trying to get away

Pokusavam ostati jaka kad se toliko toga srusi na mene al nemogu, svaku vecer se slomim i nemogu izdrzat a da ne pustim suzu, ajme kako se trenutno osjecam samo.....lezim u sobi sa suzama u ocima, trazim nacin da izbacim iz sebe sve sto se nakuplja, ali trazim rijeci i gotovo.....kao da u tom trenutku sve ishlapi jer sam ljuta sta nemogu naci prikladne rijeci da kazem svoje osjecaje na najrealniji nacin.....
Kolika se usamljenost cijele situacije nakon sto mi je nona umrla vrti oko mene, i moje obitelji izuzev starog.....kad dodem kod none, tolika se samoca tamo osjeti, toliko uspomena prostruji kroz mene, i pokusavam ne razmisljati o tome,al me misli ponekad ponesu i onda se zapitam di se brze moj zivot promijenio.....zasto je jos jedna prevoljena osoba izasla iz mog zivota? A kako mi fali, nemogu pisat, te jebene uspomene, one su te koje me tjeraju u tugu sad, znam da je prerano, proslo je 15 dana, al i dalje nikako da se pomirim s time, zapravo, cudno je to i opisat.....kao da znam da joj je sad vjerojatno i bolje, al cinjenica je da NE ZELIM prihvatit, a moram i to boli.....toliko planova sam imala, da me nauci raditi svoje poznato šugo, razmisljam ko ce mi brat jagode svako ljeto, kome cu pomagat, kome cu se veselit dolazit svako malo, sad mi je zao da nisam provodila vise vremena s njom.....a jbt kako fali, i kako boli.....zasto sad?zasto ikad?volim te nona.....