TYCHE

Grossefrkhauzen

Moj njemacki je jadan i ubog. Tuzna pojava od jedva sto rijeci i puno brljanja. I kolutanja ocima. Zato moram raditi u engleskom govornom podrucju. Jucer sam dobila mail s podacima o vremenu i mjestu odrzavanja testiranja i razgovora za posao i od onda sam se vrtila ko na ringispilu jer se izmedu svih uskrsnih priprema trebalo malko pripremiti za tih velikih pola sata. Razgovor za posao - DANAS. Dobro je proslo i jako sam zadovoljna - rezultate cemo vidjeti - kao sto rekoh - ako ne uleti netko s prednoscu prolaza.
Iako sam bila u grosse frkhauzen i nisam stigla pisati, ipak sam nasla rjesenje .

Danas na blogu imam GOSTA.
Prilazem tekst u koji nisam niti zarezom intervenirala. Necu. Nek pise kako misli da treba.

Dobar dan
My name is Frank.

My wife Anci asked me to be a guest on her blog. I apologize that I don't speak Croatian all that well so I must write in English. I am from the great state of Texas, the Lone Star State, from a city called Wichita Falls. It has a population of over 100,000 people and is about 200km north-west of Dallas/Ft Worth.

I wanted to share a story about a mug that my father Emery owned. He was in the American air force and posted to England in the 50's before I was born. It was a tradition for everyone assigned to this unit in the air force to have these mugs made. There were originally 13 of these mugs or beer steins they are also called. They were designed by whoever had purchased them, made of white ceramic it was trimmed in gold and had a pewter top. My father designed his after a chess piece "the queen". It had his name and the unit he was assigned to written on it. When you lifted the lid and looked through the mug into the light you could see a women bear breasted on the bottom of the mug. The mug was about 25cm tall and about 7cm in diameter. One mug was left behind and stored in display case in a local pub in Ramsgate England. The other 12 my father kept. Through the years of moving only one survived. It was given to my older brother who was named after my father when he passed away in September of 1997. A few years ago I did some research to try and find the mug that was left behind in the pub. To no avail I had no success the pub was not there anymore. And no one knew where the mugs went. I was told that I was not the first person to go looking for the pub. I wished I had found it. I would have loved to go to this pub and sit where my father had sat over half a century ago - I wanted just to feel what was in his mind at the time, but I guess it was not meant to be. He had to leave my mother in Ohio with my oldest brother until his posting in England was finished.

My father had an interesting career in the military. He was in Korea at the time of the Korean conflict and in Vietnam. Shortly after I was born we moved to Japan. He said he had been around the world seven times. He also said he had visited every state in the US. I guess in a way I am following in his footsteps, in 1983 I joined the American air force and since then I have lived in the US from 1986 to 1988 - the rest of the time I have lived in Europe. My mother Catherine passed away in March of 2004. She loved my father very much. I know that cancer took my mother from us but she really died of a broken heart. I miss them a lot but I am glad they are together now.
Hope to see you again.

And btw here is a link about my firm:

http://biz.yahoo.com/bw/070323/20070323005645.html?.v=1

Stay well.

Kao sto ste vec razumjeli - gost je gospon suprug Frank - "The Gazda".

Prvo se predstavlja i veli da je porijeklom iz Wichita Fallsa, grada oko 200 kilometara sjeverozapadno od Dallasa u Teksasu. Takoder se ispricava sto ne zna dovoljno hrvatskog i pise na engleskom.
Zelio je podijeliti s nama dio obiteljske tradicije. Ja sam fotke nicim izazvana napravila jos prije tri godine kad smo bili u posjetu njegovoj obitelji.

Dakle, kao sto ste vidjeli rijec je o zanimljivoj stvarcici koja je na neki nacin obiteljska ostavstina i dio americke zrakoplovne military tradicije - vrcu - krcagu - krigli - kako vam je volja - za pivo.



Vrc je ostavstina Gazdinog cace koji je svoj radni vijek proveo u USA Airforce, a sad se nalazi u posjedu njegovog starijeg brata koji je dobio ime po ocu -ono- senior i junior kombinacija kako vec ameri to vole.

Izrada trinaest istovjetnih vrceva je narucena dok je sluzbovao u USA Airforce bazi Ramsgate, i to je bila tradicija - jedan se vrc ostavljao u lokalnom pubu, a ostali razmjenjivali s prijateljima ili dijelili rodbini. Design vrca je bio po nalogu narucitelja, a navodno je mahom sadrzavao slicne elemente.
Vrc Gazde seniora je bio obiljezen Kraljicom - figurom u sahu. To je bio njegov simbol i na letjelicama. Na vrcu se uvijek nalazilo i ime i nadimak vlasnika-pilota, te ime jedinice ugravirano u zlatopisu na bijelu keramiku.







Na vrhu vrca se nalazi reljefno izraden poklopac od kositra.







Promjer vrca je bio oko 7 cm, a visina oko 25 cm.



Na dnu vrca je reljefno utisnuta figura poluobnazene zene u nekoj vrsti grcke toge, koju mozete vidjeti samo kad iskapite sve i podignete dno prema svijetlu. Na zalost nisam je uspjela fotkati kako treba, ne vidi se na slici.





Moj gospon s nostalgijom pise zapravo kako je pokusao pronaci pub u kojem su se piloti eskadrile u kojoj je bio i njegov otac okupljali i uci eventualno u trag jos jednom preostalom vrcu na tom mjestu. Ono sto ga je vuklo ( osim pradavnih obiteljskih irskih korijena, kao i njegovog cacu ) u taj pub je i zelja da sjedne na mjesto koje je pripadalo njegovom ocu - zna po prici da je Gazda senior bio tad zapravo jako nesretan jer je morao ostaviti Gazdaricu s najstarijim sinom u Ohiu kod rodbine - tad nije mogao povesti obitelj sa sobom. Pub nije nikad nasao, ali od susjeda je cuo da nije jedini koji je pitao za to mjesto.

Nadalje, navodi kako mu je otac imao prilicno zanimljivu vojnu karijeru, u zrakoplovstvu bar sedam puta obisao cijeli svijet, bio sudionikom sukoba u Koreji i Vietnamu , kao i clan americkih okupacijskih snaga u Japanu nakon drugog svjetskog rata.
Roditelji su mu bili jako bliski, bila je to brojna obitelj, kao sto su i sve vojnicke obitelji u Americi (ima tri brata i tri sestre). Mati mu je nakon oceve smrti bila duboko nesretna i pozivjela jos par godina - umrla je od karcinoma, ali Gazda je duboko uvjeren da je zapravo umrla zbog slomljenog srca - nikad nije mogla preboljeti muzev odlazak. Jako mu oboje nedostaju, ali je sretan zato sto su ponovo zajedno.

Na neki nacin, poput svog oca i moj suprug se nasao otprilike na slicnom zivotnom putu - od kad je nakon skolovanja poceo raditi u USA Airforce 1983, samo je dvije godine proveo u domovini, stalno je bio u Europi.

Na kraju dodaje i link na stranicu svoje tvrtke - vjerovali ili ne, organizirali su udomljavanje preko 25 vojnih pasa-njemackih ovcara, tragaca u minskim poljima koji su nakon sluzbe u Afganistanu i umirovljenja bili predvideni za eutanaziju.

Kaze Gazda, ako se ikom svidi sto je napisao mozda ce opet doci kao gost na moj blog.

Eto, jurim sad dalje, pripreme za Uskrs teku, nema bojanja pisanica jer u nas nema male djece, ali svejedno - grosse frkhauzen...

Ostajte mi u dobru.