Noge...

05.03.2012., ponedjeljak

Noge

Jutros sam se probudila s nogama odvojenim od tla. Ka prava Splićanka na Rivi u nedjeljno jutro. S nogama na klupici za umorne šetače. Zaposlene dobro znaju gdje će s nogama u uredu. Ili su visoko u zraku, na stolu ili uzazid...Ovisno s kim su.
Ove četiri kraljice znaju dobro zašto tako sjede. Nije u pitanju nekultura već revolt što su sjedala tako izvedena da onaj koji pokuša normalno sjesti nema kontrolu nad nogama. Noge lete u zrak voljom nagrađenih projektanata Rive za razliku od Komiže i Komških žena.

Dobra vijest, jedna od dvije koje idu u paru je što uskoro vješala, rasvjetna strašila, idu s Rive. Lošu ću preskočiti...
Idem na Jahorinu. Na skijanje. Poslije dugo godina odsustva s njenih padina vraćam se Rajskoj dolini, Šatoru, oluku, SSK, ex Partizanu, Košuti, Energoinvestu, Vučku, Cvijanovoj žici...Eh, valja se pripremiti za Čigijev memorijal u travnju.

Ne, ne mogu vjerovati, zadnji put sam bila na ski daskama 9.02.1992. i to na lang lauf utrci rekreativaca kod Prvog šumara na Trebeviću. Dobila sam knjigu „Exstaza“ za osvojeno drugo mjesto u utrci na 5000 metara. Prvo mjesto je osvojio stari Jažić skrativši stazu upola. Tri dana kasnije mediji su objavili kako su četnici, šumski ljudi (?) u neposrednoj blizini staze ubili trojicu radnika sa Trebevićke žičare.
Bio je to uvod u opsadu grada. Svjesno ili nesvjesno taj nemili događaj je ubio moju želju za snijegom za jurnjavom niz padine Jahorine. Na Igman sam se navikla i to samo radi trčanja na daskama, dok na Bjelašnicu nikako.
Mnogi tvrde kako je sve u glavi. Ja bih dodala i u nogama. Desno rame ispred, pogled niz padinu, opterećenje na donjoj skiji. Zabijanje štapa, okret, promjena težine...zatim jaje, vjetar u kosi...Na koncu, glava u snijegu, noge u zraku...Pa ne reci kako nije sve u nogama.
Sve se završava oko „kazana“ i uz šank.
Dobra spiza, travarica, dobro društvo, Raja, kao loto premija...
Zato put pod noge...u Zemlju krvi & me/s/d/a...