Lelek sebra...
Naslov posudih od Tina Ujevića... čitajući njegove pjesme pitah se ... poznajem li sebe... a pjesma Zvijezde u daljini je bila često nadahnuće za tekstove koje pisah u daljini...
Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći...
U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana se radio sanjar… promatram prelamenje sedmog u osmi dan…
Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga…
je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?...
Tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve… osmog dana u mjesecu, u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik… sjećam se, sunce se smiješilo toga dana... bila je to svetkovina osjećanja...
Nebo se ogleda u oceanu… kada se svjetlost slije u tminu, u našim očima se dva plavetnila pretoče u modrinu sna… tada se zvijezde pokažu u svom punom sjaju… njihov sjaj se zrcali u tvojim očima… to je život…
Na ušću Neretve se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život… potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi… vidim imaginaciju našeg kmetovanja sadašnjem nečem nepoznatom, nečem nedohvatljivom… osjećam, ti naslućuješ moju misao…
Carpe diem… prevodiš mi bezglasje zvijezda… u pijesku na obali rijeke crtaš krug i dokazuješ našu nedjeljivost od kozmosa… odvodiš me u dolinu tvoje mladosti da u vlatima trave vidim tragove prohujalog vremena… da osluhnem glas praotaca u njihovim titrajima… pozivaš me na sveto brdo da tamo u ledu podsvjesti ispišem riječ život i sačekam ponovno svitanje... da doživim trenutak kada svjetlost bojom vjenčanice odjeva osmi dan...
Romor jutrenja zaglušuje lelek sebra... osmi dan obećava inicijaciju u vječnost... u sfere lakoće postojanja u ljubavi...
Ljubavi, iskoristimo ovaj dan… šapćem sretna u ovome ovdje i ovome sada… u ovoj sretnoj mjeri našeg vremena... u istini koja oplemenjuje tebe i mene...
Dijana Jelčić
 Oznake: Tin Ujević, lelek sebra, zvijezde u visini
|
