trying to get away

Ponekad nemogu vjerovat da imam takve starce, hladne i bezobrazne do srzi, ponekad se nadam da ce se to promijenit, a znam da nece, jer to nije moj svijet, pun ljubavi, srece i veselja.....kad sam bila mala, uvijek sam mislila da ce mi starci doci za Božić i reci da se oni nisu nikad svadali, da su se zezali i da se to vise nece ponovit, kako naivan i glup mozes biti.....al lijepo je bilo zivjeti u tom svijetu nade, jer ta nada ti daje snagu, tjera te naprijed, iako uvijek donosi nova razocaranja, nova nada pa novo razocarenje.....na kraju dodes do toga da izgubis nadu, izgubis tu jedinu nit koja te tjerala naprijed, i shvatis kako na kraju ne ostane nista osim praznine, velike praznine koju moras znat naucit popunit jer ako ne zivot vise nema smisla.....Moja jedina nit o kojoj visim je moja frendica, da nemam nje, ne bi bilo ni mene, rijecima nemogu objasniti, djelima nemogu pokazati koliko me ona spasila i na tome cu joj zauvijek biti zahvalna.....
Kako bi htjela jednim treptajem oka proci 4 godine svog zivota, kad cu zavrsit faks i naci posao, osamostalit se, kad vise necu slusati starce, kako seru meni za svoje probleme, kad sam ja kriva stalno.....al to nije normalno, ozbiljno nije, stalno za nesto biti kriv, neznam.....nemogu to vise podnijeti jer mi je puna glava svega, i problema i svega.....nemogu vise, izgubila sam svu snagu u ono vrijeme, u onih prokletih 8mjeseci, jos uvijek je prikupljam, a nisam ni blizu 50posto snage koju sam nekad imala.....