U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Jutros sam se probudila osmomartovski. U sridu. Pardon, četvrtak, između 7.-tog i 9.-tog ožujka. Mrak. Ranoranilac Tukac vratio se sa Pazara s kitom zumbula i mimoza. Miris, tako jak. Tako dobar. Čok! Baš se osjećam ženstveno. Hvala dragoj Rozi Luksemburg. Hvala, Tukcu na cviću. Pardon, oprostite cvijeću oli cveću. Bez razlike, sve su žene žene, osim nekih. Tim i nije do 8. marta. Do ovoga datuma nije devetočlanoj obitelji Damira Majstorovića (41) bivšem priadniku IV. Gardijske brigade koji žive od 3.700 kuna mirovine i dječijeg dodatka, u mraku s voštanicama, kako piše današnja SD-a. Njegova Sandra (37) žena,majka sedmero djece i on ratni vojni invalid, već dvije godine žive u mraku.
Na žalost, mislim kako su oni odavno u mraku. Praviti djecu serijski u uvjetima u kojima žive je više nego neodgovorno.
I, sada se očekuje reakcija maloga covika. Donacija.
Mediji postavljaju pitanje, kao zašto se ON borio?
Zašto si se Ti Damire borio?
U isto vrijeme nema pitanja zašto nam umirovljeni unverzitetski profesori kopaju po kontejnerima u potrazi za povratnom ambalažom.
Došlo je vrijeme da stvari i pojave nazovemo pravim imenom.
Zemlja neodgovornih ne zaslužuje sažaljenje. Gledam dječije igralište i radnike koji već sedam dana postavljaju ogradu. Četiri čovjeka, 4. dnevnice X sedam dana, a posao koji bi privatnik s partnerom završio u dva dana.
Strašno, prestrašno...
Vrijeme, vreme, vrime je žena. Ena, Ava, Alka, Grdička, Soraja, Iva...galerija...