ja bi sad skakala. i vikala. i vristala

pisem pomalo vec nervozno , u google , lupam , po tipkovnici , i pisem bcbg.hr .. zapravo ocu ic na blog ..
ali koliko sam ljuta , iznervirana ili nesto nisam opazila da nisam napisala blog.hr ..
osjecam se suvise sjebano , grintavo i zeljnom zagrljaja ...
evo placem ... suze klize niz moje lice ... ocu se smirit ...
ocu tuc u nesto ... no ne mogu ...
dobro .. sto mi je ....
ali pustam sad to ....
prvo i prvo , oprostite sta stvarno dugo nisan pisala ..
imala sam ja inspiracije, koju sam utrosila na knjigu .. bit ce malo puno drukcija od bloga ..
malo brutalnija, i ne kao moj dnevnik koji mi sluzi za iskaljivanje i ispucavanje .. bar se negdi mogu ispucat ..
a tako bi tila virovat nekome, bez trunke sumnje .. ne znam, sumnjicava sam prema ljudskom rodu .. mislim da ja njima uopce nisam bitna , da
ljudi iskoristavaju jedni druge i oce sjebat jedni druge .. cak i ove koje nazivamo pravim prijateljima ..
u par dana, svatila sam da uopce skoro da i nema pravih prijatelja , bez ogovaranja i kojima mozes u potpunosti virovat ..
jer kad te nema , uvik te ogovaraju s nekom 3. osobom .. zato sam ja dosla na zakljucak; poprilicno jednostavan , da vise nikome necu pricat svoje tajne ..
one male sitne .. a tko to ne radi male sitne gluposti zbog kojih bi te kritizirali? :)
u ova 2 miseca, sta nisam pisala , tjedan dana nisam bila doma , radi ocevog hira .. i tih tjedan dana, kad sam bila kod ove jedne cure, pozelila sam se
nekome isplakat, otvorit svoju dusu, da neki shvate da nisam toliko pesimisticna , da nisam toliko destruktivna ..
covjek sam , da ! pokazujem emocije, i cijenim osobe koje se ne pretvaraju da su tvrd orah .. mrzin i muske i zenske , kao ja sam jak/a , necu se rasplakat..
ma daj, zdravo je rasplakat se i otvorit dusu .. no u zadnje vrijeme, cini mi se da placem jedino sama sebi ..
ne znan , toliko je pitanja u meni , toliko me stvari mori .. pitam se hocu li ikad uspit u svojim idealima? hocu li nac ono dugo trazeno?
cudna sam sama sebi, polako se udaljavam od svijeta .. šta sam mislima dalje, osjećam se bolje ...
ne želim da me drugi sputavaju , želim sama uspit ... u svemu šta započnem ..
ne tribaju mi mamica i tatica da mi namištaju posal ili uspjeh i da imam sve već od rođenja ..
želim nešto iz ničega stvorit ..
želim se sama borit ...
želim dokazat da vridim ..
želim se udaljit od ljudi , a opet želim im pokazat kako sam došla na vrh bez ičije pomoći ..
želim se dokazat i objasnit da se sve može ...

a želim i još jednu stvar ...
da imam nekoga , da ga mogu nazvat u 3ipo ujutro i reć mu/joj da dođe tu i tu , da se isplačem ..
i tako je previše ljudi plakalo na mom ramenu ..
toliko sam ljudi tješila .. pomogla im ..
naravno, nisam tražila neku uslugu od njih, nit mi smetaju .. ja mislim čak da sam jedna od rijetkih osoba koja prijateljstvo ne gleda kroz interes ..
a zašto sam plakala na početku, jer su me iživcirali svi takvi , interes gledaju , bilo di ...
a to je tako jadno ... tužno ... bijedno ... prizemno ...
eto zašto se hoću udaljit! i ja hoću rijetku osobu koja će me gledat bez neke želje da me iskoristi ..
a mene su dosad svi iskorištavali ...
jer sam naivna .... jer želim svima pomoć ...
prvo gledam druge, onda sebe ....

a sad hoću skakat , vikat , vrištat i nekog zagrlit ... a tko mi je tu?
nije nitko ...
samo moj blog ...
samo moje prazne i nebitne riječi ...
samo moja želja da mogu otvorit dušu ...
ali ne , gdje su sada svi , ti veliki prijatelji?
gdje ste?