Kako vrime brzo leti ... već je pasalo trinajst godin, a pari mi se da san jučera štanca ove šonete (osmrtnice, za sjevernjake) ...
... i da smo svi skupa umirali od smija, od sriće, od čega već ...
Kad bi se sitili da više neće bit Očenaši i Zdravomarija i umiranja od straja kad se prilazi priko pontona kraj ruševina Masleničkoga mosta, bez svitli ... sporije vengo bi odija na noge ...
Neće više bit navijanja ka na utakmici, kad se bude vraća naš MIG na aerodrom, dimilo je iz njega ka iz Željezare, a on jedva leti, u visini Svetoga Jure, a odozdal mu ekipa plješće, navijedu ka na utakmici, A bidan pilot samo ča nije mava krilin da se održi u zraku. I uspija je sletit živ i zdrav, ali avion nije više niko uspija sastavit. Neka, učinija je on svoje  ...
Ko more zaboravit onega našega ča je vika «Oba su pala!» a prin rata more bit da je vidija «Strelu» samo na slici, i to u kojemu crtanome romanu ...
Ili onega ča je dava korekturu vatre kalunima (topovima, za sjevernjake) sa Žirja, koji su gađali brodove u Šibenskoj luci ... četristo livo ... a je li moje livo ili tvoje livo ... ne znan ... pa je «Legenda sa Žirja» zdrmala šibensko kino.
A ča bi tek bilo da su oni artiljerci sa moje Šolte, moji Čuvitaari, jemali bokun skule kad su onako laički uspili par puti strefit razarač «Split» iz svoji kaluni?
Gledali ste svi, više oli manje, «Kako je počeja rat na mome otoku» ...
Jedan put davno je Vinko Brešan izjavija da tri dila ISTINITI priči o izvlačenju naše dice iz «JNA» nije smija njanci meknit u scenario, jerbo mu i ovako niko nije povirova, a da je sve te nevjerojatne priče spomenija, ispizdili bi ga da pituraje i priča monade ...
Tako da ona čuvena «Aleksa, vrati se doma, skuvala san ti paštašutu!» nije dobila konkurenciju u vlastitome filmu.
Ono ča se dogodilo nazad trinajst godin je bila kulminacija takozvanoga djevičanskoga razdoblja domovinskog rata.
To je bilo vrime dok su još svi današnji mudrijaši i guzičari bili na sigurnoj udaljenosti od Lijepe naše, da vidu na koju će stranu vitar okrenit.
Kraj onoga razdoblja o kojemu je pisala Tanja Torbarina jednom davno:
«Nije bilo bitno je li ti dida bija partizan ili ustaša, bitno je bilo da ste skupa u rovu i branite kuću!»
Evo, i ova slika sa naslovnice današnje «Slobodne» ka da je sublimirala cilu jednu izgubljenu i žrtvovanu generaciju, MOJU GENERACIJU ...
photo by Slobodna Dalmacija
... koju su šibala sva tranzicijska sranja na ovome svitu, od «Šuvarove škole»  na početku pa do pravoga pravcatoga krvavoga rata na kraju, koji je ostavija pustoš ne samo u materijalnin sredstvima, nego i tamo di najviše boli. U duši!
Ljudima bi se cili život srušija ka kula od karat, neki su i svoje najbliže izgubili.
Pogledajte dobro ove face ... oni su velikon većinon krenili u rat iz uvjerenja, a ona gitara na vrhu mi daje za pravo da se okladin da sigurno nisu slušali cajke.
A dobili su ča su dobili ... a oni pravi, ča su najviše pripatili, muču i patu. U sebi. A galamdžije su od početka jemali na pameti neki svoj SITNI interes ...
Uostalon, još je pokojni stari lisac, Miljenko Smoje, davno reka da neće nikad snimit nastavak «Veloga» i «Maloga» mista, nego da se svaki deset godin repriziraju, jerbo je uvik isto.
Ko ne viruje, neka pogleda obe serije onako, između redaka i primjeni replike na današnje vrime ...
I na kraju, ča ću van reč, kad san ovako istresa sve ča mi je bilo na duši,
SRITAN VAN DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI!
I POKOJ DUŠI SVIMA ONIMA ČA SU DALI SVOJE ŽIVOTE ZA LIPU NAŠU ...
|
