TYCHE

Fever

Sapelo me gadno... preksinoc sam po svom dobrom obicaju ignorirala i onda bauljala pol noci disuc na skrge. Jucer sam se isto pokusala normalno ponasati i raditi sve sto uobicajeno radim... Temperatura je lagano rasla, a sinusi poceli divljati. Uvece sam se pomalo naslanjala na namjestaj u prolazu a obrazi su isijavali. Gledali smo par epizoda Star Trek i ja sam ZASPALA . Danas sam svedena na nivo zdjelice zelea i odrzavam samo hladni pogon po kuci - pregled mailova, pogladim moju zacudenu cukicu po glavi svako pol sata da ne bude tuzna jer nema igranja i vucem se u pidzami i kucnoj haljini rascupana i crvenog nosa. U pecnicu sam ubacila hrgu mesa za koju mi je trebalo pet minuta da je pripremim sa zacinima. Uz to ide povrtni mix koji sam skuhala u slanoj vodi na leso i koji cu zaciniti i time potrositi jos pet minuta. Uz to danas juha iz vrecice od brokule iz zaliha za brzopotezne situacije. Rucak za gospodina supruga spreman. Kao sto rekoh - samo hladni pogon. Dobra je stvar da sam naoruzana svim mogucim pripravcima za gripozne situacije, cak imam i neke Septolete koje mi je moja brizna mama koja uvijek ima tablete za sve sto vas moze snaci uvalila kad sam kretala iz Osijeka.
Hranim se tabletama svakovrsnih vitamina, kuham caj za cajem i mislim si - kakav je blagoslov moci biti doma kad si prehladen. Ne zekam se, u zadnjih deset godina radnog staza sam bila na bolovanju samo dva puta - kad me je 1998 srusila neka zla gripa soja imena kojeg se ne sjecam, ali se sjecam da nisam doslovce mogla dici glavu sa jastuka i puzala do toaleta. Drugi put su me negdje 2003. cini mi se htjeli uzaptiti u bolnici na deset dana jer mi je stres udario na zeludac, mos mislit - ja potpisala za vanka i odlezala tri dana doma...dosta. A prehlade, alergije i problemi sa sinusima su dolazili po voznom redu uredno bar po tri puta svake godine pa se to prehodavalo na poslu. Racunala sam uvijek nekako - ma pretutnjat cu dan, malo se stediti i bit ce ok. Svi smo znali pravilo - ako netko od nas ostane doma ostali moraju potegnuti i napraviti njegov posao. Ono sto se moze. Ono sto se ne moze... Raditi bolestan je bila normalna stvar. Rad kao takav je bio postao bolestina za sebe!
Bilo je zanimljivo kad smo pratili suprugovog necaka na avion u zracnu luku Frankfurt prije par mjeseci. U opcoj guzvi se odjednom kraj mene cuo dobro poznat zvuk i ja sam brzom naviknutom kretnjom krenula kopati po torbi... To nije bila moja sluzbena Nokia, ali je bio njezin zvuk. Netko kraj mene u redu. Zaprepastio me je grc hitnje kopanja za mobitelom koji me jos uvijek drzi iako ne radim od treceg mjeseca prosle godine... Bolestina za sebe! Moj gospon je samo odmahnuo glavom. Previse smo proveli vremena nas dvoje s trecom osobom na mobitelu mojim neradnim subotama. Ja sam mjesecima i mjesecima kad sam dala otkaz i preselila sanjala po cijele noci da radim. To me je proslo tek unazad mozda mjesec-dva. Moj veliki necak veli - TO TI JE PTSP OD RADENJA !!! Da znate da je u pravu... I zato ja zapravo nisam mrzovoljno cendravo zanovijetalo kad sam bolesna-meni je sve ok, guramo dalje! Ljudi moji, jos jedan dobar razlog za dobro raspolozenje dok me gripa pere i temperatura cijedi - mogu to sve uzivati bez razmazanog make upa i mobitela, bez da objasnjavam ljudima zasto imam takav divan dubok i muzevan glas, cupava i razgacena doma...