I ,taman kad se bura sasvim smirila ponovno se vratio On,moj nemir.
Unio je opet pomutnju u moj zivot.Silovitim pokretom izmakao savrseno prelakirani parket pod mojim ne tako cvrstim,nego vise staklenim nogama, jednim strelovitim pogledom porusio sva cetiri,zida oko mene.
Cak i onaj jedan noseci na kojeg sam se do sada oslanjala,cak se i on srusio pod silinom njegovog dolaska.Na njegov pogled,glas...moje noge postanu nejake,lome se u koljenu na visokim stiklama i prostiru me na tlo rukama pruzenim prema njemu.
Ispod dva uvojka kose skrivaju se zelene oci pune zudnje i mrznje prema njemu,utociste su nekoliko kristalnih suza radosnica.I ne znam da li postoji takav koktel;koktel ljubavi,mrznje i zudnje da ga zamjesam u visoku casu,dignem u zrak i ispijem osjecaje njemu u cast.
Da je tresnem o pod i zaboravim na sve,da mi ne centrifugira zeludac pri pomisli na njega,da se pluca ne rasire poput nocnog leptira kad mi kaze najdraza.
Da ju tresnem,da se stresem od zestine koktela osjecaja i ostanem cvrsta poput lavice,a ne da poput uplasenog Bambija,zadignem nozicu i zatrepnem s dva bisera pred njegovom muzevnom siluetom.
Da ju tresnem i zazelim da me vise nikad ne naljuti i ne raznjezi da mi srce ostane jednolicno prema njemu poput ravnice,da mi ne iskace i vraca se u mene poput yo-ya u djecijim rucicama.
I ne volim sto mi se uvijek vraca poput narkomana,sto se vraca igli.
Pa,me kad pozeli ostavlja zakrvavljenog srca,na hladnim i okrutnim plocicama i nestaje,kao da nestaje u komunu,zatvor...
Pa,opet iznova se oslobadja iz svijeta koji ga gusi i vraca se meni,samo kao da pozeli uhvatiti zraka,na mojim usnama se napiti zivota i vratiti u zacarani krug.
Koji me vec polagano mori i vrti mi se od gledanja kako juri poput vlaka na tracnicama,a moja malenkost mu je omiljeni peron.
No kada ode sa moga perona,vidim samo objesena otuzna lica i crno-bijele scene zaljubljenih parova,koji kao da ne mare za slomljena srca zele svima bas na toj klupi ispred mene pokazati koliko se vole.
On joj se smjeska i zatice kosu iza uha,a ona ga naherene glavice nevino gleda i nesto tiho sapce,da ipak sacuvaju malo intime za sebe.
U meni tada plamsa vatra,koja kao da zeli sve do njega zapaliti,a njega progutati i donjeti mi ga nazad,pomalo bezivotnog i snenog s mojim imenom na usnama.
Da mu lijecim rane i da on lijeci moje,da se napijamo jedno drugog i da nemarimo sto je nasa ljubav nemoguca.
Da zivimo scene starih ljubavnih filmova da nam se zgadi romantika od krajnosti.
I da se opet po ko zna koji put izranjavamo do umiruce boli,da pozelimo eutanaziju i rastanemo se poput potpunih stranaca...
Do prve prilike...