Pretproslog vikenda smo bili na izletu u Heppenheimu. To je malen gradic nedaleko od Mannheima i vozili smo se nekih pola sata. Priroda je predivna, zapravo ova pokrajina Hessen unatoc zlu glasu koji je prati ( industrijalizacija, mnostvo tvornica skoncentriranih oko vecih gradova ) s druge strane ima prekrasnu prirodu, polja, rijeke, vinograde, vocnjake i sume, pa je pravi uzitak ici na izlete.
Kako mi se cini, tu je duboko uvrijezen obicaj da su vikendom svi vani, od djece do staraca, vecinom na biciklima i u setnji - poznati su njihovi "wolksmarch" obicaji gdje se pjesaci po zelji - od 5 do 20 kilometara, s tim da se grupe formiraju po vlastitom odabiru i kondiciji. Na nekim od tih marseva kao nagradu dobijete zastavice, brosure, krigle ili pehare ... Organiziraju se stajalista i objedi, a sve se zavrsava do veceri. Postoje uhodane staze i termini, cijele organizacije koje se time bave i na puno mjesta mozete naci obavijesti gdje i kako se ukljuciti. Staze uglavnom vode kroz prekrasne sumovite predjele, manje vise na brezuljkastom terenu, pa se meni kao rodenoj Osjecanki iz ravne Slavonije gdje je kazu zlobnici najvece brdo bundeva i ne vere bas okolo. Mi smo dakle soleri i setamo za svoju dusu kud nas put nanese. Odvezemo se autom i onda - u sumu ... ili kako vec isplaniramo.
Prvo upoznavanje - Heppenheim je predivan malen gradic, prosetali smo nevelikim centrom i zavirili u pokrajnje ulicice, sluzbenu stranicu mozete vidjeti na ovom mjestu ili na ovom siteu, a nase odrediste je zapravo bio utvrda-zamak koje je je pretvoren u malen hotel (pretezito za mladez) - detalje mozete naci na sluzbenoj stranici tu na engleskom, ili nesto opsirnije tu, na njemackom . Postoji zapravo cijela mreza hotela za obitelji s djecom i mladez o cemu mozete procitati tu i cijene su vrlo pristupacne.
Dok smo se iz gradica vozili uskom cestom uz brdo (nije mi bilo jasno sto ako se dva automobila nadu na toj cesti u isto vrijeme, nema sanse da se zaobidu), nailazili smo na prekrasne obiteljske kucice i uredene male vrtove ispred na samom rubu obronka, tako da me je ta voznja zapravo podsjecala na neke nase primorske gradice. Ne treba niti napominjati da je sve besprijekorno cisto i trava podrezana kao skaricama, cini se kao da se ljudi upravo natjecu cija ce kuca i vrt biti ljepsi, cak ne bih niti rekla da je to pitanje novca, neke kuce su malene ali upravo filigranski uredene, pocev od drvenih ograda s intarzijama do vrtnih ukrasa i prekrasne vrtne arhitekture u malom s fontanama i kamenjem.
Naposljetku smo dosli do jedne cistine medu stablima gdje je bilo parkiraliste, dalje se moglo jedino pjesice. Na jednu stranu je vodio put u sumu ( cini se da su u tom dijelu sve sume proglasene nekom vrstom nacionalnog parka, zapravo svugdje gdje smo isli je otprilike ovakva tabla :
a na drugu stranu je vodio put prema utvrdi. Inace, dok smo se vozili tom uskom cestom uz brdo, putem smo vidali stupove s oznakama planeta suncevog sustava i kratkim opisom - za svaku je to izgledalo otprilike ovako :
da bismo hodajuci prema utvrdi dosli i do sunca
i shvatili da je na brijegu malen opservatorij - koji je nazalost bio zatvoren za posjetitelje u tom trenutku, pa nismo mogli nista vidjeti - doduse ima stranica pa tko voli ...
Cesta kojom smo isli uz brdo je bila poplocena glatkim sjajnim sivim kamenjem - kaldrmom. Uz donji obronak brda je ostavljena nedirnuta priroda, suma potpuno nekultivirana i divlja. Uz gornji obronak brda su imanja i kuce, polja i vrtovi predivno uredeni i zivopisni. U jednom trenutku me je Gazda pozvao da dodem do nekog grma - i veli : "Pomirisi !" Ja pomirisala - i uopce mi nije bilo jasno sto sam to trebala osjetiti, cvijeca na grmu nije bilo - a naprotiv, niti muckih tragova koje je mogao ostaviti neki zlotvor... Onda mi je objasnio : "Zar ne mozes osjetiti miris MEDA i voska? Tu dolje nize u grmlju je kosnica ..." Kad sam bolje zagledala, vidjela sam mnostvo pcela, istina, i po toj vrucini Gazda je osjetio karakteristicni miris koji ja kao dijete koje je cijeli zivot provelo na gradskom asfaltu uopce nisam mogla prepoznati, a on je sva ljeta provodio u prirodi i zna neke stvari o kojima ja naravno pojma nemam. Za mene je med bilo nesto sto se kupuje u teglici u trgovini i svakodnevno jede, ali NIKAD nisam osjetila miris meda ... pravi miris meda u sumi.
Iako je bio vreo dan, mi smo prolazili kroz sjenu drveca koje je natkrivalo cestu, osjetio se lagan povjetarac i setnja je bila i vise nego uzitak. Sa cijelog tog poteza se pruzao predivan pogled na cijelu ravnicu, i to nam je dozvalo u sjecanje ono malo detalja iz njemacke povijesti koje znamo - stalne bitke izmedu malih vojvodstava za prevlast - dakle jako je bilo vazno imati sigurnu utvrdu i nadzor nad okolinom. Ova utvrda je zapravo dio lanca utvrda koji se prostire na tom podrucju i napravljen je cijeli niz turistickih destinacija nazvan "BergStrasser" - mi smo za sad obisli samo ovu jednu.
Prilicno strm uspon vodi nas do utvrde - sve je uredeno i restaurirano, vidi se da ja zapravo napravljen na vecem dijelu gradevine svojevrstan "make-up" u smislu da je recimo mort kojim su reske izmedu kamenja zapunjene novijeg datuma, ograde su samo na jednom mjestu napravljene od neke vrste zeljeza koje je na nekim mjestima sasvim malkice izjela korozija.
Jedna od manjih kula je ostavljena cini se namjerno nerenovirana i s manje - vise autenticim zavojitim stubistem napravljenim od kamena.
Moja je pak pretpostavka da su stubista bila napravljena od drveta i da su origigi stvari zapravo nestale - to je vidljivo u jednoj od osmatracnica gdje su vrata bila zatvorena pa nismo imali pristupa - tu nema nikakvog stubista, zavukla sam kameru izmedu resetaka pa okinula da vidim sta ima unutra.
Docim u renoviranoj i za posjetitelje otvorenoj osmatracnici stubiste je metalna konstrukcija s betonskim gazistima, sigurnom celicnom ogradom i 67 stuba do vrha - Gazda brojao - s tim da je visina gazista --- recimo cca 25 cm - tako da dolazimo do okvirne brojke - visina osmatracnice bi bila oko 16 metara, dakle - nesto poput prosjecne cetverokatnice...
detalj otvora u zidu na vrhu
i kako to izgleda u stijenci osmatracnice
Treba napomenuti da je utvrda napravljena u tri nivoa, sto se lijepo dade vidjeti -
detalj obrambenog zida - utor u kamenu - za neku vrst oruzja ?
pogled na sve dijelove utvrde vjerovatno iz svake od osmatracnica na jednak nacin
i s tim da je u srcu utvrde bunar, veliko dvoriste s kamenim i drvenim stolovima za objedovanje i prostorije za stanovanje
cesma
vjerovatno obiteljska heraldika
kameni stol za objedovanje
Tamo, kao i u najvislju kulu nismo mogli uci jer je bilo zatvoreno, obilasci su predvideni nedjeljom od 14-18 sati, nama je bilo predugo cekati jer je bilo nesto prije podneva- inace se moze uci i razgledati za cijenu od 0,80 € za odrasle i 0,50 € za djecu i organizirane grupe.
Pogled s osmatrackih kula je fascinantan, vidi se cijela dolina sve do rijeke i Mannheim u daljini - naravno sigurna sam da u vrijeme dok se utvrda koristila nije bilo drveca koje bi prijecilo vidik ...
Dokaz da su ljudi i u ona vremena imali osjecaj za lijepo - malena udubina u debelom kamenom zidu za druzenje s pogledom na prekrasnu prirodu koja okruzuje cijelu utvrdu
Sad se u nizim nivoima utvrde nalazi slikovit i zivopisan restoran gdje se nude specijaliteti karakteristicni za meni srednjovjekovne kuhinje - jednostavna jela, stari recepti, izvrsno njemacko pivo iz bacve. Nisam slikala prednju stranu restorana jer mi se ucinilo vrlo neprimjerenim buduci su stolovi ispred u sjeni starih stabala bili puni i ljudi su sa zanimanjem gledali u nas. Ovako izgleda odozada, slikano s pristupne ceste:
U restoranu je sve bilo popunjeno i nismo nasli mjesta, nismo se narucili - pa smo se u povratku nizbrdo bacili na dvije jabuke koje smo ponijeli u rancu - oprane i stavljene u vrecicu - ako ustreba, zajedno s dvije male bocice mineralne koje smo do tad vec popili.
Ono sto zbilja volim kod obilazaka tih starih gradevina je razmisljanje kako su ljudi nekad tamo zivjeli, to je bio toliko drukciji zivot od ovog naseg, jednostavniji i tezi, ali vjerujem da je imao svojih drazi.
Sjedeci na rubu zida stare kule i osjecajuci hrapav kamen pod jagodicama prstiju, dosla mi je misao - AKO ZATVORIS OCI I ZAMISLIS ... mozes li se mislima preseliti i ovaj svijet gledati ocima nekog od prije devet stoljeca - kako bi to izgledalo ? Susresti se s nekim u zemlji iza ogledala i zivjeti samo jedan djelic vremena u kojem je on zivio, vidjeti sto je on svaki dan gledao - s vrha te iste kule ...
Sto bismo mogli pricati - recimo da bismo se mogli sporazumjeti na neki cudan nacin - kako bi taj netko razumio postojanje Interneta, Hubble teleskopa i mikrovalne pecnice u kojoj se spravlja MCgotovabljakhrana, cjepivo protiv tuberkuloze, digitalnu kameru na mom ramenu i vlazne maramice? Kako bih ja dozivjela mogucnost da bih se na cistom zraku koji je on/ona udisala vjerovatno odmah onesvijestila usljed viska kisika i nedostatka zagadenja na koji sam od rodenja navikla? Kakav bi bio okus vode od prije devet stoljeca? Kakav bi bio okus svjeze ispecenog kukuruznog kruha bez dodataka za vlagu i ocuvanje boje i svjezine ? Kakve bismo mirise osjecali u nasim svjetovima s druge strane ogledala na rastojanju od devet stoljeca?
Molim vas nemojte odmahnuti rukom i pomisliti - JOS JEDAN UZALUDAN POST ... o jos jednoj uzaludnoj temi.
Mozda ima istine u tome da nista ne mozemo uciniti, da se stvari odvijaju zacrtanim tijekom na koji vise nemamo utjecaja, ali ipak je vazno imati na umu i tome uciti svoju djecu - ne mozemo promijeniti svijet, mozda ne mozemo uciniti puno, ali MOZEMO i MORAMO napraviti ono sto mozemo - CUVATI I POPRAVITI ONAJ MALENI DJELIC SVIJETA OKO SEBE ...
U svjetlu svega navedenog - cuvajte se sunca, ne izlazite se vrucini bez zastite i konzumiranja dovoljno tekucine. Imamo i zanimljiv link gdje mozemo pratiti UV INDEX FORECAST i koji se dnevno azurira, uz mnostvo drugih korisnih informacija.
I za kraj - pretproslog vikenda smo bili na izletu u Heidelbergu i posjetili tamosnji ZOO. Malo slika, tek toliko da se vidi barem jos jedan djelic ljepote na ovom nasem svijetu, planeti koja nam je jedini dom kojeg imamo ...
Biti u zivotu ovisan o necemu je mjera osobne slobode.
Kako ta recenica dobro zvuci, ha ?
U pozadini izrecenog stoji dosta godina manje ili vise uspjesne borbe, kukavickog uzmicanja i ponovnih pokusaja koji su ne jednom znali izmamiti uzdahe okoline i odmahivanja rukom.
Da, rijec je o pusenju.
Propusila sam jos dok sam studirala, onako zapravo. Doduse na gradevinskom faksu bi propusio i Dalaj Lama... iako to nije isprika.
S izuzetkom trudnoće i dvije godine poslije koliko sam izdržala bez cigareta, uspjela sam zbilja zabrazditi jer sam tukla kutiju i pol do dvije light koječega dreka dnevno. Drugu kutiju sam otvarala oko cetiri poslijepodne. Na poslu se nekad znalo dogoditi da palim drugu cigaretu, a jedna mi se vec dimi u pepeljari.
Uz to je kao dodatak isla jaka slatka crna kava na litre dnevno. Trovačka. Svaka tri sata šut od jedne velike šalice ravno na prazan stomak. Hrana? Ponekad - pa tko jos ima vremena sjesti i razvlaciti kojekakav dorucak okolo! Prvi obrok mi je nerijetko znao biti tek oko sest poslijepodne kad dodem doma s posla. Zato je i linija bila saasvim ok. Dob ? Drčne dvadesete kad mislite da možete sve i da ste nepotrošivi. Fizička kondicija? Nula – sjedenje za crtaćim stolom i računalom minimalno deset sati dnevno. Život? Jurnjava da prestigneš samu sebe i napraviš dnevnu kvotu poslovnih, kućanskih, fuš poslovnih i maminskih obaveza. Drustveni zivot ? Nula. Osim ako ne racunate sjedenje i caskanje online s ljudima preko pola svijeta iza deset - pola jedanaest uvecer kad se pozavrsavaju sve obaveze i kuca utihne. Ja nikad nisam bila od onih koje su hodočastile susjedama i kolegicama na kavu. Tako je ispalo.
Ne mogu cak niti reci da sam imala problema sa zdravljem zbog pusenja - da ste me to onda pitali, ja bih rekla - NIKAD ... Osim cinjenice da sam cesto osjecala da me - oci bole !!! Oci su mi otjecale - ali ja sam to pripisivala dugom radnom danu ispred racunala i litrama kave i popusenih cigareta. Ceste glavobolje sam pripisivala stresu kojeg je na poslu i u private zivotu bilo u obilju.
Pa sam si pribavila cvike - neka sitna dioptrija, ali ja sam odlucila da sam nasla krivca mom problemu. Cak sam pokusala smanjiti pusenje na kutiju dnevno, sto je i islo kad nije bilo turbulentnih dana. Tad nisam pojma imala da mi se svi ti problemi javljaju USLJED ALERGIJE. Tek kasnije sam promijenila doktora, a dosta kasnije kad sam vec prestala pusiti, bila sam poslana na dodatna ispitivanja koja su ustanovila da sam alergicna na prasinu i DIM CIGARETA !!! A ja mislila da su sinusi ( jer sam i s tim imala ucestale frke, pa su oni ni krivi ni duzni cak i u sred ljeta proglaseni vinovnikom mojih muka ). Mogla sam si ustedjeti godine i godine problema.
Negdje u pozadini doduse, silno mi je smetala činjenica da ne mogu vladati sobom svjesna da ipak pusim previse, smetala me je činjenica da je šit navika jača od mene. A ja imam ego velik ko autobus i to me je žderalo.
Onda je dosao moj rodendan u prosincu 1998. godine. Moj stari je bio jedan od onih koji su smatrali da mene kojekakav nakit i parfemi ne zanimaju. Stoga mi je godinama poklanjao dodatne tecajeve iz engleskog jezika, informatike kad je informatika tek pocela biti predmetom tecajeva, knjige, kucanske potrepstine i slicne stvari. U dva navrata me cak pokusao natjerati i na tecaj njemackog, ali sam ( sad mi je itekako krivo, bila sam tad prilicno kratkovidna ) se uporno otimala tome jer mi je tih skoro dvije godine radni dan trajao bar devet sati na redovnom poslu i jos dva dodatna skolska sata tri puta tjedno kad sam honorarcila kao predavac na Otvorenom Sveucilistu u Osijeku...
Ali da ne duljim - te godine moj rodendanski poklon je bio ODVIKAVANJE OD PUSENJA !!!
Ja sam naravno trebala biti sva odusevljena, tad to bas i nije bilo tako malo love.
A moji starci su jedni od onih koji su strastveni pobornici zdravog zivota - ja sam odrasla u kuci u kojoj se nikad nije pusilo, nikad pio alkohol, a crna kava se kuhala samo za goste. U toj kuci se svaki dan jelo hrpe voca i povrca, a slatkisi - jedan bombon ili komad cokolade uvece. AKO ! Doduse, mentol bomboni su uvijek u zdjelici na stolu, ali ih se ne uzima sakom. U toj kuci stara skida masnocu s juhe i nepocudne dijelove s mesa ( masno, kozice, zlundre ) u upornoj borbi sa starim koji voli strpnuti tu i tamo zabranjene stvari. Ratovi su stalni - stara je nepopustljiva jer se tlak i (otkad su ostarili) secer mjeri on the daily basis. Godinama i godinama se narucuju i kupuju vitamini i minerali, cijepimo se redovno protiv gripe. Doduse, kad malo bolje razmislim, oni su sad u dobi od 82 i 80 godina u takvoj kondiciji i fizickom izgledu da im svi daju deset godina manje. I onda mozete zamisliti kolika je njihova netrepeljivost i negodovanje kad je o pusenju rijec - NE POSUSTAJU od zlostavljanja svih pusaca. Isto tako moram priznati da bih bila presretna u njihovim godinama biti u takvoj kondiciji - a nisu imali lak zivot, dosta su se fizicki naradili i podigli petero djece i hrpetinu unuka - ovo je slika od prije desetak dana, pa vi prosudite - moram samo dodati da je stari plesao vlakic u svatovima uhvacen odmah iza mlade na celu i mladozenje iza nje, a staru se nije dalo otjerati iz svatova do pet ujutro - pa nema valjda ona sto unuka koji se udaju i zene !!!
Dakle, mislim da moram ovo sve napisati jer mogu jedino valjda mojim upornim starcima biti zahvalna sto sam se uspjela ostaviti pusenja. Ja sam bila od onih koji bar jednom godisnje pokusavaju ostaviti cigaretu, i izdrze cijelih dan - dva, eventualno do vikenda. Ali to naravno nikom niti ne objavljuju jer znaju kako ce se neslavno zavrsiti, pa da ne budu ismijani.
Elem, poklon je poklonjen u prosincu, a dosao je i ozujak a ja jos nisam nasla vrijeme i otisla na taj famozni (mal) tretman protiv pusenja koji mi je stari bio dogovorio i rezervirao lovu za placanje. Da me nije uporno klao svaki tjedan dva puta kad cu otici, tesko da bih i otisla. Zasto ?
Prvo - zato sto sam ja voljela pusiti. Bas sam voljela !!! Nema veceg gusta nego zapaliti poslije dobre klope ili se latiti cigarete kad me netko usekira... Ili kad nesto radim ili spremam po kuci napraviti pauzu i zapaliti. O kavi da ne govorimo - kakva je to kava bez cigarete ??!!!
Drugo - stvarno sam bila kratka s vremenom - do te mjere da nisam uspjevala pronaci tri dana dva put po pola sata ujutro i uvece za to cudo.
Trece - ja sam strasan skeptik, i tko je uopce ta gospoda Molodova koja odvikava od pusenja, kakve su to gluposti i ja u to zapravo uopce ne vjerujem !!! Budalastine !
Ali MORALA SAM NEKAKO SKINUTI STAROG S VRATA !
I tako ja obecam cvrsto - ponedjeljak ! U petak sam nazvala doticnu gospodu, u subotu otisla kao i obicno do staraca gdje mi je stari urucio lovu i zaprijetio se kako ne bih slucajno odustala i lovu potrosila na lose zene i vino.
U nedjelju sam s kavom uz Dnevnik zapalila i zadnju cigaretu. Zena mi je rekla telefonom da bi se trebala napraviti pauza od 24 sata, minimalno deset sati, pa je to bilo nekako to - u ponedjeljak ujutro sam vec u 7.00 sjedila kod nje na stolicici. Sa mnom jos troje ocajnika . Prvo sam morala skinuti sve metalno sa sebe - lancice, nausnice, prstenje.
Onda mi je u ruku dala neki malen aparatic s izbocenim siljkom i postavila taj vrh na neko mjesto unutar moje usne skoljke. Tu sam ja to trebala drzati ne pomicuci odredeno vrijeme dok se nije oglasio tihi pisteci zvuk alarma. Isto se ponovilo na jos dvije tocke - od toga jos jedna na uhu i jedna na ruci. I tako s obje strane tijela. Ukupno sest tocaka i pola sata vremena. I trebala sam doci ponovno poslijepodne na pola sata, i tako tri dana. Zena me je upozorila da ce mi se jako spavati, pa bi bilo dobro ako mogu uzeti malu postedu s posla. I ne bih trebala jesti zacinjenu i ljutu hranu u iducih desetak dana, i ako je moguce piti kavu bez kofeina. Caj i alkohol out. Ja sam sve to uzimala s nekom rezervom i sama se sebi smijala ... ali kad sam dosla na posao jedva sam prezivjela dan. Tako mi se u zivotu NIKAD nije spavalo kao tad. Sto je ona meni radila, nisam znala - znala sam samo da sam se dobrano namucila na poslu u nastojanju da ne zaspem. Uvece isti tretman, i iduca dva dana.
Ne moram niti napominjati da mi se od tad UOPCE NIJE PUSILO, niti sam imala potrebu za cigaretom.
Ja sam doista prestala tad pusiti. U ozujku ove godine se dakle navrsilo osam godina . Samo jednom sam od tad zapalila u jednoj jako kriticnoj zivotnoj situaciji, ali od te jedne popusene cigarete mi je toliko bilo muka da mi je prisjelo. I nikad vise. NIti me vuce - iako sam bila u drustvu pusaca.
Kad sam upoznala Gazdu - pusio je. Dvije dnevno bijelog Makija. Kad se ispostavilo da je nasa veza recimo stalna, obezobrazila sam se i odvukla ga na to odvikavanje od pusenja. Naravno da je bio skeptik, naravno da je to napravio samo zato sto mi je zelio ugoditi, naravno da nije uopce vjerovao u sva ta naklapanja. Naravno da je prestao pusiti nakon trodnevnog tretmana i bio nepusac vise od tri godine. Iz skepse ga je otreslo kad sam mu rekla da ce mu se jako spavati od tog tretmana - mislim da mi nije bas vjerovao, ali prvi dan tretmana - prespavao je CIJELI DAN i jedva se digao predvece otici na drugi tretman, bio je kao omamljen. Drugi dan je bilo bolje, treci - kao nov. Rekao mi je da ponovno osjeca kako stvari imaju miris, hrana mu drukcije ( finije ) mirisi, tek je tad postao svjestan kako godinama nije zapravo znao kako stvari mirisu.
Propusio je ponovno tek kad je dosao u Njemacku i usljed recimo "opravdanih" razloga .
I tako smo mi ponovno isli u posjetu gospodi Viktoriji Molodovoj prije desetak dana kad smo bili na godisnjem u Osijeku. Inace zena radi Osijek, Zagreb, Pulu - a i svaki grad gdje se okupi dovoljno ljudi da bi joj bilo isplativo tamo putovati. Cijena je 350 kuna. Tretman sad traje dva dana. Ako zelite moze ukljuciti i hipnozu.
Osnova tretmana je zapravo biorezonanca mikrovalovima visoke frekvencije na akupunkturne tocke. Tako nam je receno. Inace gospoda je iz Ukrajine, a zivi u Hrvatskoj vec dugi niz godina, tu je zasnovala i obitelj - mislim da je doktorirala fiziku - nisam sigurna. Ovo je stranica na kojoj mozete dobiti podrobnije obavijesti, ali mi je gospoda Molodova rekla da je stranica ponovno u izradi. Dotle vam ostavljam kontakt telefon gdje je mozete dobiti : 098 37 20 45 .
I tako Gazda vec od 28.06.2007. opet ponovno ne pusi. Kaze da mu je ovaj put puno teze odoljeti cigareti i da ga zdere neka unutrasnja glad za pusenjem. Na to nas je doduse gđa Molodova i upozorila - najjaci efekt ova metoda ima prvi put, svaki daljnji put je tijelo vec naviknuto i slabije reagira. U tom smislu treba zapravo iskoristiti na najbolji moguci nacin prvi put kad se podvrgavate toj metodi i pokusati ne propusiti ponovno.
Ja se Gazdi zbilja divim. Odolijeva i izdrzava. Nepotrebno je napominjati da smo uz to i ponovno na dijeti jer smo pokupili dosta kilograma viska na godisnjem... Nije mu lako, znam kroz sto prolazi i kako mu je na poslu gdje gotovo svi puse i gdje se i pauze i sastanci odvijaju kroz gustu zavjesu dima...
Pa nekako racunam, nek i ovaj put izdrzi bar tri godine, opet dobro! A mozda mu se i posreci pa bude za stalno. Ja osobno NIKAD nisam rekla da nikad necu ponovno propusiti. Ali kako stvari stoje - u ovom trenutku na cinjenicu sto sam se odvikla od pusenja gledam kao na jednu iznimno vrijednu i dragocjenu stvar u svom zivotu koju bi mi bilo zao izgubiti. Gazda se slaze s tim, samo sto on svoj stav temelji na slatkim mukama kroz koje sad prolazi i spoznaji da je nakon toga svega zbilja glupo to bataliti i ponovno uzeti cigaretu.
Kako god rjesavamo problem, manje ili vise uspjesno - bitno je da NE ODUSTAJEMO - i nije bitno o cemu se u zivotu radi, nismo svi uvijek jaki i pametni, odlucni i uspjesni u provodenju onog sto mislimo da je potrebno.
I zato, svima koji imaju snage o tome razmisljati - POKUSAJTE, nista vas ne kosta - osim 350 kuna koje cete ionako potrositi a da ne znate niti gdje ste ih dali ... Znate i sami zasto je dobro ostaviti cigaretu !
Nakon tri tjedna godisnjeg i izbivanja s mreze usljed nedostatka vremena vracam se u svakodnevnicu – jedan posve drukciji zivot.
Kao sto sam vec napisala u svom zadnjem postu, prvi tjedan je kod nas u gostima bila moja kcera. Doletjela je tog petka i to joj je bio prvi let avionom pa je bila puna utisaka i donijela kisu sa sobom, a obucena za plus triestitri odakle je dosla sva goluzdrava i bosa. Pa ju je mama obukla u jeans jaknu i uvalila joj u krilo cupavo pseto da je grije putem od zracne luke do kuce.
Unatoc cinjenici da se stalno cujemo telefonom ( dobro je imati Skype i Yahoo telefoniju ) pricati uz kavicu je nesto sasvim drugo. Jako mi je nedostajala – to je sigurno.
Vec sutradan smo krenuli s predvidenim programom boravka – Gazda je sve isplanirao jos prije nego li je dosla, isprsio se i dobro ju je pocastio. Meni je neizmjerno drago sto se njih dvoje jako dobro slazu od samog pocetka, nikad nije bilo problema i to mi je uvelike olaksalo mnoge izbore na cemu sam im oboma zahvalna.
Prvo nas je odveo na svoje radno mjesto, pa je mlada dama mogla vidjeti kako to sve izgleda, uzletno polje i parking, hale sa simulatorima letenja i pogone - doduse ne bas unutra, ali … dobar dio. Morali smo naravno dati njene podatke i putovnicu da bi uopce mogla uci u bazu, a nije joj lako pala cinjenica da ne smije slikati svasta oko sebe. Unatoc tome prosvercali smo par fotki
Nakon toga smo obisli druge dijelove baze, zavrsili u Taco Bellu na grilled stuffed burritosima koji su joj se svidjeli i krenuli dalje. Nije sirota niti znala sto je ceka. Pitala je kud cemo, na sto sam joj rekla da Gazda ima jos nesto obaviti s nekim ljudima. Dovezli smo se, parkirali i tu smo nas dvije ostale caskati, a Gazda otisao svojim poslom. Njoj nista nije bilo sumnjivo cak niti kad se spustio lijepi plavi helic
I onda sam joj rekla – IDEMO ! Ona veli – KUDA??? A ja njoj – pa na malu voznjicu…
Gazda je za nas organizirao let helicem iznad Heidelberga s civilima, kaze da su vojni piloti jako zlocesti i da vole plasiti nevojni teret koji voze, pogotovo ako su u pitanju cicece zemske – naglim spustanjima i nepodobnim ponasanjem u zraku .
Moj odgovor kad su me upozorili na to prvi put je bio nedvosmislen i jednoznacan – MENI NE BUTE TO NAPRAVILI !!! – kad su me pitali a zasto ja to vjerujem i zasto bih ja bila nesto drugo od ostalih – ja sam jednostavno i umiljato kako to samo prefrigano zensko od cetrdesetitri moze odgovorila – pa zato sto bih se nakon prvog takvog lifta ja odmah bez ikakvih zadnjih namjera spontano ispovracala pilotu za vrat, pa bi ga prosla volja za plasenjem mene i meni slicnih ubuduce… Ja sam od onih spontanih s kojima odmah znas na cemu si – a i nekako ne volim da me muckaju.
Muka je bila od Tihane cijelo vrijeme kriti ovaj projekt, to je trebalo biti iznenadenje i jedva sam izdrzala da se ne odam. Gazdi su rekli da mora pribaviti podatak koliko smo teski da bi se napravio balans i da bi nas pravilno smjestili u helicu. On ih je naravno upozorio da dovodi dvije zenske i da nema jamstava da one nece lagati o tome koliko su teske, pa su mu obecali marginu +/- par kilograma na svaku od nas. Problem je bio kako ispipati od Tihane koliko je teska, a da ne odam zasto me to zanima – kad sam je pitala, ostala je iznenadena i uzvratila protupitanjem zasto me to zanima !”$”%#/#/ . Nisam znala nista pametnije reci nego – da joj kupujem hlace neke, i joj kako su te americke mjere cudne i nisu jednake nasima i da su te mjere upisane ne u brojevima nego U KILAMA !!! Ja sam naravno o svojim kilama lagala mirne duse – kakvi su to piloti ako se ne mogu dobro izorganizirati s par kila viska !!! I tako smo mi krenuli …
Sve je bilo naglo i iznenadenje je uspjelo – a ovako izgleda mala frka duga par sekundi – dalje se nije stigla niti uplasiti, osoblje nas je dobro ufaclalo u pojaseve, provjerilo je li sve u redu, dalo nam slusalice i mikrofone i mi poletjeli … Bila je hrabra i niti jednom nije pitala za vrecicu koju inace drzim u torbi zbog Maggie i njenih sasvim drugih potreba i koju sam se naknadno sjetila spomenuti – da na nju moze racunati ako joj prigusti. Bila je hrabra i naposljetku je uzivala u cijelom letu.
Uspjela sam uloviti jednu fotku s pticom u pozadini
A onda i pticu – doduse mutno
Taj dan se smjenjivalo pola sata sunca s pola sata pljuska, vjetar je nosio oblake i kovitlao oluju s jednog kraja ravnice na drugi – pa sam uspjela i uslikati kao oluja izgleda odozgo
Rafinerija nafte
Petlja
Trkaliste
Polja su predivna
Park
Na vrhu brezuljka je stara gradina koju nikad nismo posjetili, ali sad znam za nju pa cemo i to obici
Dvorac koji je nadaleko poznat i prekrasno ureden – o tome raport jednom drugom prilikom.
Sletna staza – u blizini je i aerodrom za malene letjelice
Moja malenkost
Omiljeno mjesto moje kcere dok je bila kod nas u gostima – sjedenje na prozoru odakle se mogu ispuhivati nikotinski kolutici da mati ne maroga
Ostatak njenog boravka smo proveli lutajuci okolo i kupujuci – nego sto drugo , ona je bjesomucno skljocala kamerom na mobitelu i snimala sve – od tradicionalne njemacke arhitekture do biljaka.
Zakljucila je da je Mannheim predivan grad, provozale smo se uokolo, Gazda je morao raditi cijeli tjedan tako da smo bauljale same – obisle smo sve sto je bilo iole zanimljivo u americkim facilities – njoj se taj nacin zivota jako svidio…Bili smo jedno vece svi troje na klopi u nasem omiljenom kineskom restoranu u susjedstvu, vikendom imaju tzv. buffet gdje se moze birati u obilju svega i konzumirati koliko god hocete - a birati mozete izmedu tridesetak ponudenih jela i priloga, desetak salata i nekoliko vrsta umaka – sa neizbjeznim sladoledom na kraju. Prvi put je jela neke stvari za koje bi se ranije zaklela da ih nikad nece okusiti – piletinu u umaku od currya i kokosa s povrcem i medom, svinjetinu u slatko ljutom umaku s ananasom, skampe i mesne rolice, pohanu bananu, zapeceno tijesto s povrcem i klicama, patku u narancinom soku i gljive punjene mesom i sirom u umaku od sljiva…Na neke kombinacije joj se pri samom opisu stomak izvrtao, ali kad je probala priznala je da je savrseno…Docim nije uspjela probati tradicionalne kolacice sudbine, nije mi jasno kako su ih taj put zaboravili jer ih svaki put donesu, tako se tradicionalno zavrsava objed, uz vocni liker od kruske, jabuke ili visnje. Nas vec poznaju pa smo nakon placanja dobili maleni pokloncic – nekad to bude vocna korpa na racun kuce, nekad mali zlatni prasici ili zmajevi – ovaj put su bile male dozice za sminku presvucene svilom za nas zemske, Gazda je ostao bez poklona osim ljubaznog naklona nakon sto je zatvorio novcanik. Inace smo tamo zbog nekog meni nejasnog razloga miljenici petogodisnje vlasnikove kceri – predivne malene koja se zove Steffi, koja se s mamom Kineskinjom koja takoder radi u restoranu na prijemu gostiju sporazumijeva na njemackom, s bakom koja sjedi iza akvarija na kineskom, a s nama natuca engleski. Kcera je mobitelom otpucala par fotki, pa prilazem eto tek da imate sliku
Nakon tjedan dana – put za Osijek. Dok smo spakirali sve sto smo trebali, ukljicivo s kcerinim stvarima i onim sto je tijekom boravka tu kupila, mali hladnjak za auto sa grandiozo sendvicima i hladnom mineralnom za put, Maggien mali ranac s njenim potrepstinama – auto je legao od tereta. Gazda je samo vrtio glavom i pitao hoce li biti mjesta da on negdje sjedne, na sto sam mu rekla da je on vozac i da niposto ne moze na krov pa je odahnuo. Stajali smo svakih sat vremena u pocetku jer je za suvozace imao tri pisulje kojima je bioritam dolazio do izrazaja u razlicito vrijeme . Kasnije se to uskladilo pa smo ga rusile samo za sladoled – on je redovito uzimao Jacobs Ice coffee u limenci. Krenuli smo u sedam ujutro iz Mannheima i dosli oko deset uvece u Osijek. Sve bilo pet.
Nakon toga je krenulo – dan za danom kao na ringispilu… Odmah sutradan smo posjetili moje roditelje, onda redom dva brata i dvije sestre. Obisli nesto prijatelja i mojih bivsih poslovnih kolega na brzu brzinu u brisucem letu. A ostatak dana proveli po uredima kojekakvih geodetskih uprava, zemljisno knjiznih odjela, u posjetu projektantu, razgovorima ugodnima – za one koji ne znaju – jos ima dosta vremena do isteka roka za etaziranje objekata, ali na vrijeme treba krenuti, pogotovo zato sto smo odsutni, pa da se ne bi izrodio neki problem – a i opunomocila sam kceru zvjeru oko toga pa ce ona nastaviti do kraja. Usput smo skocili i do Zagreba na par sati i ishodili ponovno svjezu dokumentaciju koja mi treba za vizu – a isto sam obavila i doma u Osijeku. Potom to dali na prijevod … jednom rijecju, godisnji sam provela u jurnjavi za papirima i druzenju s dragim ljudima u takvoj zurbi da mi nije ostalo vremena cestito se odmoriti – ali u cilju mi je bilo sto vise vremena provesti s ljudima koje volim.
Takoder smo uhvatili malo vremena i otisli do Azila za napustene pse u Nemetinu, obisli ekipu i odnijeli malo hrane.
I naposljetku, radostan dogadaj – te subote se udavala moga starijeg brata kci, sva obitelj je bila na okupu i naravno – bilo je veselo i stolovi prepuni. Gazdi se jako svidjelo - on i inace voli nasa obiteljska okupljanja. Meni je za tu prigodu kcera zvjera kupila ogrlicu kojom sam se okitila i bas mi je dobro dosla jer sam bila u nedoumici cime se nakinđuriti…Gazdi je kupila narukvicu, jednu od onih cool crnih sa srebrnim ukrasnim dijelovima pa se i on onda pravio vazan s tim.
Inace smo oboje bili prilicno zauzeti skljocanjem kamerama tijekom cijelog poslijepodneva i veceri, u pogonu su bile dvije kamere s karticama od dva gigabajta i 512 megabajta, pa smo imali dosta materijala .
Usplahirena mladenka
I ples sa ocem
I onda s buducim suprugom
I naposljetku - voljela bih znati sto joj je u mislima nakon izrecenog DA
Tom prigodom je umalo izbio obiteljski incident, gdje je moja mama, u obitelji poznata pod nadimkom Nana ( cita se kratkouzlazno-kratkosilazno ) kao obiteljski matrijarh stala na branik u obrani prava malenih i onih s malim zubima… Sami svatovi su bili prekrasni, mladenci lijepi, klopa dobra, glazba prava, snasini roditelji promukli i poluludi od jurnjave i brige hoce li sve dobro ispasti, mladozenjini su pak bili u funkciji gostiju kako mi se cinilo jer je moj brat sve organizirao… Ljudi su kako je i red priredili za drugu veceru njanjetinu. Kazu da je bila dobra, vruca i ukusna. Ja inace ne jedem njanjetinu jer nemam vremena i mjesta u busici – cuvam se za sitne svatovske kolace za kojima sam luda, pa me mesina bas ne privlaci… Sutradan na svecanom rucku sam ipak strpnula komad jer mi je stari uvalio u tanjur i iz susjednih tanjura lijepo ugrabila tri socne velike koscurine s obiljem mesa i zlundri na njima za Maggie. Mi tu gdje zivimo bas ne mozemo kupiti tako hrgu mesine s velikim koscurinama, kupujemo meso u malim vakumiranim paketicima vec obradeno i bez kostiju , hrskavice i masnih dijelova – upravo dostatno za nas dvoje, ali cuki nedostaje kost. Tako sam ja te tri koske stavila u ogromnu salvetu i krenula u potragu za plasticnom vrecicom. I onda su me neki ljudi zaokupili, razgovarali smo i kad sam se vratila do stola kosti su vec bile u vrecici – za to se pobrinula moja mama. Nista ne sluteci zahvalila sam i mislila da je tu prici kraj. Post festum sam cula da se iza mojih leda dogadala drama!
Mlada ima mlađu sestru, a mlađa sestra ima muza – krasan decko kojeg svi volimo. I tu je on tog poslijepodneva od konobara zamolio da mu da kosti za cuku. Konobar se uljudno ispricao i rekao da je jedna gospoda vec rezervirala sve kosti od svadbene vecere i danasnjeg rucka i da misli da je to mladina baka i da na zalost njemu kosti ne moze dati.
Na to je nesretnik otisao kod brata i bacio kukavicu da je sve to ok, Nana je rezervirala kosti, ali da on moli barem par kostiju , tek toliko da bi odnijeli nesto cuki da zamirisi kad dodu doma. A cuko koji u avliji seta gigantski primjerak misicavog Americkog Stafford terijera tezak kao ja. I jede isto tako – kao mecava i ne mos ga nahranit. Mom bratu upitnik iznad glave – sta ce Nani kosti??? Ode do nje pa je lijepo priupita – a sta ce tebi kosti? A Nana se borbeno podbocila sa svojih metar i zilet visine na petama i veli :
PA ZA MAGGIE !!!
Na to je brat razrogacio oci i bez tona pogledao prvo u nju, a onda pazljivo u ogromnu crnu vrecicu smecicu 110/70 punu kostiju i zlundri ---
Tako je sirota Maggie ostala bez tog blaga kostiju u kolicini dostatnoj za cijeli zivot zvakanja njenim malenim pudlecim zubicima – pitam se da li bi od tog narasla vise od cetiri i pol kile koliko je sada, ali sumnjam…
Ja sam pak naposljetku bila zadovoljna s malom vrecicom i onim sto sam pokupila – ona ce to glabati i glabati…
Iako se Nana cim smo stigli raznjezila gledajuci je, odmah je zapovjedila da je treba udebljati jer je premrsava i ima mala leđa. Pa ju je stoga nahranila finom musakom s mljevenim mesom i prelivom od sira trapista i zapeceno s vrhnjem na sto je ova slistila dva tanjurica i tako dokazala Nani da je izgladnjujemo .
Inace, Gazda je Nani priredio poklon – jos doma je izvrnuo na stol sve nase slike i slike moje obitelji koje sam ponijela, napravio svojevrstan kolaz , aranzirao i snimio valjda petnaest slika u raznom svjetlu kamerom. Zamisao je bila da se napravi od toga neka vrst postera u velikom formatu. Kako je zamislio – tako je i proveo. Zagnjavio je moju necakinju koja ima svakovrsnu opremu, software i materijal – izmedu ostalog i zgodan Roland plotter, probrali su najkvalitetniju od slika i ona je to otprintala na samoljepivoj foliji koju je nalijepila na cvrstu papirnatu podlogu – neku vrst tankog kartona. Slika je na kraju ispala jako dobro, formata A1 i Nana ce je moci gledati bez naocala. Bila je iznenadena i sretna, jedino sto je prigovorila da je nece moci nikom pokazati jer je prevelika da je nosi van. I ja mislim ! A slika izgleda ovako :
Naravno, istu je stvar Gazda napravio i sa svojim obiteljskim slikama, jos samo moramo pronaci tko ce nam ovdje napraviti slican poster pa da ga damo klincima kad dodu u kolovozu u posjet :
I tako, godisnji je zavrsio – cini se da je Maggie bila najsretnija od svih nas – to je za nju jedino doba godine kad se moze hodati musav, kopati rupe u zemlji i juriti po mom velikom dvoristu, ganjati susjedine macke, jesti njihovu hranu i piti vodu iz njihovih plitica. Inace, gdje god smo bili u gostima su je kljukali necim finim iz hladnjaka, pa sad pseca suha hrana nije vise tako atraktivna i ceka u zdjelici. Kazu da je svugdje lijepo, ali kod kuce je najljepse – vidi se po prilozenom …
... Osim cinjenice da sam cesto osjecala da me - oci bole !!! Oci su mi otjecale - ali ja sam to pripisivala dugom radnom danu ispred racunala i litrama kave i popusenih cigareta. Ceste glavobolje sam pripisivala stresu kojeg je na poslu i u private zivotu bilo u obilju.
.
. Nisam znala nista pametnije reci nego – da joj kupujem hlace neke, i joj kako su te americke mjere cudne i nisu jednake nasima i da su te mjere upisane ne u brojevima nego U KILAMA 
!!! Ja sam naravno o svojim kilama lagala mirne duse – kakvi su to piloti ako se ne mogu dobro izorganizirati s par kila viska !!! I tako smo mi krenuli …
, ona je bjesomucno skljocala kamerom na mobitelu i snimala sve – od tradicionalne njemacke arhitekture do biljaka.
na sto je ova slistila dva tanjurica i tako dokazala Nani da je izgladnjujemo .
A slika izgleda ovako :
