Macka koja je zivjela u Palaci dobila je plemicko oglavlje i ime dama Myobu. Bijase to vrlo ljupka macka i Njeno se Velicanstvo pobrinulo da se prema njoj postupa s najvecom paznjom.
Jednog je dana odlutala do trijema, i dama Una, koja je pazila na nju, povice: - O, ti zlocesto stvorenje! Molim da smjesta udjes unutra. - Ali se macka na to nije ni najmanje obazirala vec se nastavila pospano grijati na suncu. Htijuci je zaplasiti, ona pozove psa Okinamara.
- Okinamaro, gdje si? - povice. - Dodji ovamo i ujedi damu Myobu! - Budalasti Okinamaro, vjerujuci da dama Uma govori ozbiljno, srne na macku koja iznenadjena i uzasnuta, potrci iza zastora, pa u Carsku blagavaonicu, gdje se zatekao i Car. Njegovo Velicanstvo, jako iznenadjeno, uzme macku i pridrzi je na rukama, te zazove dvorske posluzitelje. Kad se pojavio Tadataka, komornik, Njegovo Velicanstvo naredi da se pas isiba i protjera na Pasji otok. Sva se posluga uskomesa i stane goniti psa. Njegovo Velicanstvo ukori damu Unu. - Moramo naci novu njegovateljicu za nasu macku, - rece joj. - Osjecam da vise ne mogu racunati na vas i na vasu pazljivost. - Dama Una se nakloni i od tada se vise nije pojavljivala u Carevoj blizini.
Carski cuvari uskoro su uspjeli uhvatiti Okinamara te ga udaljise iz okruzja Palace. Jadni pas! Znao se tako veselo sepuriti. Jos nedavno, treceg dana Treceg mjeseca, kad ga je Prvi tajnik-nadzornik prosetao u svecanoj povorci po okruzju Palace, Okinamaro je bio okicen vijencima vrbovog lisca, s rascvjetalim granama breskve na glavi i tresnjinim cvijetom oko pasa. Kako je mogao i pomisliti da ce ga zadesiti ovakva sudbina? Svi smo ga iskreno sazaljevali.
- Kad bi Njeno Velicanstvo objedovalo, - prisjecala se jedna dvorska dama, - Okinamaro bi nam uvijek lezao sucelice. O, kako mi nedostaje!
Nekoliko dana nakon protjerivanja Okinamara zaculi smo nekog psa kako prestravljeno zavija. Kako je moguce da neki pas tako dugo tuli? Svi ostali psi uzbudjeno izjure van da pogledaju sto se zbiva. U medjuvremenu, zena koja cisti nuznike u Palaci dotrca do nas. - To je strasno, - rece. - Dvojica upravitelja sibaju psa. Sigurno ce ga ubiti. Kaznjavaju ga zato sto se vratio nakon sto je bio protjeran. Tuku ga Tadatako i Sanefusa. - Ocito, zrtva je bio Okinamoro. Bila sam potpuno utucena kad poslah sluzavku da zamoli muskarce naka prestanu; ali upravo tada zavijanje napokon zamre. - Mrtav je, - obavijesti me jedna od sluzavki. - Bacise ga preko ograde.
Te veceri sjedili smo u Palaci, tugujuci zbog Okinamarove sudbine, kad udje neko bijedno pseto: svo drscuci, jezivo natucena tijela.
- Nebesa, - rece jedna dvorska dama. - Zar je to Okinamaro? Dugo nismo vidjele nekog psa nalik njemu, zar ne?
Pozovemo ga po imenu, ali se pas ne odazva. Neke su od nas uporno tvrdile da je to Okinamaro, a druge opet da nije. - Molim vas, posaljite po damu Ukon, - rece Carica, cuvsi za nasu raspravu. - Ona ce zacijelo znati. Smjesta odosmo u njezinu sobu i rekosmo joj da je hitno traze.
- Je li to Okinamaro? - upita Carica pokazujuci psa.
- Pa, - rece dama Ukon, - svakako mu je nalik, ali ne mogu povjerovati da je ovo grozno stvorenje doista nas Okinamaro. Kad bih pozvala Okinamara, uvijek bi mi prilazio masuci repom. Ali ovaj se pas uopce ne odaziva. Ne, to ne moze biti taj isti pas. Osim toga, nije li Okinamaro bio na smrt pretucen a njegovo tijelo baceno? Kako neki pas moze ostati ziv ako ga izbicuju dva snazna muskarca? - Cuvsi to, Njeno je Velicanstvo bilo vrlo nesretno.
Kad se smracilo, dali smo psu jelo, ali ga je odbio i na koncu zakljucismo da to ne moze biti Okinamaro.
Sljedeceg sam jutra pomagala Carici pri uredjivanju kose i obrednom pranju. Drzala sam joj zrcalo, kad se u sobu dosulja onaj pas od sinoc i zguri se uz jedan stup. - Jadni Okinamaro, - rekoh. - Sinoc su ga tako uzasno premlatili. Kako je zalosno i pomisliti da je mrtav! Pitam se u kakvom je tijelu ovaj put rodjen. O, sigurno se strasno napatio!
U tom se casu pas pored stupa poceo tresti, drhtati i roniti suze. To nas je zapanjilo. Znaci, doista je to bio Okinamaro! Prethodne je noci odbijao odazvati se, da se ne bi odao. To nam se veoma dopalo, do ganuca. - Dobro, dobro, Okinamaro! - rekoh spustivsi zrcalo. Pas se ispruzio na podu glasno stekcuci, tako da je Carica zracila odusevljenjem. Sve se dame okupise i Njeno Velicanstvo posalje po damu Ukon. Kad je Carica objasnila sto se zbilo, svi su se smijali i uzbudjeno razgovarali.
Ta vijest stigla je i do Njegovog Velicanstva pa je i on dosao u Caricinu sobu. - To je nevjerovatno, - rece smijeseci se. - Zamislite da cak i pas ima tako snazne osjecaje! - Kad su caricine dvorske dame cule za tu pricu i one dohrlise. - Okinamaro! - zvali smo ga, a ovaj se put pas osovi na noge i stane bazati po sobi natecene njuske. - Treba mu pripremiti jelo, - rekoh.
- Da, - rece Carica smijuci se sretno, - sada kad nam je Okinamaro konacno rekao tko je.
Obavijestise i komornika Tadataku te i on dohita iz Odaje stolova. - Je li to zbilja istina? - pitao je. - Molim, dopustite mi da se sam uvjerim. - Poslala sam sluzavku sa sljedecim odgovorom: - Nazalost, bojim se da to ipak nije isti pas. - Pa, - odgovorio je Tadataka, - ja cu prije ili kasnije imati prilike vidjeti tu zivotinju. Necete je vjecno moci skrivati od mene.
Domalo je Okinamaro dobio Carski oprost i opet bijase sretan kao prije. Ali cak i sada, kad se sjetim kako je cvilio i drhtao dok smo mi suosjecale s njim, to mi se cini cudesno i potresno; kad mi pricaju o tome i sama stanem plakati.
ss.mns.8.
