|
Lijep je, sunčan dan. Čujem cvrkut ptica, zeleno je do smetnje vida, sve nažmirkujem. Proljeće.
Kad vozim pa stanem na semaforu, pogledam u retrovizoru vozača/vozačicu iza sebe. Ako je više ljudi u autu pa pričaju, simpatični su mi. Ako je više ljudi u autu i šute, svoji su, ne govore. Čudno mi je vidjeti čovjeka koji je sam u automobilu pa priča (ako se ne začuje zvuk auto-radia ili ne vidim naknadno malog putnika u dječjoj sjedalici na stražnjem sjedištu). Što vidim najčešće? Po jednog čovjeka natmurenog lica. Obješenih usta, pognutih ramena. Sam je sebi težak. More li ga teške brige? Pa treba samo pogledati prirodu oko sebe pa da se razvedri. I sama sam sklona vješenju usta (ako ćemo pravo, ovaj ZG promet i nije neki izvor veselja). Ali, borim se za vedrinu. Uvijek je moguće misli skrenuti na vedru stranu. Valjda ima stvari kojima smo zadovoljni i koje nas vesele. Prizovemo li ih, doći će k njima istovrsne. Probajte.
|