Um

Na putu do posla kroz grad prođem tridesetak (!) raskrižja sa semaforima, preko pedeset njih ukupno. Izgleda puno? Putujem oko sat vremena. Naravno da mogu izabrati razne putove za dolazak do cilja. Na oko desetak raskrižja imam mogućnost odabira puta, malo kombinatorike i dolazimo do 2^10 mogućih pravaca (ukoliko na raskrižju imam pravo na točno dva odabira). Vrlo mnogo, ne? A svi vode do istog mjesta. Budući da mi je glavni cilj brzina stizanja, često poželim imati dvojnika da bih ja na nekom križanju krenula jednim putom, taj drugim, pa da vidimo tko će prvi doći. Nemoguće, naravno. Nikad uvjeti na cesti nisu iz dana u dan isti. I vremena u kojima prolazim istim mjestima, različita su. I tako, procjena najekonomičnijeg puta ostaje neegzaktna, slobodna.

Povlačim paralelu sa životom. Mnogo je odabira na životnim putovima. Sami odlučujemo, odabiremo pravce.
Pitanja o ispravnosti odabira izlišna su. Osuda tuđih izbora apsurdna.

Neki sam dan pročitala odredbe budućeg kolektivnog ugovora za zaposlene , svakako vidite.

Ha, ha, humor. Ma kakvi, istina. Provjerite.

Cijenim mjesto na kome radim.

Nikad nisam dobro igrala narečenu igru. Nemam srca gaziti druge, a to je sva zabava u igri. Nego, imam li još koju figuru, pomaknem nju da ne bih drugome naudila, ili, uvedem novo pravilo i stanem na isto polje umjesto da rušim protivničku figuru. Onda se i drugi tako ponašaju. I, ode sav čar prave igre.

Zapravo, jako volim pobjeđivati u igrama. Porazi me deprimiraju. Ne pokazujem ništa naizvana ali kuham iznutra. I nisam ljuta na pobjednika, ne, ne. Na sebe, uvijek.

Ali nisam mislila o tome pisati. Mislila sam spomenuti kako igra "Čovječe, ne ljuti se" nije nikakva vježba samosavladavanja. Svaki roditelj zna da su djeca i epizode uz njih vezane najbolji kušači roditeljske mirnoće. Recimo, stanete punim stopalom na neki oštar predmet na tepihu, djelić pika-slike koju je dijete trebalo pospremiti. Sređujete razne razmirice pa jedno dijete smirite, drugo rasplačete. Od tri dude varalice u posjedu, kad zatreba, ne možete naći niti onu spremljenu "na sigurno". Maleni mudrac mora obući kratke hlačice i po hladnom i kišnom vremenu jer "je ljeto". Na vrtu nije fora gaziti samo po stazama. Fora je rastjeravati mrave koji putuju u kolonama...

Poslije svega, što se dogodi? Na širok raspon kojekakvih "nevolja" već sam imuna. Rječju, majstor sam u pravom "Čovječe, ne ljuti se".

Prolazila našom ulicom postarija mještanka. Rijetko u nju zalazi. Bijasmo svi vani. Kaže nam: "Lepo ste si vi, deca, s'e sredili. Raste vam bogatstvo."

Znam što misli, pravim se nevješta. Potvrdim: "Da, da. Brzo nam raste bogatstvo." Pokažem našu brzorastuću malu hordu. Upravo se smjestila u gredicu međ ljiljane. U punom su cvatu, oni koji su preživjeli prijašnje pohode. A svaki od članova horde ima žut nos. Ljiljani mirišu i mame. Ne samo pčele!

Ustadoh rano jutros, u doba kad je pjev ptica zaglušan. Morah zalijati tek posađene sadnice zelja, crvenog, njega jako volimo. Nisam sinoć gledala utakmicu. Mišljah kako ću jutros po stanju prirode nekako naslutiti kako je protekao taj sudbonosni tren. Kad ono - ništa. Jutro nešto toplije, po ostalom sasvim slično jučerašnjem. Ne tiču se svijeta naše senzacije.

Tek na putu na posao isčitah iz lica ljudi blagu potištenost.
Naši izgubili?
Nisu bili loši, saznajem.

Sigurno sam u nekom rodu s moljcima! Kažu da su oni jako osjetljivi na mirise. Doduše, uz njihovu veličinu to im i nije teško biti.

Ozbiljno, imam vjerojatno jači osjet mirisa nego što je uobičajeno. Kako inače protumačiti to što mi okolina postaje mirisno prenametljiva. Pušački dah namirišem na pet metara. Jedan miris od 10 mL imam već tri godine, koristim ga samo u nuždi. Ima stvari koje ne mogu izbjeći. Muževu kolonjsku vodu (srećom, brzo isparava). Sredstva za pranje (suđa, podova, rublja) mirišu, omekšivači mirišu. Kako li samo proizvedu sve te mirise prirode? Imam otopinu za pranje pločica koja miriše po đurđicama! Moram napraviti propuh kad je koristim da što prije nestane miris. Ne smijem se niti sjetiti trudnoća, tad sam mjesecima ribala zube četkicom bez paste ne bi li ih bar nekako očistila. U protivnom, mučnine. Kupila sam, ništa ne sluteći, sadnice baš mirisnih maćuhica. Zaobilazim ih. Imamo grm jorgovana u vrtu, u kuću ne smije! U vazi je trenutno nemirisni buket od zvončića, ivančica i trava. Oku i nosu ugodan.

Htjedoh, nekako smo na to došli, objasniti najstarijem djetetu razliku između vlastitog i općeg dobra. I bijaše dobar trenutak da to i učinim.

"Vidiš", rekoh, "perem pod da nam kuća bude uredna. Tata se u kupaonici brije. On radi za vlastito, a ja za opće dobro."
Na to će dijete: "Ali, tati bude brada glatka i neće nas grepsti kad dobijemo pusu." A-haaa. I tata brine o općem dobru!

Baš neki dan saznadoh što je zaljubljenost. Ne znate? Kemijska reakcija u mozgu. Otkriveno je da se pri promatranju slike voljene osobe u svježe zaljubljenih pobuđuje na aktivnije djelovanje pet fiksnih, malih dijelova mozga. I čemu onda tolika buka oko ljubavi?

Ironično napisano, naravno. Čovjek, malen i slab kakav se rodi čezne za ljubavlju. I izaziva je. I ne prestaje ta čežnja do smrti čovjeka. Čuli ste za pokus iz početaka psihologije kad se nije propitkivalo puno o etici ispitivanja, pokus u kome je njegovateljicama nekog dječjeg doma bilo zabranjeno dojenčadi oko koje su se brinule pokazati imalo osjećaja uz svakodnevnu fizičku brigu o njima? Djeca nisu napredovala. Već ti mali stvorovi za koje mislimo kako ne razumiju puno - brižno traže osjećajnost. S mjesec i pol rastegnu ustašca u osmijeh, namjeran i planski, nagrađujući time svu brigu roditelja. Moji nešto veći primjerci još se vole maziti. Neki školarci zloćestoćom nastoje privući pažnju na se, makar negativnu. U svakodnevnom ophođenju godi nam zamjećivanje drugih.

U spolnom sazrijevanju počinjemo izgrađivati svijest o svom spolu kroz susretanje s drugim spolom. I sve bi trebalo biti prirodno. No često smo opterećeni mitovima. Mit o srodnoj duši je najokrutniji. Mišljenja sam da u imalo sličnom ljudskom biću suprotnog spola možemo prepoznati "srodnu dušu". A takvih je osoba puno. Kad biste izolirali dvoje ljudi, stavili ih na pusti otok, oni bi se "prepoznali" jedno u drugome. Kroz zajednička iskustva.

Korijen zdrave muško-ženske ljubavi jest zaljubljivanje. Lagani drhtaji živaca mozga prouzrokuju isto cijelom tijelu. Puno je zaljubljivanja, pogledavanja ispod oka, strepnji. Manje tih slučajeva dočeka sazrijevanje, još manje zrelost ljubavi. Ljubav jest stvar odluke koliko i slučaja. I ne valja je sebično čuvati. Zakapanjem ne rodi. Treba je dijeliti. Dijeljenjem ne nestaje, naprotiv, umnaža se.

Tražila sam ljubav. Slušala savjete: ne traži u strepnji, budi zaposlen, bezbrižan, ne očekuj. Možete ih slušati, ali oprez, nisu univerzalni. Budite svoji i dajte, primit ćete.

Tek nedavno pročitah "Dnevnik Bridget Jones". Mišljah na temelju kritika koje sam čula kako je to neko realno djelce. Jest, ako se čitaju isječci. Opis pojedinog dana navedene Bridget: zaposlena, vodi bitku s dijetama, neudana i time opterećena. U cjelini gledano, knjiga je zapravo bajka. Rečena djevojka uspijeva osvojiti svoju čežnju, šefa, a cijelo ju vrijeme čeka romansa s momkom koga u početku ne može ni smisliti. Tipični ljubavni roman. Premalo realan. Stvoren za tržište. Žensko.

Poznata mi je potreba djevojke (koja je zaposlena, završila je škole, teku joj godine) da se uda i ima vlastitu obitelj i djecu. Probah to. Jasno mi je ono iščekivanje i ogledavanje za onim pravim s kojim će to postići. Nije svatko spreman priznati takvo stanje. I malo se s kime osjećaji mogu podijeliti. U svoj iskrenosti. Onda je i knjiga dobar drug. I savjetnik. U popularnosti ovog naslova vidi se da je problem raširen. Ali, rješenje iz ove knjige može zavarati. Nije život tako jednostavan. Spremnija sam tvrditi da zgode "Štefice Cvek u raljama života" Dubravke Ugrešić više odgovaraju stvarnosti.