turska kava https://blog.dnevnik.hr/turskakava

ponedjeljak, 31.03.2008.

Moj prvi pravi Istrakon

Deveta konvencija znanstvene fantastike (Pazin, 28.-30.03.), poznata pod nazivom Istrakon, završila je, dakle, jučer. Glavna tema ove je godine bio “Mistični Egipat”, što je kod mnogih izazvalo negodovanje, ali je meni osobno odgovaralo. Da, Indiana Jones je kriv za sve.
Počasni gost konvencije bio je pisac i nezavisni egiptolog John Anthony West, koji je održao tri predavanja: Magical Egypt, Mystery of the Sphinx, te Atlantis here, Atlantis there, Atlantis damn near everywhere i Consider the Kali Yuga objedinjeno u jedno.
Od ostalih izdvajam predavanje Korada Korlevića o Arheoastronomiji, te Dragu Plečka koji nam je otkrivao Tajnu Svetog Grala, no pred kraj se sve svelo na njegovo prepucavanje s dvoje ljudi iz publike, što mi je znatno umanjilo zadovoljstvo. Ali sve u svemu, bila je to predstava vrijedna posjeta.
Prethodnih sam godina na ovakvim stvarima bila tek promatrač, ali ove godine u istrakonsku zbirku “Dobar ulov” (urednik: Davor Šišović, toplo preporučujem svima) uvrštene su dvije moje priče, što me čini izuzetno sretnom i zbog čega sam čak dobila (besplatnu) akreditaciju na kojoj je pisalo “gost” (zbog čega su, pak, svi iz organizacije prema meni bili jaaako ljubazni). Ah!
Izuzetna mi je čast biti ukoričena zajedno s imenima kao što su: Danijel Bogdanović, Danilo Brozović, Veselin Gatalo, Zoran Krušvar, Dario Rukavina itd.
Ovogodišnja istrakonska pobjednica je Ivana Delač Horvatinčić s pričom “Reminiscencije oženjenog vilenjaka” (very zasluženo), osoba koju cijenim i smatram je vrlo perspektivnom autoricom. U svakom slučaju, zapamtite ovo ime jer još će se mnogo čuti o njoj.
Drugu je nagradu pokupio Ed Barol (“Dan za danom”), treću Tereza Rukober (“Moć jednog trenutka”), a pravi istarski pršut za najbolje obrađenu istarsku temu dobila je Vedrana Trlek (“Djedovina”).
Ako izuzmemo nekoliko packi (naprosto se ne smije dogoditi da J.A. Westa ostaviš samog u predavaonici nek’ se snalazi kako zna i umije s čudima moderne tehnologije, pa jadan mora pitati publiku da mu pomogne oko pomicanja slajdova), bio je ovo vikend vrijedan pamćenja.
Dobila sam tako na poklon tri dana ispunjena igrama, predavanjima, radionicama, iluzionističkim showom, stand up showom, karaoke showom, okruglim stolom o hrvatskom SF-u, književnim događanjima, rock koncertom fenomenalne grupe “Blue jeans” i još kojekakvim stvarima koje nažalost nisam stigla popratiti. Kad svemu tome dodamo dobro društvo i trošenje (teško zarađene) love na pivo u Epolonu, nema nam druge nego se predbilježiti i za sljedeću godinu.

subota, 15.03.2008.

Hipokriti

Ovo nije pokušaj umjetničkog izražavanja, već samo mali izljev emocija, do kojeg je došlo nakon jedne morbidne i uznemirujuće kafanke.

Isijava iz njih neka bolesna zloba,
prepuna plijesni i mirisa trulog.
Ne boje se ni Iblisa ni Boga,
licemjerstvo brine tek za vlastiti ulog.

Isijava iz njih neka rugoba hladna,
prepuna žuči i negativne struje.
Pamet im je tuđih kompleksa gladna,
licemjerstvo slavi svačije oluje.

Isijava iz njih neka usiljena ljubav,
prepuna šećera i holograma brige.
Na srčanosti bi im pozavidio i lav,
licemjerstvo je hladnije od sige.

petak, 07.03.2008.

Mortimer

Na tavanu, u podstanarskom stanu, za kojeg ni sam Bog ne zna kako ga je plaćao, živio je Mortimer. Jedino društvu bile su mu njegove lutke. Njegove samoće. I jedan pas. Mješanac, kojeg mu je poklonio prosjak iz Vukovarske – za napola pojeden sendvič, spravljen od tjedan dana starog kruha.
Davno je to bilo. U doba kada se Mortimer još nije bojao velikog sivog svijeta i svih onih kreatura što njime šeću. Od tog dana, obasutog žutim lišćem, rijetko je izlazio na ulicu. Tek onoliko koliko mu je bilo potrebno da se dokopa ostataka hrane iz kontejnera ispred zgrade.
Brojne su mu se fobije uvukle u srce. Bojao se ljudi. Žena. Rata. A ponajviše smrti. Zato je živio zatvoren na tavanu, gdje se osjećao sigurnim od svake opasnosti.
Doživljavao je sebe kao neku Božju šalu, što je slučajno ispala među ljude. Pa kad je već bilo tako, Bog reče: - Nek' živi, neka bude!
Stavio ga je tako na svijet da ga gleda blijedog, uplašenog i jadnog. Kako svakodnevno na koljena pada.
Mortimer je danonoćno stajao na tankoj liniji između života i smrti. I odavno bi već bio otišao, ali se bojao da bi ga Bog prepoznao, slatko se nasmijao, s njime se poigrao i... vratio ga natrag među ljude. Tako je izbjegavao smrt, svoju jedinu istinsku želju, opijen strahom od povratka. Od neuspjeha.
Lutke na tavanu već su odavno prestale sanjati. A i pas mješanac jedino je zadovoljstvo nalazio u pijančevanju. Bocama ih je opskrbljivala dobra teta iz susjedstvu. No, niti nju nisu puštali među svoju samoću. Da ne bi slučajno postavila bombu.
Promatrali su tako, on, lutke i pas, poredane kuće u predgrađu. I drvored. Povremeno su se i zabavljali vragolijama pijanog psa.
Jednog se jutra, vlažnog i trulog, Mortimer probudio s čudnom idejom. Poriv da svoj bijedni život stavi na papir bio je jači od njega. No, nigdje komada papira. Ni za lijek. Otrčao je do kontejnera. I pijani pas za njim. Smrdljiva je kutija zjapila prazna. Posegnuo je u džep. Zazvonilo je nekoliko zahrđalih kovanica. Pitao se vrijede li još uvijek. Bojažljivim je koracima krenuo prema knjižari, oprezno promatrajući prijeteće poglede kreatura koji su sebe nazivali ljudima.
Od silne fobije koja ga je zagrilila, nije ni primijetio da se nalazi ispod građevinske skele. Jedna mu je cigla (potpuno nova) pala na glavu i skončala mu muke. U centru grada, na očigled sviju.
Pijani ga je pas pomirisao, popišao se na njega i odšetao dalje.

9. KNJIŽEVNO-ZNANSTVENI SKUP «FORUM TOMIZZA»

objavljuje

MEĐUNARODNI KNJIŽEVNI NATJEČAJ „FULVIO TOMIZZA“
LAPIS HISTRIAE 2008
za kraće prozne oblike
na temu:

OFF-LIMITS
Amerikanizam off-limits (termin se koristi od II. svjetskog rata) ima značenje zabrane pristupa u neki prostor (npr. u prostor zemalja Europske Unije!) za određene socijalne skupine. Drugim riječima, interesiraju nas tekstovi o privilegiranima i zakinutima.

Pozivamo autore da pošalju svoje nove priče, oglede, putopise…

KRITERIJI NATJEČAJA:

1. tekst mora biti izvoran i neobjavljen
2. ne smije biti dulji od 15 kartica (21.750 znakova)
3. u obzir dolaze svi jezici naše regije
4. autori se natječu isključivo s jednim radom
5. najbolji rad bit će nagrađen simboličnim artefaktom LAPIS HISTRIAE, te novčanom nagradom u iznosu od 500,00 eura
6. stručni ocjenjivački odbor broji tri člana
7. ocjenjivački odbor zadržava pravo ne dodijeliti nagradu
8. rok predaje tekstova je: 21. 04. 2008.
9. tekstu treba priložiti osobne podatke (adresu, broj telefona, e-mail, kratku biografiju s godinom rođenja)
10. radovi se šalju poštom na adresu: Gradska knjižnica Umag, Trgovačka 6, 52470 Umag, Hrvatska, s naznakom za LAPIS HISTRIAE, otisnuti u 4 primjerka i na CD ROM-u
11. autori ustupaju pravo na objavljivanje njihovog teksta Gradskoj knjižnici Umag; dvanaest radova koje žiri odabere bit će objavljeni u Zborniku Lapis Histriae 2008. krajem godine
12. nagrađeni autor bit će počasni gost 9. književno-znanstvenog skupa „Forum Tomizza“ (Trst, Kopar, Umag, 21.-24. 05. 2008.), gdje će mu nagrada biti svečano dodijeljena.

Dodatne informacije: Gradska knjižnica Umag (knjiznica@gku-bcu.hr,
www.gku-bcu.hr; 00385/52/721-561)

srijeda, 05.03.2008.

Dachau

- Dva eura, molim! Ako želite vidjeti gdje smo poklali i kremirali na tisuće ljudi,
naravno – ljubazno nam je izrecitirao kasse boy na ulazu u koncentracijski logor.
- Ajd' dobro, kad smo se već dovukli ovamo platit ćemo im dva pišljiva eura –
dogovorilo se nas nekoliko svatova, željnih senzacije.
Vjetar, kakav nikada ranije nismo iskusili šibao nam je lica.
- Jebem ti ja švapsko vrijeme – netko je prokomentirao isprekidanim dahom.
U zraku se gotovo moglo vidjeti bezbroj duša kako cirkuliraju između nemirnog
drvoreda. Vjetar je, zavijajući, smrknuta lica pretvarao u još smrknutija.
- Što je ovo? – uzbudio se član logorske družine i upro prstom u pocrnjelu
građevinu. Oči su zaigrale. Čitao se natpis.
- Ništa, samo glupa crkva pomirenja – razočarani uzdasi za nijansu su „poboljšali“ atmosferu.
- Koji shit! A ja mislio da je krematorij! – prosiktao je drugi logoraš.
Dok su nam se sivi oblaci obrušavali na glave, tamo gdje su nekad stajale barake, od kojih su ostali tek brojevi uklesani na kamene ploče, mi smo željeli nešto konkretno. Nešto što će nas prestraviti. Dočarati nam pravo stanje stvari. Tek površan pogled na zloglasni krematorij nije nas zadovoljavao. Njuškali smo dalje, poput dobro izvježbanih pasa tragača.
Oprezno smo se ušuljali u jednu od dvije zloglasne barake, koliko ih je ostalo netaknuto. Promatrali smo drvene krevete, nekada ispunjene anoreksičnim ljudima, danas posute bijelim karanfilima. Preneraženih smo lica fotkali svaki detalj. Ali naše bolesne potrebe još uvijek nisu bile zadovoljene.
- Koji je ovo vrag? – zastao je treći logoraš, negdje na sredini muzeja u kojem su, sada već crknuti, oficiri grijali guzice dok se nepodobna čeljad vani smrzavala, čekajući streljanje. Raširenih smo čeljusti promatrali izlizani drveni bič omotan žicom.
Pred zjenicama su nam vrištale slike. Isprebijano dijete. Izgladnjeli mladići. Nekadašnji ljepotan uništen medicinskim eksperimentima. Imena. Lica. Osobe.
- E, vidi! U 15.30 prikazuju dokumentarac. Idemo zauzeti mjesta – nekima još
uvijek nije bilo dosta naslađivanja.
- Nema šanse, vidjeli smo dovoljno – iskrali smo se slijedeći strelice za exit.
- Al' moraš priznati da im je dobra fora. Pokolješ na tisuće ljudi i onda zarađuješ na krvožednim budalama kao što smo mi – netko mi je objašnjavao.
- Jeste, dobra fora! – nevoljko sam odgovorila, potežući željeznu kvaku na
izlazu, iznad koje je pisalo: „Arbeit macht frei“.

P.S. Nemojte zamjeriti, samo izbacujem negativnu energiju nakupljenu tijekom nedavnog posjeta Njemačkoj.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (5)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Opis bloga

Liječenje osobnih frustracija i trošenje slobodnog vremena (negdje ga moraš spiskati).

Only one thing makes a dream impossible - the fear of failure.

Choosing one path means abandoning others - if you try to follow every possible path you will end up following none.

Linkovi

Ravencrow88 Ementaler19
Bookaleta
Niniane
Arachidus
Lucia
Chablis

Čovjek se rodio da bi izdao svoju sudbinu. Bog uvijek usadi u srca neostvarive ciljeve.
Paulo Coelho

Čovjek je hitac prirode uperen protiv samoga sebe.
Herman Hesse