U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila onako. Ni radosna ni tužna. Sarajevo mi igra u srcu. Tika- taka. Kakva Barcelona. Vatromet sjećanja; april 92., mimohod Marindvorom, pucnji, barikade, vatra, 105-tica u dvoru, srušena stabla, prazni kanisteri, kasnije, dolazak plina i struje na pola sata nakon mjesec – dva, susret s četnicima i rezervistima u Dobrinji i Neđarićima, snajperi sa Židovskog groblja, sa Osmica, kopanje rovova na Žuči, na Stupu...Slike onih kojih više nema nižu se pred očima; Kerim, Saša, Toni, Nađa, Vojo, Ibro...slike dragih bez kojih nije bilo moguće preživjeti ratno Sarajevo; Majka, Muhamed, Izeta, Pervan, Zrinka, Željka, Vesna, Šuki, Goga, Dragan, Aida, Senad, Zlatko...
Danas crvena linija, niz od 11.541 praznih crvenih stolica duž Titove ulice...
Dan sjećanja...
Dan vjerovanja da Grad ima budućnost, jer ima mlade, mladost, mladež...