"Samo istina je lijepa." Descartes
"Beli reshit, beli tachlit", bez početka i bez kraja, ponavljaju židovi u svojoj molitvi više puta dnevno, "beskonačnost je vjerovanje" i kršćanin Georg Cantor vjerujući u molitvu otvori čarobna vrata sna, pokaza da je postavljanje pitanja i razmišljanje o njima u matematici puno važnije od njenih konačnih riješenja. Aleph, točka u kojoj je zgusnut cijeli univerzum, prvo slovo Kabale je postao znak beskonačnosti.
To je bio novi početak misaone elegancije i vjerovanja u beskonačno mnogo oblika tek dotaknutog beskraja…
Često smo na trgu cvijeća pozdravljali boginju svitanja, zbog svjetlosti koja se rađala nježnim bojama jutrenja, zbog spiralne dinamike univerzuma, zbog svježeg peciva i lude mladosti koja nas je uvlačila u pustolovinu novog sna. Jednog takvog jutra smo, u simfoniji boja i mirisa cvijeća, zaokružili noć punu sretnih misli o postanku svijeta.
Bilo je to onog davnog proljeća kada se mladost Europe ujedinila i željela promjeniti svijet…
Davna proljeća, djeca cvijeća, buntovnici bez razloga, ratnici bez oružja, nenaklonjenost vremenu. Svitanja na trgu, vodimo ljubav, a ne rat i miris svježeg kruha.
Molba i molitva, svetost umiranja i rađanja u zaobljenosti prostora i vremena. Načelo iskona, zagrljaj svjetla i tmine, sunce na istoku, Venera na zapadu, romor misli i muk osjetila.
Da, 1968- e godine smo bili Heroji pred kojima je stajala sretna budućnost, tako su nam govorili, a mi smo ipak htjeli više i činilo nam se da možemo više, željeli smo sjediniti mudrost, literaturu, poeziju i znanost u zagrljaj vječno izlazečeg sunca svijesti, žudili smo za umijećem umijeća vremena.
Stajali smo na rubu istine, osjećajući.
Istina je lijepa.
Dijana Jelčić