Moram nastaviti koračati...dalje...bez tebe.
Moram opet se naučiti smijati...uživati u jutru,novom danu...Vrijeme je da se obriše prašina sa polica,da se skine veo tuge.. da izađem,čujem se sa prijateljima. Moram da shvatim da nisi više tu,kraj mene..da nisi moj...i moram da naučim kako da to prihvatim. Nastaviti bez tebe,da to je ono što trebam.. i što ponekad se čini lakšim nego što zbilja jeste!
Trebam izaći među ljude,pričati...bilo što,samo da nisam sama..sa svojim mislima jer baš tad i je najgore...Razmišljam,prisjećam se..pitam se što se dogodilo!? Ne znam što se dešava,niti što se dešavalo..jer u trenutku postajem paralizovana količinom bola,u trenutku kada spoznajem da te zbilja nemam..da te u biti nikada nisam potpuno ni imala,a to,nikada nisam željela priznati!
Kažu mi: "Treba da zaboraviš,da ste si suđeni trajalo bi". Zbilja? Ponekad pomislim da je ta tvrdnja točna..uvjerim samu sebe da je..Krenem dalje..korak,dva..i taman da napravim treći,zaustavim se. Upali se opet crveni znak!
I neda mi dalje..opet iščekivanje....narandžasti i zeleni nikada da stignu....
Naiđu dani kada sve u meni gori...gori od želje da te vidim,da ti čujem glas. Pojave se suze..bez pitanja mi po ko zna koji put kvase lice...Pokušavam da ih ugušim,izađem..želim da pobjegnem,od osjećaja,misli..od svega! Želim biti slobodna...riješiti se okova koji me vežu za tebe...okova koji postaju sve teži. Tražim put..ali ne znam na kojoj raskrsnici da skrenem...Osjetim vjetar kako dotiče moje lice,i prepuštam se...puštam da me vjetar vodi kroz te ulice koje čekaju na mene..Da,vjetar..njemu vjerujem više no svom zbunjenom umu.
Post je objavljen 18.10.2010. u 05:24 sati.