Beskonačnost ili aleph...
Za sada je beskonačnost još uvijek velika zagonetka u matematici. Stari Grci su je prvi otkrili, počeli o njoj razmišljati, tražiti dokaze o njenom postojanju i dvije tisuće godina kasnije je njemački matematičar Georg Cantor umro u psihijatriskoj klinici ne dokazavši postojanje beskonačnosti.
Da li je beskonačnost bila prije svega drugoga? Šta je uistinu beskonačnost?
To je ljubav, jedinstvo poezije i filozofije, to su nezaboravna svitanja, to je život u njegovom pravom sjaju.
Cantor je bio uvjeren da beskonačnost, njegov Aleph, postoji i da je kontinuiranost postojanja najveća i jedina realnost svakog bitka, fizikalna stvarnost ovisna o matematičkoj etici kojoj nije potrebna fizička stvarnost. Beskonačnost je dimenzija kojoj još uvijek nismo pronašli mjerilo, ona spava u našem vjerovanju u ljubav i etiku postojanja. Beskonačnost je samo pojam u matematici, tvrde neki.
A možda je beskonačnost ipak Cantorov Aleph, obilježena tajnovitim slovom Kabbale... nešto bez početka i kraja ili je to samo misao o toj čudesnoj dimenziji koju ne osjećamo u sebi?
"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje", fikcija kojom se hranimo u stvarnom životu, količina u kojoj se ujedinjuju energije našeg postojanja…
Aleph… točka perspektive u prostoru u kojoj se ogleda beskonačnost… Borges je napisao hipotezu beskonačne stvarnosti… u njegovom Alephu, promjera dva do tri centimetra, se zrcali univerzum u nesmanjenoj veličini… svaka stvar je istovremeno i beskonačno mnogo stvari promatranih iz raznih uglova… on je istovremeno vidio more, zoru i sumrak, ljudsko mnoštvo Amerike, prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide i oronuli labirint u Londonu… Njegova fantastika me opijala…
Zamišljah Aleph života. Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža… vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj… spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista…
Potražih utjehu u svetosti vjerovanja u nedokazivost postojane istine. Ljubav je iscjeljivala napuknuće srca, u klijetkama ispisivala tvoje ime, u kapima krvi crtala tvoj lik, u pamćenje slijevala svjetlost sa Sinaja, u uspomenama zrcalila kamene ploče, brisala tragove sluđene noći u kojoj su trgovci vremenom istjerani iz hrama…
Nije dozvoljavala da se u srce ugnjezde obmane i strahovi… iskrila zvijezde na nutarnjem nebu… povezivala dva svijeta u biverzum sreće…
Umorni od tugovanja zaustavili smo se u kutu svemira... u točki prividnog mira… na izvorištu bjeline kojom svjetlost kruni vjenčanje dana i noći… doživjesmo pretakanje ničega u sve… prisjetismo se svih obećanja izgovorenih u trenucima strahovanja… svih zavjeta izgovorenih u svetištu vremena… odanost ljepoti trajanja u istini nas je uvela u korizmu… odvela na put pokore… zaustavljali smo se pred ikonama padanja i uzdizanja… izgovarali molitve… bosonogi se uspinjali na Sveto brdo…odživjeli katarzu i čista srca zakoračili u novo doba…
U vrtloženju zavojnice postojanja osluškujemo poeziju drevnih oceana… gledamo zagrljaj pjeska i pjene… pamtimo biografiju Jakovljeve školje… slijedimo Venerinu putanju… volimo iskričava svitanja, nevidljivu lakoću zenita, blagost sutona… u njenoj ekliptici mi živimo ljubav…
Dijana Jelčić
Oznake: Geog Cantor, besonačnost, Aleph
|
