Na putu do posla kroz grad prođem tridesetak (!) raskrižja sa semaforima, preko pedeset njih ukupno. Izgleda puno? Putujem oko sat vremena. Naravno da mogu izabrati razne putove za dolazak do cilja. Na oko desetak raskrižja imam mogućnost odabira puta, malo kombinatorike i dolazimo do 2^10 mogućih pravaca (ukoliko na raskrižju imam pravo na točno dva odabira). Vrlo mnogo, ne? A svi vode do istog mjesta. Budući da mi je glavni cilj brzina stizanja, često poželim imati dvojnika da bih ja na nekom križanju krenula jednim putom, taj drugim, pa da vidimo tko će prvi doći. Nemoguće, naravno. Nikad uvjeti na cesti nisu iz dana u dan isti. I vremena u kojima prolazim istim mjestima, različita su. I tako, procjena najekonomičnijeg puta ostaje neegzaktna, slobodna.
Povlačim paralelu sa životom. Mnogo je odabira na životnim putovima. Sami odlučujemo, odabiremo pravce.
Pitanja o ispravnosti odabira izlišna su. Osuda tuđih izbora apsurdna.
Post je objavljen 29.06.2006. u 09:32 sati.