U ovo nenormalno vrijeme,kada normalni postaju nenormalni, a nenormalni normalni, nama glupima je najteže. glup ostaje zauvijek glup. glupljima je već lakše. Oni su na vrijeme se izborili za visoko mjesto u našem društvu. O, najglupljima je teško zboriti. Oni su postali nedodirljivi. Ovaj post se bavi našom glupošću.
Glupi s naših prostora,- ujedinite se! Živio blog! Dolje pametni!
Grem na Broc... Jutros sam se probudila reda radi svježih dojmova s Broca. Mislila sam preksinoć pješaćiti do Sinja, a onda sam sebi rekla:- Za kaj? Nisam ja Milan Bandić. Ma, je. Imam prav.
Vjerovati Kaptolu, Vatikanu, lokalnim biskupima, župniku don Anti od „Gospe od Kauflanda“ na Ravne njive je isto kao vjerovati da će vas pogoditi 7/39 na lotou.
Zato sam povjerenje poklonila trajektu za Supetar. I nogama koje su me kasnije odvele u Sutivan. Grem na Broc. Pa, opet...
„Biokovo“ mi je pobjeglo za dva minuta ili 50-tak metara. Kriva procjena. Tko će očekivati da na toj frekventnoj pruzi brodovi idu s najudaljenijeg veza broj 28. Sat čekanja i povjerenje u „Hrvata“ iz Rijeke na vezu 20. uz sami terminal donijelo je uspješan ukrcaj i kratko putovanje od svega 50.-tak minuta do Supetra po cijeni od 33 kune.
Čudna je razlika u poimanju turizma tu na otoku i u Splitu. Za razliku od svakodnevnog prisutnog muvinga po gradu, ovdje su turisti na plaži zalijepljeni za ležaljke ili su u moru na banani, gumi, na nekom plovilu ili u zraku.
Broje se dani boravka; prošlo pet dana, ostaju još dva...Smjene su kratke, ali more i sunce jednostavno su opčinili kontinentalce.
Dok je Tukac u Komiži sa svojim turistima i s kraljicom Majkom, ja idem dalje.
U tri po najvećem zvizdanu, opremljena za takve prilike, saharskom kapom, vodom, i mrzlom pivom, krenula sam pješice 6,5 km po Michelinu do Sutivana.
Uz put suhozidi,maslinici, smokve, imanja s kokošima i pijevcima, ponekim magarcem. Laž je da Hrvatska nema magarce. Jema ih, čak & više. Nešto kao birača u odnosu na broj popisanih 2011.-e. Kaže statistika kako su škoji na sjeveru bogatiji u ljudima u odnosu na južno otočje za nekih desetak postotaka. Što se tiče juga, znam da je situacija mnogo gora od navedenog stanja. Statistički broj stanovnika je veći od stvarno naseljenih, jer skupa otočna karta i nekretnine u vlasništvu tjera bodule nastanjene na kopnu da se tu prijavljuju radi povlastica.
Ali nisam ja došla u Sutivan da brojim Bajsovim brojačem goste i statističkim metrom škojare.
Kupanje u Sutivanu i šetnja s prijateljem, školskim drugom Matom iz Sarajeva, odvela me je još tri kilometra na zapad na party. Vila do vile, na svakoj drugoj „for sale“.
Za ovu vilu na slici, Mate mi reče kako je dnevni najam tisuću eura ili ako je lakše razumjeti hiljadu evroa. I puna je Rotarijanaca iz Engleske od svibnja do listopada. Ništa posebno, al* tisuća je hiljada i hiljada - tisuća.
Naum da stignem u povratku na brod za nevjerovati na onaj isti kobni „Biokovo“, natjerao me je na tempo korakom 20-25 minuta/ 3-4 kilometra. Prošla sam pored kuće i ulice Borisa i Dina Dvornika, Danijeline butige, pored hotela, vila, raznih posjeda...Skoro da ih nisam primjetila.
Ima se...Imaju...I nikada im dosta...Ima i zapuštenih objekata koji bude uspomene na dane mladosti, plesa i galebarenja... Sporno je vlasništvo. Ali od toga se ne živi.
Možeš me napraviti budalom jednom, dva puta ako ti dopustim, treći puta nikako.
Stigla sam na brod osam (8) minuta prije odvezivanja.
Nitko sretniji. Ah, meraka. Lipo je putovati...
Lipo je, lepo je, nekako prelijepo, sresti prijatelja iz djetinjstva s kontinenta kako je sretan na škoju. Njega statistika ne dira...Dira ga otkaz Talijana. Recesija...
Po dolasku broda u Split od brojnih tabela iznajmljivaća soba, oduševio me je ovaj „prosvjednik“...
