U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Zlato moje... Jutros sam se probudila obasjana zlatnim zrakama Sunca. – Sunce moje, Zlato moje, kava je gotova, čuo se iz kužine moj Tukac. Sve za deset. Klepetan je mala maca za njega. On ode i ostavi svoju rodu mjesecima samu, a ovaj moj se neda iz kužine osim na neku uru kad ga pozovu na moli balun po komiški. Zlobne duše bi rekle;
- Zlato nije sve što sija, a JA sijam na zadovoljstvo mog Tukca. Imati partnera u dobru i u zlu je velika stvar. Veća od cijene grama lomljenog zlata.
Ako tražite postolara, frizerku u kvartu nećete ih naći. Njihove butige su zauzeli otkupljivači zlata, srebra...Lomi se zlato, Nonama se kradu ogrlice, zubne proteze sa ukrasnim zlatnim zubima nestaju sa noćnih ormarića, naušnice također.
Što je manje zlata, cijena raste. Burza kaže, butige za otkup potvrđuju, 290 kuna za gram zlata.
Sve u svemu nismo daleko od vremena kada su se jaja u opkoljenom Sarajevu plaćala dukatima...
Vrijeme je zlata. Ona zlatna vremena su odavno iza nas.
Zato sam ponosna kada čujem partnera da sam njegovo Zlato. Znam da sam zadnja koju bi prodao. Zlato moje. Sunce moje...Tukac moj...
Vrijeme, vreme, vrime je silaska do dna. Do jedanaest tisuća metara pod morem. S podmornicom.