utorak, 05.10.2010.
*Kada duša boluje*
Evo,još jedna noć bez sna...noć u kojoj misli ponovo plutaju morem kojem ne bi smjele. Ponovo me sopstvene misli izdaju i predaju se sjećanjima koja bole! Prošlo je neko vrijeme otkad nisi tu,otkako više nismo jedno,otkad me u tvom svijetu više nema..voljela bih reći "ni tebe u mom",ali znam da bi to bila samo laž.
Opet se u mojoj glavi vrte,kao na filmskoj traci,svi oni naši dani...na trenutak se nasmijem kad se prisjetim svih lijepih 
, a onda bih da zaplačem kad se prisjetim onih "zadnjih",tako bolnih,tako ružnih... 
ali ni plakati više ne mogu,jer suza jednostavno više nema! Ne znam da li je to dobro ili loše? Zapravo,na neki način,oboje. Dobro je,jer ne vrijedi plakati za nečim što više ne postoji. A loše je,jer kad sam plakala,bar sam na neki način se rješavala boli i bilo bi mi makar malo lakše nakon toga! No,sada kad su suze "presušile" ne znam kako da se riješim ove tjeskobe...osjećam neki čudan nemir,na trenutke kao da mi i vazduha ponestaje...i ne volim takve trenutke. Uhvate me uvijek na prepad,kada se najmanje nadam! To su valjda oni trenuci kada osjećanja prevladaju razum. Tješim se da će i to proći!
U trenucima kao što je ovaj,često sam razmišljala o tome kako za sve ima lijeka (kada se npr. posječemo,ako je rana veća doktor je ušije,i s vremenom zacijeli;kada imamo temperaturu ili gripu pijemo lijekove i ozdravimo..),ako je u pitanju fizička bol.
Ali za ovu drugu bol,kada nas boli ono što je nevidljivo-naša duša,nije izmišljen lijek. A baš ta bol zna biti najveća. Duša je nevidljiva,a kada je povrijeđena,boli više od svake druge rane! Koliko bi sve bilo jednostavnije,da postoji neki čarobni napitak koji bi i tu bol brže zaliječio!
U poslijednje vrijeme sam mnogo puta čula savjete tipa :"Strpi se,vidjećeš,proći će i ovo" ; "Ma ne brini,zaboravićeš ti na to,samo si daj vremena". A najčešće sam čula onu,svima dobro poznatu rečenicu: "Vrijeme liječi sve rane!". Nekad sam se čak i slagala s tom tvrdnjom...sada pak,više ne! Sada sam mišljenja da vrijeme ne liječi rane,ali...vrijeme nas uči kako da sa tim ranama živimo!!
I ja se nadam da mi neće biti potrebno još mnogo vremena da to naučim...
- 04:07 -
