Um

Kršćani ovce? Trebaju biti u smisli da vjeruju,nasljeduju, slijede Krista pastira. Bojim se, međutim, da smo ovce i u pripisanom smislu: bojažljivi, zatajni, poniklih očiju. Kad nemam prilike ići na misu nedjeljom, gledam prijenos. Ok, snima kamera, nije baš prirodna situacija ali ljudi kao da se skrivaju. Idemo na proštenja. Puno je svećenika za oltarom, kao da se boje pogledati puk. Nastave neki pobožni pogled pred sebe, u zemlju. A hrabri trebamo biti. Otvorenih očiju. Nije Isus bio samo blag. Žegla je njegova riječ, šibao je po grijesima, bičem tjerao trgovce. "Ljubi i čini što hoćeš" . Što ti savjest dopušta. Velik je, divljenja vrijedan "moralni zakon u nama".
Sjećam se na prvim godinama studija kad je bilo vremena čitala sam o vjeri, da je upoznam. Polu-skrivečki, na pauzama. Jednim me neki kolega upitao što čitam. Trebalo mi je hrabrosti da mu pokažem, rečem da sam kršćanka i da učim o vjeri. Bila sam poslije ponosna. Otada učim se hrabrosti i iskrenosti. Uspraviti se, hodati dignuta čela, tako treba.