ne zamirite, i ja san, davno, obaša cilu županiju, i šire, sa mlaznicon u ruci i brentačon na kostima, ma koliko mi šutjeli o tome ...
E, i zaboravija san napisat, član sam DVD "Mladost" čin san uspija nagovorit mater da mi se potpiše na pristupnicu, od 1977. godine.
Kaštelanski veleposlanici na riječkome dičjemu krnjevalu ...
Zašto je „Bella Fiume“, olitiga po naši Rijeka, ovu subotu, šesti od vejače, bila najveseliji grad na svitu???
Ne, nisu se najili bunike, iako su se tu i tamo koristili sredstvima „na granici dozvoljenoga“ da bi se sva ova događanja uopće i mogla izorganizirat ...
... pomalo, ne trčimo, gremo od početka.
Vinki san obeća da ću je vodit na dičji krnjeval u Rijeku. Već smo generalku (link) obavili, umaškarali se na domaćemu terenu i obavili sve pripreme glede onega ča je bilo u našoj moći.
Zamolili smo tetu ča stoji u Rijeki da nas otrpi dvi noći za prispavat, pa smo se polako Vinka i ja uputili na sjever.
Osta je još samo jedan mali modni detalj, vrimenske (ne)prilike ... gleda san svaki kvarat od ure vremensku prognozu, za Split, Zadar i Rijeku, vaga san na balancu poć oli ne poć, i na kraju je najsigurnije pomoglo ča se je Vinkica uredno pomolila da nan bude lipo vrime puten ...
Jema bit da su njezine molbe bile uslišane, jerbo smo deboto do Rijeke došli brez kapi kiše, ako ne ništa, oko Senja je još bilo suho, neka je tukla južina i crni su nan oblaci plesali naviše glave ...
... a tek nas je oko Novoga Vinodolskoga dočekala sitna kišica. A plašili su nas sa povodajem, deboto biblijskin potopom, a cilin puten ništa.
Auto ceston do Zadra, onda zaboravljenin putima, kojima nisan iša još od doba pri pontonskoga mosta, na otok Pag, pomirisat izbliza poznati sir i pokazat Vinki izbliza kako se radi sol, naravno, morska, a ne ona iz Tarikova rodnoga mista ...
Vrime je samo malo pokazalo zube dokle smo onon šešulon od trajekta prilazili tjesnac između Žigljena i Prizne ... ništa posebno, samo ča mi je malo Punta posolilo ...
Sritni i zadovoljni smo stigli u Rijeku, odmorili se i ujutro krenili o puni pogon ...
Najprin smo bili obać maškarani reli „Pariz Bakar“ ... jasna aluzija na cilj relija je žiovopisno misto kraj Rijeke, poznato po koksari koja je zamalo završila u Sućurcu ... ali malo manje poznato da se misto, tj. riječki kvart odakle su krenili, zapravo zove Pariz.
Inšoma dela šoma, ka pravi veleposlanici našega mista i grada, najprin smo obavili važne razgovore sa predstavnicima lokalne vlasti ... sa gradonačelnikon Obersnelon ...
... i sa krajicon krnjevala šinjorinon Batinicon i njiovon verzijon Žutoga, meštron riječkoga krnjevala Tonijen ...
Naravno, našlo se vrimena i za slikavanje sa živopisnin primjercima motoriziranih maškara svekolike provenijencije ...
... a ostale maškarane dvokolice i četverokolice svakakovi oblika, boje, okusa i mirisa ćemo van pokazat samo ovako, na brzinu, jer bi mogli nabubat toliko slik da i ne bi stigli učitat na brzinu deboto da van je i Bil Gates vinčani kum, da ne rečen koji od ovi naši domaći ...
Rijeka je malo zeznuto misto za šetnju, je sve blizu po zračnoj liniji, ali stav malo kompliciraju uzbrdice i nizbrdice ... posli ča smo ispratili oktanske beštije na njiov put do Bakra, pomolili smo se za nji da sritno stignu, i da in Plavi Anđeli ne dajedu puvat, jerbo ne znan bi li koji proša alkotest ... mi smo se lagano uputili u riječku bazu malo okripit srce i dušu. Tribalo se spremit za glavni događaj, koji je započinja oko ure pozapodne, a reli je partija oko 10 izjutra.
Malo smo se prošetali doli, lako je bilo nizabrig ... i usput se slikali sa pokojon zanimljivon maškaron ...
... i polako, marljivo, počeli bilužit grupu za grupon dičji maškara ...opet, prikažijemo i ovako, mali izbor od napravljeni Vinkini i moji slika, jer i je bilo MAŠO ...
... i negdi oko tridesete grupe je Vinka svečano izjavila da više ne more stat na noge, pa smo se uputili do Šatora, krajnje odrednice dičje maškarane kolone ...
Usput smo provjerili je li riječki vatrogasci drže sve pod kontrolom ...
... i naravno, probali smo čvrstoću maštovitih maškaranih instalacija, koji je bila puna cila Rijeka ...
Negdi oko šatora, Vinka je potpisala kapitulaciju, uputili smo se nazad u riječku bazu, obavili brzinski šoping i nadomak autobusa, neko me bada po leđima uz pitanje „jeste li vi Umorno_Oko“ ... naravno da san se, uz potvrdan odgovor znatiželjno okrenija, i ugleda poznanika, riječkoga blogera @gogoo ... sa kojin san se, ovako, prvi put vidija uživo ...
... za razliku od također Riječanke, @Minimaxine, koja je od dičjega krnjevala ipak odustala u korist ZG koncerta grupe „Depeche mode“ ... moran priznat, ipak opravdan razlog.
Nakon toga napornog šetanja, nekako smo se dovukli, ipak autobuson, ništo na brzinu izili, i malo ubili oko ... uvečer, oko osan uri, uputili smo se još malo prošetat priko Korza, ali deboto da nije više bilo tragova fešte ... ulice pometene, ograde pomaknute, stupovi vraćeni na svoje pravo misto, promet uspostavljen. Ka da nije oti dan tuda prošla armada od cca šest iljad (6.000) dice umaškarani u sto i nešto slika, alegorijskih kola i ko zna svega čega još, iz Hrvatske i odsvukud okolo, čak je bilo i naši dragi susjeda sa istoka i zapada ...
Ujutro se tribalo uputit južnije ... malo nan je vrimenska prognoza naborala čelo ... bura je zaludala, svi trajekti su bili u prekidu, tako da ću, prvi put možda posli dvadesetak godin, MORAT proć priko Karlobaga ... jer je i to bolje nego priko Like zabucat u snigu, a ionako je Maslenica zatvorena. Divota ... zaustavi se vjetre, pita bi te nešto ... sitin se samo kad san jednom davno ovi MPThompsonov citat vidija napisan ka grafit na Radićevome Masleničkome mostu.
Ali, unatoč mome straju, prošli smo deboto lišo ... malo valjanja, malo grčeva u rukan jer san su obedvi noge i ruke mora držat volan, i naajžalije od svega, Vinkici mi je malo naškodilo valjanje pa smo potrošili par kesica, neću reč čijih da nekoga ne reklamiran ... i tako je, na Vinkino i moje zadovoljstvo završila naša zimska riječko-maškarana avantura.
Zdravi i veseli bili!
