Sjecam se jasnog jutra u Devetom mjesecu nakon sto je svu noc kisilo. Iako je sunce snazno zasjalo, rosa je jos uvijek kapala s krizantema u vrtu. Na bambusovim ogradama i podrezanim zivicama vidjela sam poderane paukove mreze koje su vijorile poput krpica, a na mjestima gdje su pukle, visjele su kapljice kise poput niskih bijelih bisera. To me snazno ganulo i ushitilo.
Kako je sunce jacalo, rosa se sve vise gubila s djeteline i ostalog bilja na kojem je otezala: grane su se pocele micati i odjednom same od sebe odskocise. Kasnije sam ljudima opisivala kako je sve to bilo prekrasno. Najvise me se dojmilo sto se to njih uopce nije dojmilo.
ss.mns.84.