Pregled posta

Evo nas natrag !

Nakon tri tjedna godisnjeg i izbivanja s mreze usljed nedostatka vremena vracam se u svakodnevnicu – jedan posve drukciji zivot.

Kao sto sam vec napisala u svom zadnjem postu, prvi tjedan je kod nas u gostima bila moja kcera. Doletjela je tog petka i to joj je bio prvi let avionom pa je bila puna utisaka i donijela kisu sa sobom, a obucena za plus triestitri odakle je dosla sva goluzdrava i bosa. Pa ju je mama obukla u jeans jaknu i uvalila joj u krilo cupavo pseto da je grije putem od zracne luke do kuce.

Unatoc cinjenici da se stalno cujemo telefonom ( dobro je imati Skype i Yahoo telefoniju ) pricati uz kavicu je nesto sasvim drugo. Jako mi je nedostajala – to je sigurno.



Vec sutradan smo krenuli s predvidenim programom boravka – Gazda je sve isplanirao jos prije nego li je dosla, isprsio se i dobro ju je pocastio. Meni je neizmjerno drago sto se njih dvoje jako dobro slazu od samog pocetka, nikad nije bilo problema i to mi je uvelike olaksalo mnoge izbore na cemu sam im oboma zahvalna.
Prvo nas je odveo na svoje radno mjesto, pa je mlada dama mogla vidjeti kako to sve izgleda, uzletno polje i parking, hale sa simulatorima letenja i pogone - doduse ne bas unutra, ali … dobar dio. Morali smo naravno dati njene podatke i putovnicu da bi uopce mogla uci u bazu, a nije joj lako pala cinjenica da ne smije slikati svasta oko sebe. Unatoc tome prosvercali smo par fotki







Nakon toga smo obisli druge dijelove baze, zavrsili u Taco Bellu na grilled stuffed burritosima koji su joj se svidjeli i krenuli dalje. Nije sirota niti znala sto je ceka. Pitala je kud cemo, na sto sam joj rekla da Gazda ima jos nesto obaviti s nekim ljudima. Dovezli smo se, parkirali i tu smo nas dvije ostale caskati, a Gazda otisao svojim poslom. Njoj nista nije bilo sumnjivo cak niti kad se spustio lijepi plavi helic







I onda sam joj rekla – IDEMO ! Ona veli – KUDA??? A ja njoj – pa na malu voznjicu…

Gazda je za nas organizirao let helicem iznad Heidelberga s civilima, kaze da su vojni piloti jako zlocesti i da vole plasiti nevojni teret koji voze, pogotovo ako su u pitanju cicece zemske – naglim spustanjima i nepodobnim ponasanjem u zraku .
Moj odgovor kad su me upozorili na to prvi put je bio nedvosmislen i jednoznacan – MENI NE BUTE TO NAPRAVILI !!! – kad su me pitali a zasto ja to vjerujem i zasto bih ja bila nesto drugo od ostalih – ja sam jednostavno i umiljato kako to samo prefrigano zensko od cetrdesetitri moze odgovorila – pa zato sto bih se nakon prvog takvog lifta ja odmah bez ikakvih zadnjih namjera spontano ispovracala pilotu za vrat, pa bi ga prosla volja za plasenjem mene i meni slicnih ubuduce… Ja sam od onih spontanih s kojima odmah znas na cemu si – a i nekako ne volim da me muckaju.
Muka je bila od Tihane cijelo vrijeme kriti ovaj projekt, to je trebalo biti iznenadenje i jedva sam izdrzala da se ne odam. Gazdi su rekli da mora pribaviti podatak koliko smo teski da bi se napravio balans i da bi nas pravilno smjestili u helicu. On ih je naravno upozorio da dovodi dvije zenske i da nema jamstava da one nece lagati o tome koliko su teske, pa su mu obecali marginu +/- par kilograma na svaku od nas. Problem je bio kako ispipati od Tihane koliko je teska, a da ne odam zasto me to zanima – kad sam je pitala, ostala je iznenadena i uzvratila protupitanjem zasto me to zanima !”$”%#/#/ . Nisam znala nista pametnije reci nego – da joj kupujem hlace neke, i joj kako su te americke mjere cudne i nisu jednake nasima i da su te mjere upisane ne u brojevima nego U KILAMA !!! Ja sam naravno o svojim kilama lagala mirne duse – kakvi su to piloti ako se ne mogu dobro izorganizirati s par kila viska !!! I tako smo mi krenuli …





Sve je bilo naglo i iznenadenje je uspjelo – a ovako izgleda mala frka duga par sekundi – dalje se nije stigla niti uplasiti, osoblje nas je dobro ufaclalo u pojaseve, provjerilo je li sve u redu, dalo nam slusalice i mikrofone i mi poletjeli … Bila je hrabra i niti jednom nije pitala za vrecicu koju inace drzim u torbi zbog Maggie i njenih sasvim drugih potreba i koju sam se naknadno sjetila spomenuti – da na nju moze racunati ako joj prigusti. Bila je hrabra i naposljetku je uzivala u cijelom letu.









Uspjela sam uloviti jednu fotku s pticom u pozadini



A onda i pticu – doduse mutno



Taj dan se smjenjivalo pola sata sunca s pola sata pljuska, vjetar je nosio oblake i kovitlao oluju s jednog kraja ravnice na drugi – pa sam uspjela i uslikati kao oluja izgleda odozgo



Rafinerija nafte



Petlja


Trkaliste


Polja su predivna











Park


Na vrhu brezuljka je stara gradina koju nikad nismo posjetili, ali sad znam za nju pa cemo i to obici


Dvorac koji je nadaleko poznat i prekrasno ureden – o tome raport jednom drugom prilikom.



Sletna staza – u blizini je i aerodrom za malene letjelice



Moja malenkost



Omiljeno mjesto moje kcere dok je bila kod nas u gostima – sjedenje na prozoru odakle se mogu ispuhivati nikotinski kolutici da mati ne maroga



Ostatak njenog boravka smo proveli lutajuci okolo i kupujuci – nego sto drugo , ona je bjesomucno skljocala kamerom na mobitelu i snimala sve – od tradicionalne njemacke arhitekture do biljaka.
Zakljucila je da je Mannheim predivan grad, provozale smo se uokolo, Gazda je morao raditi cijeli tjedan tako da smo bauljale same – obisle smo sve sto je bilo iole zanimljivo u americkim facilities – njoj se taj nacin zivota jako svidio…Bili smo jedno vece svi troje na klopi u nasem omiljenom kineskom restoranu u susjedstvu, vikendom imaju tzv. buffet gdje se moze birati u obilju svega i konzumirati koliko god hocete - a birati mozete izmedu tridesetak ponudenih jela i priloga, desetak salata i nekoliko vrsta umaka – sa neizbjeznim sladoledom na kraju. Prvi put je jela neke stvari za koje bi se ranije zaklela da ih nikad nece okusiti – piletinu u umaku od currya i kokosa s povrcem i medom, svinjetinu u slatko ljutom umaku s ananasom, skampe i mesne rolice, pohanu bananu, zapeceno tijesto s povrcem i klicama, patku u narancinom soku i gljive punjene mesom i sirom u umaku od sljiva…Na neke kombinacije joj se pri samom opisu stomak izvrtao, ali kad je probala priznala je da je savrseno…Docim nije uspjela probati tradicionalne kolacice sudbine, nije mi jasno kako su ih taj put zaboravili jer ih svaki put donesu, tako se tradicionalno zavrsava objed, uz vocni liker od kruske, jabuke ili visnje. Nas vec poznaju pa smo nakon placanja dobili maleni pokloncic – nekad to bude vocna korpa na racun kuce, nekad mali zlatni prasici ili zmajevi – ovaj put su bile male dozice za sminku presvucene svilom za nas zemske, Gazda je ostao bez poklona osim ljubaznog naklona nakon sto je zatvorio novcanik. Inace smo tamo zbog nekog meni nejasnog razloga miljenici petogodisnje vlasnikove kceri – predivne malene koja se zove Steffi, koja se s mamom Kineskinjom koja takoder radi u restoranu na prijemu gostiju sporazumijeva na njemackom, s bakom koja sjedi iza akvarija na kineskom, a s nama natuca engleski. Kcera je mobitelom otpucala par fotki, pa prilazem eto tek da imate sliku





Nakon tjedan dana – put za Osijek. Dok smo spakirali sve sto smo trebali, ukljicivo s kcerinim stvarima i onim sto je tijekom boravka tu kupila, mali hladnjak za auto sa grandiozo sendvicima i hladnom mineralnom za put, Maggien mali ranac s njenim potrepstinama – auto je legao od tereta. Gazda je samo vrtio glavom i pitao hoce li biti mjesta da on negdje sjedne, na sto sam mu rekla da je on vozac i da niposto ne moze na krov pa je odahnuo. Stajali smo svakih sat vremena u pocetku jer je za suvozace imao tri pisulje kojima je bioritam dolazio do izrazaja u razlicito vrijeme . Kasnije se to uskladilo pa smo ga rusile samo za sladoled – on je redovito uzimao Jacobs Ice coffee u limenci. Krenuli smo u sedam ujutro iz Mannheima i dosli oko deset uvece u Osijek. Sve bilo pet.
Nakon toga je krenulo – dan za danom kao na ringispilu… Odmah sutradan smo posjetili moje roditelje, onda redom dva brata i dvije sestre. Obisli nesto prijatelja i mojih bivsih poslovnih kolega na brzu brzinu u brisucem letu. A ostatak dana proveli po uredima kojekakvih geodetskih uprava, zemljisno knjiznih odjela, u posjetu projektantu, razgovorima ugodnima – za one koji ne znaju – jos ima dosta vremena do isteka roka za etaziranje objekata, ali na vrijeme treba krenuti, pogotovo zato sto smo odsutni, pa da se ne bi izrodio neki problem – a i opunomocila sam kceru zvjeru oko toga pa ce ona nastaviti do kraja. Usput smo skocili i do Zagreba na par sati i ishodili ponovno svjezu dokumentaciju koja mi treba za vizu – a isto sam obavila i doma u Osijeku. Potom to dali na prijevod … jednom rijecju, godisnji sam provela u jurnjavi za papirima i druzenju s dragim ljudima u takvoj zurbi da mi nije ostalo vremena cestito se odmoriti – ali u cilju mi je bilo sto vise vremena provesti s ljudima koje volim.
Takoder smo uhvatili malo vremena i otisli do Azila za napustene pse u Nemetinu, obisli ekipu i odnijeli malo hrane.



I naposljetku, radostan dogadaj – te subote se udavala moga starijeg brata kci, sva obitelj je bila na okupu i naravno – bilo je veselo i stolovi prepuni. Gazdi se jako svidjelo - on i inace voli nasa obiteljska okupljanja. Meni je za tu prigodu kcera zvjera kupila ogrlicu kojom sam se okitila i bas mi je dobro dosla jer sam bila u nedoumici cime se nakinđuriti…Gazdi je kupila narukvicu, jednu od onih cool crnih sa srebrnim ukrasnim dijelovima pa se i on onda pravio vazan s tim.



Inace smo oboje bili prilicno zauzeti skljocanjem kamerama tijekom cijelog poslijepodneva i veceri, u pogonu su bile dvije kamere s karticama od dva gigabajta i 512 megabajta, pa smo imali dosta materijala .





Usplahirena mladenka



I ples sa ocem



I onda s buducim suprugom





I naposljetku - voljela bih znati sto joj je u mislima nakon izrecenog DA



Tom prigodom je umalo izbio obiteljski incident, gdje je moja mama, u obitelji poznata pod nadimkom Nana ( cita se kratkouzlazno-kratkosilazno ) kao obiteljski matrijarh stala na branik u obrani prava malenih i onih s malim zubima… Sami svatovi su bili prekrasni, mladenci lijepi, klopa dobra, glazba prava, snasini roditelji promukli i poluludi od jurnjave i brige hoce li sve dobro ispasti, mladozenjini su pak bili u funkciji gostiju kako mi se cinilo jer je moj brat sve organizirao… Ljudi su kako je i red priredili za drugu veceru njanjetinu. Kazu da je bila dobra, vruca i ukusna. Ja inace ne jedem njanjetinu jer nemam vremena i mjesta u busici – cuvam se za sitne svatovske kolace za kojima sam luda, pa me mesina bas ne privlaci… Sutradan na svecanom rucku sam ipak strpnula komad jer mi je stari uvalio u tanjur i iz susjednih tanjura lijepo ugrabila tri socne velike koscurine s obiljem mesa i zlundri na njima za Maggie. Mi tu gdje zivimo bas ne mozemo kupiti tako hrgu mesine s velikim koscurinama, kupujemo meso u malim vakumiranim paketicima vec obradeno i bez kostiju , hrskavice i masnih dijelova – upravo dostatno za nas dvoje, ali cuki nedostaje kost. Tako sam ja te tri koske stavila u ogromnu salvetu i krenula u potragu za plasticnom vrecicom. I onda su me neki ljudi zaokupili, razgovarali smo i kad sam se vratila do stola kosti su vec bile u vrecici – za to se pobrinula moja mama. Nista ne sluteci zahvalila sam i mislila da je tu prici kraj. Post festum sam cula da se iza mojih leda dogadala drama!
Mlada ima mlađu sestru, a mlađa sestra ima muza – krasan decko kojeg svi volimo. I tu je on tog poslijepodneva od konobara zamolio da mu da kosti za cuku. Konobar se uljudno ispricao i rekao da je jedna gospoda vec rezervirala sve kosti od svadbene vecere i danasnjeg rucka i da misli da je to mladina baka i da na zalost njemu kosti ne moze dati.
Na to je nesretnik otisao kod brata i bacio kukavicu da je sve to ok, Nana je rezervirala kosti, ali da on moli barem par kostiju , tek toliko da bi odnijeli nesto cuki da zamirisi kad dodu doma. A cuko koji u avliji seta gigantski primjerak misicavog Americkog Stafford terijera tezak kao ja. I jede isto tako – kao mecava i ne mos ga nahranit. Mom bratu upitnik iznad glave – sta ce Nani kosti??? Ode do nje pa je lijepo priupita – a sta ce tebi kosti? A Nana se borbeno podbocila sa svojih metar i zilet visine na petama i veli :

PA ZA MAGGIE !!!

Na to je brat razrogacio oci i bez tona pogledao prvo u nju, a onda pazljivo u ogromnu crnu vrecicu smecicu 110/70 punu kostiju i zlundri ---

Tako je sirota Maggie ostala bez tog blaga kostiju u kolicini dostatnoj za cijeli zivot zvakanja njenim malenim pudlecim zubicima – pitam se da li bi od tog narasla vise od cetiri i pol kile koliko je sada, ali sumnjam…

Ja sam pak naposljetku bila zadovoljna s malom vrecicom i onim sto sam pokupila – ona ce to glabati i glabati…



Iako se Nana cim smo stigli raznjezila gledajuci je, odmah je zapovjedila da je treba udebljati jer je premrsava i ima mala leđa. Pa ju je stoga nahranila finom musakom s mljevenim mesom i prelivom od sira trapista i zapeceno s vrhnjem na sto je ova slistila dva tanjurica i tako dokazala Nani da je izgladnjujemo .

Inace, Gazda je Nani priredio poklon – jos doma je izvrnuo na stol sve nase slike i slike moje obitelji koje sam ponijela, napravio svojevrstan kolaz , aranzirao i snimio valjda petnaest slika u raznom svjetlu kamerom. Zamisao je bila da se napravi od toga neka vrst postera u velikom formatu. Kako je zamislio – tako je i proveo. Zagnjavio je moju necakinju koja ima svakovrsnu opremu, software i materijal – izmedu ostalog i zgodan Roland plotter, probrali su najkvalitetniju od slika i ona je to otprintala na samoljepivoj foliji koju je nalijepila na cvrstu papirnatu podlogu – neku vrst tankog kartona. Slika je na kraju ispala jako dobro, formata A1 i Nana ce je moci gledati bez naocala. Bila je iznenadena i sretna, jedino sto je prigovorila da je nece moci nikom pokazati jer je prevelika da je nosi van. I ja mislim ! A slika izgleda ovako :



Naravno, istu je stvar Gazda napravio i sa svojim obiteljskim slikama, jos samo moramo pronaci tko ce nam ovdje napraviti slican poster pa da ga damo klincima kad dodu u kolovozu u posjet :



I tako, godisnji je zavrsio – cini se da je Maggie bila najsretnija od svih nas – to je za nju jedino doba godine kad se moze hodati musav, kopati rupe u zemlji i juriti po mom velikom dvoristu, ganjati susjedine macke, jesti njihovu hranu i piti vodu iz njihovih plitica. Inace, gdje god smo bili u gostima su je kljukali necim finim iz hladnjaka, pa sad pseca suha hrana nije vise tako atraktivna i ceka u zdjelici. Kazu da je svugdje lijepo, ali kod kuce je najljepse – vidi se po prilozenom …





Post je objavljen 06.07.2007. u 17:05 sati.