Divljo - last chapter

petak , 26.08.2005.

Divljo se s vremenom otuđio od nas. Od ljudi koji su odrasli sa njime i isto tako ga prihvatili kada se vratio nakon rata te mu olakšali adaptaciju u "đes ti bio kad sam se ja borio" vremenu. Noga mu je bila dobrim u ofsajdu jer se nije uopće pridržavao liječničkih uputa. Nigdje nije mogao bez štake. Čak mu je i amputacija prijetila. Počeo se družiti sa sumnjivim tipovima i sve više brazditi u svakojake stimulanse. Od alkohola do raznih narkotika. Nekada kada bi zapalili džoint i popušili ga on bi odmah motao novi. Nije se obazirao na to što smo mu govorili da je jedan i više nego dovoljan. On je morao tri. U tim danima me sve više podsjećao na Jima Morisona. I fizički su ličili. Pokušavali smo ga animirati na razne načine ne bi li se makao iz lošeg društva. Znao je nestati na par dana ali se uvijek vraćao. Mater mu je poslala i lovu za more nadajući se da će ići sa curom pa se malo dozvati. Uvijek će mi ostati u sjećanju naša interna prepirka gotovo svaki puta kada bi se vidjeli. Dilema je bila tko će prije od nas dvojice umrijeti. Ja sam tvrdio da će on a on da ću ja. Dogovor je bio da prvi koji odapne, da na sahrani ovaj drugi ga još i onim komadićem zemlje koji se baca u raku spuca u lijes i vikne "Oooooooooooo, eto ti sad".

Jednog srpanjskog dana sam došao na posao i naručio kavu. Uzeo sam novine. Uobičajeni jutarnji ritual. Letimično gledajući vijesti na naslovnici uočio sam naziv našeg mjesta. To mi je bilo dovoljno da obratim pozornost jer se ime našeg mjesta nije baš često moglo vidjeti u nekom naslovu na naslovnici novina. Inicijali su odgovarali. Onda sam na slici uočio štaku pored beživotnog tijela. Od tada znam šta znači izraz "slediti se".

Pronađen je mrtav na betonskom igralištu u Pločama. Mnogo dalje od mjesta gdje je rekao da ide na more. Izgledao je kao da spava. Kao da je samo malo prilegao da odmori prije odlaska u nove avanture. Umro je pod ne baš najjasnijim okolnostima. Predoziran svime. Ostavljen bez pomoći da skonča sam. U miru. Možda mu je i bilo spasa da mu se "kompanjoni" nisu uplašili i pobjegli. Divljo je završio svoj put.

Na posljednji ispraćaj smo ga pratili mi. Najvjerniji prijatelji. Ne oni koji su ga muzli i podržavali u paklenom tempu. Mi smo ga i dočekali kada su ga dovezli iz Ploča, mi smo ga i ispratili. Da, bilo je tužno. Mora biti tužno kada ode tako mlad čovjek i na takav način. Majka je poslije uporno insistirala na tome da ga je netko ubio. Mi smo znali da nije. I da, bacio sam komad zemlje što sam jače mogao u pravcu lijesa. Viknuti "ooooooooooo" nisam imao snage ali sam viknuo u sebi.

Počesto odem na groblje. Imam puno domaćina tamo koji me prime. Znam da i mene tamo mjesto čeka. Divljino mjesto je odmah pored ceste. Da ga svi vide. Tamo stoji i njegova bista, njegove slike iz djetinjstva i počesto i boca "štoka", za putnike namjernike, da nazdrave usput i sjete se njega…..

In memoriam: