Teško je biti JA.
Taj teret ostavlja tragove na mome licu ocrtavajući duboke tamne sjene ispod očiju. Ne mogu skriti vanjske znakove unutarnjih previranja, ne mogu lagati onima koji me poznaju. Za sve ostale prolaze uobičajene priče o premorenosti, o ubrzanom životnom ritmu, manjku slobodnog vremena.
Kako bi smanjio smetnje u mome unutarnjem svijetu prestao sam čitati gotovo sav dnevni tisak (u stvari, POTPUNO sam prestao čitati dnevne novine), prestao sam dolaziti pred TV na poznati zvuk vijesti (u stvari, kad čujem poznatu sirenu koja nas poziva na dnevnu dozu utjerivanja straha, jednostavno napustim tu prostoriju, ma gdje se nalazio). Prestao sam primati stvari i događaje kroz tuđe procesuirane i obrađene podatke. Odavno to činim. Neizbježna posljedica su tragovi. Vidljivi i nevidljivi. Umjesto hipnoze koju mi nudi vanjski izopačeni sustav, odlučio sam se ići težim putem. Tražim istinu. Da, naoko tako jednostavna odluka zahtjeva izvjesnu količinu odricanja i proces čišćenja. Početak je bio jako bolan. Osjećao sam se tako sam.
SAM!
Osjećam se bolje, no umorno. Nemoguće je ne vidjeti znakove oko sebe. Sirena i dalje poziva ljude na dozu narkotika koja će ih držati na okupu. Ja ne želim čuti. Mnogi ne gledajući misle da vide, mnogi slušajući nemaju sluha. Ne, ne naslađujem se jer i ja sam bio dio slijepog auditorija, uvjeren kako kročim pravim putem, uvjeren kako sam intelektualno napredniji od ostatka stada. Danas na taj period u mom životu gledam kao na proces odrastanja. Sazrijevanja. I opet ne, ne mislim da sam vrijedniji, pametniji bolji od ostatka stada. Mislim da sam izabrao pravi put, onaj koji vodi samo jednoj istini, jednom cilju.
Zašto je jednostavno teško BITI?
