ponedjeljak, 18.10.2010.
Opet iznova
Moram nastaviti koračati...dalje...bez tebe.
Moram opet se naučiti smijati...uživati u jutru,novom danu...Vrijeme je da se obriše prašina sa polica,da se skine veo tuge.. da izađem,čujem se sa prijateljima. Moram da shvatim da nisi više tu,kraj mene..da nisi moj...i moram da naučim kako da to prihvatim. Nastaviti bez tebe,da to je ono što trebam.. i što ponekad se čini lakšim nego što zbilja jeste!
Trebam izaći među ljude,pričati...bilo što,samo da nisam sama..sa svojim mislima jer baš tad i je najgore...Razmišljam,prisjećam se..pitam se što se dogodilo!? Ne znam što se dešava,niti što se dešavalo..jer u trenutku postajem paralizovana količinom bola,u trenutku kada spoznajem da te zbilja nemam..da te u biti nikada nisam potpuno ni imala,a to,nikada nisam željela priznati!
Kažu mi: "Treba da zaboraviš,da ste si suđeni trajalo bi". Zbilja? Ponekad pomislim da je ta tvrdnja točna..uvjerim samu sebe da je..Krenem dalje..korak,dva..i taman da napravim treći,zaustavim se. Upali se opet crveni znak!
I neda mi dalje..opet iščekivanje....narandžasti i zeleni nikada da stignu....
Naiđu dani kada sve u meni gori...gori od želje da te vidim,da ti čujem glas. Pojave se suze..bez pitanja mi po ko zna koji put kvase lice...Pokušavam da ih ugušim,izađem..želim da pobjegnem,od osjećaja,misli..od svega! Želim biti slobodna...riješiti se okova koji me vežu za tebe...okova koji postaju sve teži. Tražim put..ali ne znam na kojoj raskrsnici da skrenem...Osjetim vjetar kako dotiče moje lice,i prepuštam se...puštam da me vjetar vodi kroz te ulice koje čekaju na mene..Da,vjetar..njemu vjerujem više no svom zbunjenom umu.
- 05:24 -
utorak, 05.10.2010.
*Kada duša boluje*
Evo,još jedna noć bez sna...noć u kojoj misli ponovo plutaju morem kojem ne bi smjele. Ponovo me sopstvene misli izdaju i predaju se sjećanjima koja bole! Prošlo je neko vrijeme otkad nisi tu,otkako više nismo jedno,otkad me u tvom svijetu više nema..voljela bih reći "ni tebe u mom",ali znam da bi to bila samo laž.
Opet se u mojoj glavi vrte,kao na filmskoj traci,svi oni naši dani...na trenutak se nasmijem kad se prisjetim svih lijepih 
, a onda bih da zaplačem kad se prisjetim onih "zadnjih",tako bolnih,tako ružnih... 
ali ni plakati više ne mogu,jer suza jednostavno više nema! Ne znam da li je to dobro ili loše? Zapravo,na neki način,oboje. Dobro je,jer ne vrijedi plakati za nečim što više ne postoji. A loše je,jer kad sam plakala,bar sam na neki način se rješavala boli i bilo bi mi makar malo lakše nakon toga! No,sada kad su suze "presušile" ne znam kako da se riješim ove tjeskobe...osjećam neki čudan nemir,na trenutke kao da mi i vazduha ponestaje...i ne volim takve trenutke. Uhvate me uvijek na prepad,kada se najmanje nadam! To su valjda oni trenuci kada osjećanja prevladaju razum. Tješim se da će i to proći!
U trenucima kao što je ovaj,često sam razmišljala o tome kako za sve ima lijeka (kada se npr. posječemo,ako je rana veća doktor je ušije,i s vremenom zacijeli;kada imamo temperaturu ili gripu pijemo lijekove i ozdravimo..),ako je u pitanju fizička bol.
Ali za ovu drugu bol,kada nas boli ono što je nevidljivo-naša duša,nije izmišljen lijek. A baš ta bol zna biti najveća. Duša je nevidljiva,a kada je povrijeđena,boli više od svake druge rane! Koliko bi sve bilo jednostavnije,da postoji neki čarobni napitak koji bi i tu bol brže zaliječio!
U poslijednje vrijeme sam mnogo puta čula savjete tipa :"Strpi se,vidjećeš,proći će i ovo" ; "Ma ne brini,zaboravićeš ti na to,samo si daj vremena". A najčešće sam čula onu,svima dobro poznatu rečenicu: "Vrijeme liječi sve rane!". Nekad sam se čak i slagala s tom tvrdnjom...sada pak,više ne! Sada sam mišljenja da vrijeme ne liječi rane,ali...vrijeme nas uči kako da sa tim ranama živimo!!
I ja se nadam da mi neće biti potrebno još mnogo vremena da to naučim...
- 04:07 -
subota, 02.10.2010.
Tako to ide...
Kada nas netko povrijedi ili nam učini bilo što nažao,obično slijedi ono "oprosti". Naravno,to ne možemo očekivati od svatkoga! A možemo li mi oprostiti? Smatram da to zavisi od čovjeka do čovjeka,ali i od vrste nanesene boli. Isto tako,čovjek koji je sposoban oprostiti,bit će mirniji,bar je meni tako... I samim davanjem oprosta,postajemo jači.
Nedavno sam negdje čula za poređenje oprosta sa cjepivom. Pitate se kakve to veze ima jedno sa drugim?
Pa ovako! Najprije oprostiš nekome nešto,a onda oprostiš sebi što si mu oprostio. Baš kao cjepivo: najprije primiš malu dozu,vrlo malu...koliko tvoj organizam može podnijeti....i polako postaneš imun i na ono najgore!
Tako ni ne primjetiš promjenu,kada si postao drugi čovjek...Neki te se virusi više ne dotiču. A dio tebe,koji je nekad bio nježan i osjetljiv,više ne postoji-nestao je zauvijek!!!
- 03:10 -
" Ljubav je..."
" Trebaju mi vremena romantična,
poneka iskra među trepavicama...
Trebaš mi ti...trebaš mi,uvijek prije spavanja
da idemo tamo,gdje ljubav je samo k'o svjetlost nebeska.
Trebaju mi riječi što govore sve,
da dozovem sve želje odletjele!
Treba mi dan...pomalo sanjiv,neispavan...
Od jutra do mraka,k'o najljepša bajka sa tvojih usana
Ljubav je jedina,daje mi sve..
I sve mi uzima!
Ljubav mi ne treba kada boli što tebe nema,
kada boli što ti nisi tu!" 
(Grupa Kerber)
- 01:13 -
petak, 01.10.2010.
Ne volim jesen...
Danas je sunce obasjavalo ovaj mali grad...i sve je nekako živnulo. Volim kada me izjutra probude sunčevi zraci,ipak je tad sve nekako ljepše. Ali,jesen sve to pokvari kad pošalje znake svoje prisutnosti...tmurno nebo pred kišu i hladne večeri! 
Ja sam jedna od onih koji obožavaju ljeto-zapravo mislim da nema osobe koja ne voli ljeto?! I mada je kalendarski ono već završilo,teško se na to navići... opet je vrijeme za tople džempere,jakne,kaputiće....ughh! Postoji samo jedna pozitivna stvar,koju kao svako žensko obožavam-a to je "shopping"! Ne,nisam kupoholičarka,ali na početku svakog novog god. doba priuštim si dobar "shopping". 
- 23:18 -
