Sjecam se jasnog jutra u Devetom mjesecu nakon sto je svu noc kisilo. Iako je sunce snazno zasjalo, rosa je jos uvijek kapala s krizantema u vrtu. Na bambusovim ogradama i podrezanim zivicama vidjela sam poderane paukove mreze koje su vijorile poput krpica, a na mjestima gdje su pukle, visjele su kapljice kise poput niskih bijelih bisera. To me snazno ganulo i ushitilo.
Kako je sunce jacalo, rosa se sve vise gubila s djeteline i ostalog bilja na kojem je otezala: grane su se pocele micati i odjednom same od sebe odskocise. Kasnije sam ljudima opisivala kako je sve to bilo prekrasno. Najvise me se dojmilo sto se to njih uopce nije dojmilo.
ss.mns.84.
Post je objavljen 25.10.2005. u 01:05 sati.