Dinajina svijest o pokretu

petak, 29.12.2017.

Lelek sebra...





Naslov posudih od Tina Ujevića... čitajući njegove pjesme pitah se ... poznajem li sebe... a pjesma Zvijezde u daljini je bila često nadahnuće za tekstove koje pisah u daljini...

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.

Ćutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći...






U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana se radio sanjar… promatram prelamenje sedmog u osmi dan…

Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga…
je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?...

Tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve… osmog dana u mjesecu, u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik… sjećam se, sunce se smiješilo toga dana... bila je to svetkovina osjećanja...

Nebo se ogleda u oceanu… kada se svjetlost slije u tminu, u našim očima se dva plavetnila pretoče u modrinu sna… tada se zvijezde pokažu u svom punom sjaju… njihov sjaj se zrcali u tvojim očima… to je život…

Na ušću Neretve se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život… potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi… vidim imaginaciju našeg kmetovanja sadašnjem nečem nepoznatom, nečem nedohvatljivom… osjećam, ti naslućuješ moju misao…

Carpe diem… prevodiš mi bezglasje zvijezda… u pijesku na obali rijeke crtaš krug i dokazuješ našu nedjeljivost od kozmosa… odvodiš me u dolinu tvoje mladosti da u vlatima trave vidim tragove prohujalog vremena… da osluhnem glas praotaca u njihovim titrajima… pozivaš me na sveto brdo da tamo u ledu podsvjesti ispišem riječ život i sačekam ponovno svitanje... da doživim trenutak kada svjetlost bojom vjenčanice odjeva osmi dan...

Romor jutrenja zaglušuje lelek sebra... osmi dan obećava inicijaciju u vječnost... u sfere lakoće postojanja u ljubavi...

Ljubavi, iskoristimo ovaj dan… šapćem sretna u ovome ovdje i ovome sada… u ovoj sretnoj mjeri našeg vremena... u istini koja oplemenjuje tebe i mene...

Dijana Jelčić


Oznake: Tin Ujević, lelek sebra, zvijezde u visini
- 06:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2017.

Kristalna kocka vedrine...



„A što bih jedino potomcima htio namrijeti u baštinu - bila bi: VEDRINA. Kristalna kocka vedrine . . .“ Tin Ujević




Osjećam Tinovu želju, utjelovljujem je. Ćutim vedrinu ovog svitanja. Naša fotografija iz prošlosti, u kristalnu kocku sreće uramljena sjećanja na ljepotu početka. Darovani nam porcelanski zagrljaj, figura trajanja u radosnim trenucima.

Misaono uranjam u carstvo istinskog postojanja. Eoni se mjenjaju, epohe se smjenjuju, prepoznajem lica viđena u knjigama, osluškujem simfoniju univerzuma i čujem davna snoviđenja… Prolazim kroz panoramu svjetske lirike, osjećam mirise Provanse, Portugala, Toskane, Hercegovine, Istre… putujem kroz antologiju soneta, heksametara, pjesama nepoznatih autora i pjesme nad pjesmama...

Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov smrtnicima, poziv na zborav konačnosti. Iz daljina ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u bespućima beskraja, vrulja ljepote, izvorište vremena …

Lutam nepreglednim visinama, zaobilazim kosmičke erozije da dotaknem kraj duge i utopim se u koloritu nekog drugog svijeta…

Pričinja mi se… nebo se raduje mojim pustolovinama… poezijom kapi me poziva na vraćanje u trenutak… jer prave stvari se događaju i ne ponavljaju. Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica jutra razigrana. Stazama utabanim osmjesima nadolaze dani kao kolona duša iz prapostojanja…

Zaustavljam se u trenutku… šapat pješčanoga sata nagovješta sljedeći…

U zrncima pjeska sam sakrila davne spokoje, obojila sam osjećaje modrinom nadanja i purpurom žudnji i nedozvoljavam čekanju da mi oduzme ljepotu vjerovanja u vedrinu svijeta...

Pružam dlanove ka šarenilu svemira, kradem nebu plavetnilo, suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja… mislim i osjećam, dakle postojim.

U svakom svitanju iz kristalne kocke sreće otkidam komadiće sjećanja, iz kristalne fontane života ispijam poeziju kapi i osjećam bitak trajanja u zbilji...

Dijana Jelčić



Oznake: Tin Ujević, kristalna kocka vedrine
- 06:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !