|
Sad sam pročitala da život nema cijene, ima li? Ne slažem se s time, njegova je cijena smrt. Poginuo je frend kojeg nisam dobro znala, al koji mi je trenutno zauzeo glavu i ne mogu prestat razmišljat o tome.
O čemu da razmišljam uopće?
O činjenici da smo jednom pili piće u disku, zezali se na račun sebe i drugih, da je uvijek imao osmijeh na licu, da je to osoba koja je nekad bila živa, disala pored mene, gledala me.
Koji je trenutak u svemu tome najtužniji?
Njihova lica, kako pričaju jedan s drugim min prije nesreće?
Kad je auto otklizilo i pogodilo mozda jedno jedino stablo koje je tamo stajalo?
Izraz koji su oni imali na licima dok su klizili?
Razmišljanja koja su im prošla kroz glavu?
Taj trenutak kad su udahnuli zadnji put?
Ne znam odgovor na to pitanje, mislim da sve skupa tvori jednu tužnu sliku dvoje mladih ljudi koji su imali 21 i 22 godine.
Ne mogu izbrisat sliku tog auta, ne mogu izbrisat sliku njih dvoje u autu. Ne mogu prestat razmišljat. Ne mogu prestat govorit ljudima da ih volim. Kako se stvari i sitnice ne cijene, a ljudi shvate tek kad se dogodi ovako nešto. Nije teško reći volim te. Nije teško odvojit vrijeme da čuješ osobe koje voliš jer jedan dan će biti prekasno, jedan dan ćemo vikati i plakati, al oni nas neće čuti.
O čemu razmišlja njegova žena, cura od 22 godine, a možda i manje? Kako se osjeća u ovom trenutku, kako će dijete sama odgojit? Kako će uspjeti izdržati tu bol,a biti dovoljno jaka za sve drugo.
Takva je bol neizbježna, a ne možeš se naviknut.
Znam da oni i dalje žive, vjerujem u to, znam da će pomoći svima oko sebe jer su ih ljudi voljeli.
Uploaded with ImageShack.us
|
