petak, 13.09.2013.
Nevjerovatna ispovijest: Vidjela sam sve, i raj i pakao
Treći dan nakon što je Ukrajinka dr. Tatjana Anisimova Bjelous (65), majka petero djece preminula na operacijskom stolu bolnice u Odessi, njezina obitelj u bolnicu je došla po tijelo. Prošla su 72 sata i već su se pitali zašto ih nitko ne zove.
- Tijelo nije ovdje. Tatjana je oživjela - rekli su im liječnici. Njezina majka ih je pogledala ne vjerujući što joj govore.
- Ma vi se šalite. Kako mrtvac nakon tri dana može oživjeti? - upitala ih je. Jedino je Tatjanin suprug Većeslav uporno ponavljao da ne dogovaraju ukop jer će se njegova žena vratiti. To mu je kazao Gospodin Bog.
Duša joj prošla raj, čistilište i pakao
- Moja majka je kukala i govorila da je jadna doživjela smrt djeteta i u isto vrijeme ludilo zeta. Govorili su da je sišao s uma.Tko će paziti na djecu pitala se - prepričava Tatjana što se odigravalo tijekom njezine smrti i oživljenja te 1991. Naime, zbog raka na mozgu završila je na operaciji i nakon tri dana probudila se u mrtvačnici. Prethodno je njezina duša prošla raj, čistilište i pakao.
- Nakon što sam vidjela pakao i raj i stajala na podnožju Božjeg prijestolja uletjela sam u svoje tijelo uz veliku patnju i bol. I tada sam ugledala sobu, pločice na zidovima, ženu u bijeloj kuti i vodu prolivenu na podu. Žena je upirala prstom u mene u totalnom šoku ne mogavši izustiti ni riječi - kaže Tatjana.
- Ta žena je problijedila, a zatim je počela vikati. Upitala sam je "Zašto ti vičeš, mene sve boli", a ona je sva izbezumljena odjurila iz mrtvačnice - kaže nam Tatjana. Bilo joj je hladno pa se ogrnula plahtom kojom je bila prekrivena.
Studenti medicine već su počeli secirati njezino tijelo
Pogledala je u svoje noge i na jednoj vidjela karticu s brojem, a na drugoj napisano ime, prezime i datum smrti. Zatim je ugledala razrezan trbuh. Čudno, pomislila je. No nije bilo čudno. Ona je još prije kao liječnica i bivša studentica medicine odlučila kad umre svoj leš ostaviti studentima da na njemu vježbaju. U petak su studenti medicine već na njoj radili. Izvadili su joj maternicu i jajnike. Preko vikenda nije bilo nikoga, a u ponedjeljak, kad su opet trebali doći, ona se već vratila među žive. Ubrzo je u mrtvačnicu ušao kirurg, njezin bivši profesor s fakulteta.
- Ne! Ne! To je nemoguće! Ti si mrtva - rekao je, a Tatjana se pokrila plahtom i rekla mu je da je ipak živa.
- Da, ruke ti se miču. Živa si, brzo lezi. A što da sada radim s tobom? Uvijek si stvarala probleme, ali ovo je već previše - pitao se šokirani liječnik. Tatjana je tada pogledala svoje ruke. Mrtvačka boja i pjege, plavo crni nokti...
- Rekla sam mu da me zašije gdje sam izrezana što je i napravio. Moje dvoje mlađe djece, od 12 i 13 godina bili su zbunjeni. Najprije su im rekli da im je mama umrla a zatim da je oživjela. Najmlađe dijete me se bojalo i k meni nije dolazilo jer je prvih mjesec dana moja koža još uvijek imala mrtvačku boju - kaže Tatjana.
Opisala nam je putovanje kroz raj i pakao. Sve je počelo u operacijskoj sali nakon što je duša napustila tijelo. Stajala je pored stola i gledala kako je oživljavaju. Kolegi kirurgu vikala je da ne želi natrag u tijelo. Nakon što se on nije obazirao krenula je niz bolnički hodnik. Na njegovom kraju vidjela je supruga na koljenima kako se moli za njezino ozdravljenje. Pokušavala mu je reći da je dobro i da se ne brine, ali on nije čuo.
- U jednom trenutku našla sam se u tunelu koji je bio hladan, taman i vlažan i osjećala sam kao da hodam po močvari ali sam na kraju ugledala svjetlost i točno sam znala kamo idem. Svjetlost je bila prekrasna i jarka. U njoj su se nazirali obrisi čovjeka u bijeloj haljini koja je lepršala. Pomislila sam da je Isus. Kad sam došla pred njega pala sam na koljena, a on mi je rekao "Ustani, nisam ja Krist. Pred mnom ne smiješ klečati, ja sam anđeo, poslao me Bog" - priča nam Tatjana.
''Ne znam zašto je Bog odabrao baš mene''
Ona ne zna zašto je Bog baš nju izabrao. Zašto ju je usmrtio, a potom joj pokazao raj i pakao i dao joj u zadatak da svjedoči u njegovo ime, da prenosi svima njegovu dobrotu.
- Lagala sam, nisam bila pokorna, kažnjavala sam i tukla djecu. Učila sam ih da se boje Boga, ali ne i da ga ljube. Nisam bila aktivna u Crkvi, znala sam biti prepredena. Puno je toga bilo. I kad sam ga susrela otvorio mi je Knjigu mog života i vidjela sam sve što sam radila, što sam govorila i mislila - priča nam Tatjana.
Božje prijestolje osvjetljavalo je sve oko sebe. Sjetila se i psalama koji govore kako Božje prijestolje obasjava sve oko sebe jer tamo nema ni sunca ni mjeseca.
Nije uspjela pogledati Bogu u lice
Htjela je pogledati Bogu u lice, ali nije uspjela. Anđeo koji ju je vodio cijelim putem položio je ruku na njenu glavu i nagnuo je dolje. Pala je na koljena.
- Rekao mi je da nitko živ nije vidio lice Gospodnje. Da tko je vidio Krista vidio je i Oca i tko je vidio Oca vidio je i Krista - nastavlja priču Tatjana. Tada joj se, kaže obratio Bog i upitao je što je ona za njega učinila. Tatjana je odgovarala da se stalno molila.
- Zatim su dva anđela otvorila jedan svitak i vidjela sam sebe kako čitam Bibliju, ali selektivno i to samo ono što mi se sviđa i da zapravo nisam razmišljala o tome što tamo piše. Čitala bi stihove, a razmišljala o tome kako moram ići na posao, odvesti djecu u vrtić, što skuhati danas. Molila sam i uvijek tražila nešto, ali nikad nisam zahvaljivala. Rekao mi je da bi čula njegov glas da sam istraživala Sveto pismo - objašnjava Tatjana.
- ''O Gospodine, oprosti mi'' rekla sam mu i kao malo dijete počela jecati, a on mi je odgovorio da su mi grijesi oprošteni zbog smrti njegovog sina na Golgoti. I tada sam pred sobom ugledala Golgotu i ostala užasnuta. U svjetini koja je vikala "Raspni ga" bila sam i ja. Bog mi je tada rekao da su moji grijesi bili tamo. Tada sam rekla da neću griješiti više - priča Tatjana.
Duše na nebu ne vide pakao, on je za njih zatvoren. Vide zemlju i svoje bližnje za koje mole na podnožju Božjeg prijestolja. Bog joj je pokazao nebo kako se otvara. Ugledala je zemlju i jasno vidjela svaku osobu na njoj. Pokraj svakog čovjeka bio je anđeo i demon koji bi zapisivali svaku riječ i misao. Vidjela je, kaže, mnogo ružnih lica i pitala je Boga otkud svi ti ružni ljudi.
- Prije si vidjela samo izvanjsku ljusku, a sad vidiš njihova srca. Vrati se i reci im da se ovaj svijet bliži svom kraju. Ja stojim na vratima i čekam da se pokaju. Evo, pokazao sam ti ono što većina ljudi nije vidjela - rekao mi je, a zatim me je anđeo poveo u obilazak raja.
Naišla na svojeg sina koji je umro kao beba
Hodala je po vlažnoj, mekoj travi koja joj je milovala stopala. Sve je bilo prepuno predivnog cvijeća i zrelih, mirisnih voćki. Voda je tekla s trona Božjeg i od svih prizora zastajao joj je dah. Tada je anđeo pred nju doveo mladića kojeg ona na prvu nije prepoznala. To je bio njezino prvo dijete, sin koji je umro s 10 mjeseci.
- Nazvao me mamom. Tada sam shvatila da je to moje dijete. Jedino što sam htjela je zagrliti ga. Ali anđeo to nije dopustio jer sam bila predodređena da se vratim na zemlju. Sin mi je rekao da ne bi bio ovdje da me nije napustio tada. Zahvalila sam Bogu - kaže Tatjana. Malo nakon toga ugledala je svog oca koji nije bio star već čovjek od 30 godina. Pitao ju je što radi ovdje jer da njezino vrijeme još nije došlo.
- Moj otac je završio u raju jer se zadnjih 15 minuta prije smrti pokajao u prisustvu svećenika - nastavlja priču Tatjana
Nakon susreta s ocem približili su se zavjesi od magle. Prošli su kroz nju i odmah je osjetila užasan smrad i vrućinu. Jedva je disala. Bio je to užasno jak vonj spaljenog mesa, pokvarenih jaja i znoja, a cijelo vrijeme čula se glazba, heavy metal i žestoki rock.
- Tamo nema vode, tamo je takva suhoća da sam osjetila kao da mi puca koža, Osjetila sam svježinu tek kad sam anđela uzela objeručke moleći ga da me nikako ne ispušta. To mjesto je prvi krug pakla poznatiji kao čistilište - ističe Tatjana.
- Tu su ljudi u zatvorenom prostoru punom plina koji jure s jedne strane na drugu. Vide raj ali ne mogu ući u njega. Vape za pomoć. Oni malaksali koji pokušavaju sjesti ne uspijevaju jer ih demoni progone. Dižu pogled prema nebu ali ne smiju izgovoriti ime Gospodnje. To su oni koji čekaju suđenje. Na sudu će se možda opravdati, a možda i ne. Propustili su svoju priliku za spasenje na Zemlji - objašnjava Tatjana.
Tu se u plinovitom oblaku nalik akvariju nalaze duše abortirane djece koji jezivo vrište ali ne osjećaju bolove. Oni viču "Ne ubij me, hoću živjeti, voljet ću te majko". Oni odlaze u raj jedino ako se njihovi roditelji na zemlji pokaju, a ako ne čekaju ih tamo kao svjedoci.
Kad su krenuli dublje prema paklu na putu je vidjela demone koji režu duše na sitne komade, a svaki i najmanji komad vrišti iz sve snage. Oni se kasnije spajaju i tako u krug. To su duše ljudi koji su za života razdvajali odnosno unosili razdor među ljude.
''I ravnodušni odlaze u pakao''
U jednom od krugova pakla, u kojem se stalno čuju jecaju, urlici i krici, ugledala je poznate oči. To je bila njezina baka s očeve strane. Iako je redovno išla u crkvu, voljela je ogovarati i proklinjati ljude.
- Imala je užarenu štipaljku koja joj je vukla jezik. Vatra bi je preko jezika i dušnika spalila cijelu. Pretvorila bi se u prah i opet sve u krug - zatečena je bila Tatjana koja ni danas ne može suspregnuti emocije kad se toga sjeti. Najviše su je pogodile sudbine ravnodušnih ljudi. Onih koji za života nisu činili zlo, ali ni dobro. Nije mislila da će i oni završiti u paklu. Vidjela je i demone koji vrhovnom đavlu, koji maskiran sjedi na tronu, donose ljudske duše. Ugledavši jednu takvu prepoznala je političara iz svoje zemlje. Upitala je anđela ''Pa otkud on tu? On je živ.''
- Odgovorio mi je da je taj čovjek sklopio pakt sa sotonom i prodao mu svoju dušu. Nju će zauzeti demon koji će na Zemlji živjeti kroz tog čovjeka - kaže Tatjana. Nakon što je vidjela sve što joj je Bog želio pokazati, anđeo ju je lagano gurnuo i ona se vratila u svoje tijelo.
Video
General bojnik Ivo Jelić: Tuđman i Milošević sreli su se 42 puta dogovarajući stvaranje velike Hrvatske i velike Srbije
Generale, kako danas gledate na vrijeme kad ste zapovijedali Četvrtom brigadom?
– Ponosan sam na to vrijeme, na svoje momke i djevojke. Neka se nitko ne naljuti, ali odgovorno tvrdim da je Četvrta brigada bila najbolja brigada ne samo u HV-u, nego kod svih zaraćenih strana na Balkanu. Bili smo inferiorni samo prvih 45 dana djelovanja brigade, ali nakon bitke za Zadar, nitko nam nije mogao ništa. A ta bitka za Zadar je, po mojemu mišljenju, veća od bitke za Staljingrad. Istina, Hitler je kod Staljingrada imao milijun vojnika, ali i Rusi su imali milijun vojnika, a situacija kod Zadra bila je jedan prema deset. Grad je branilo 500 branitelja koji su bili u sendviču: ispred sebe smo imali 3500 vojnika 9. kninskog korpusa, a iza sebe, u samom Zadru, još 1500 vojnika JNA pod zapovjedništvom Momčila Perišića. Da ne govorim kako je neprijatelj u tom trenutku, uza sve topništvo i oklop, imao i snažnu zračnu i pomorsku podršku, a mi smo imali puške i doslovno četiri minobacača, i to koje smo oteli od JNA.
Je li Domovinski rat...?
– Samo malo da dovršim, ovo mi je važno. Slično je bilo i na Južnoj bojišnici, gdje je neprijatelj raspolagao s više od 100 tenkova, 120 topova težeg kalibra i 106 aviona, uključujući i eskadrilu MiG-ova, dok mi nismo imali nijedan tenk, nijedan veći top i nijedan avion. I sve je to Četvrta brigada pomela, pa su neprijatelji u bježanju čak morali srušiti most u Ravnom da ih ne bismo zarobili. Dakle, od bitke za Zadar, preko bitke za Dubrovnik, do mostarske i livanjske bojišnice, moji borci su odradili sve postavljene zadaće. To smo uradili časno, poštujući sve međunarodne konvencije, dakle viteški. Ja tu brigadu gledam kao svoje dijete i ovom sustavu najviše zamjeram njezino ukidanje. U stvaranje te brigade uložio sam sve svoje znanje, i moji borci su dali sve od sebe.
Nedavno ste u našim novinama izjavili da je Domovinski rat bio dogovoreni rat, dodavši da bi to moglo značiti da je bio i građanski. Možete li to malo objasniti?
– Pođimo od geopolitičkoga konteksta. Glavni uzrok građanskih ratova na Balkanu je Kosovo, a rat je pokrenut iz Londona jer je tamo centar svjetske moći. London je pokretač svih geopolitičkih događaja, ratova, naftnih šokova i kriza, pa su i ratovi u bivšoj Jugoslaviji samo dio britanskoga geopolitičkog projekta, kao što su to i nedavni građanski rat u Libiji, sadašnji u Siriji i kompletno “arapsko proljeće”, a sve u sklopu britanskog stvaranja globalnog carstva, kroz sustav i doktrinu “dirigiranog kaosa”. Uostalom, treba se zapitati zašto su na kraju rata u Hrvatsku odmah doletjeli britanski lordovi Carrington, Owen i drugi. London je počeo i završio taj rat, a ne Beograd.
Zašto bi London htio da se Hrvati i Srbi pokolju?
– Njima je bio cilj da sruše komunizam, a hoćemo li se mi poklati, to im je bilo svejedno.
Onda rat nije krenuo iz Beograda?
General bojnik Ivo Jelić na svečanosti u povodu 18. godišnjice
Četvrte gardijske brigade 2009. godine /NIKOLA VILIĆ/CROPIX – Sad dolazimo do uloge Beograda. Uoči rata Srpska akademija nauka i umetnosti ocjenjuje da se problem Kosova, kao najveće rak-rane Beograda, konačno treba razriješiti, i to stvaranjem velike Srbije. Da bi to postigli, treba im partner na Balkanu, a to je Zagreb. Partneru je ponuđena velika Hrvatska, koja je trebala uzeti čitavu zapadnu Bosnu, po uzoru na nekadašnju Banovinu Hrvatsku, ali je Zagreb bio zadovoljan i zapadnom Hercegovinom. Beograd je želio rat kako bi Srbe iz kninske i bosanske krajine preselio na Kosovo i tako promijenio tamošnju “krvnu sliku”. To je ono kad Tuđman govori o “humanom preseljenju”. Tuđman je naš najiskreniji političar jer je otvoreno govorio o tome. Lijepo je rekao da će državu dati u vlasništvo 200 obitelji i da smo svi drugi stoka sitnog zuba. I to je i ostvario, jedino je malo promašio to za 200 obitelji, jer u Hrvatskoj danas ima 260 milijardera, kako je javno iznio HDZ-ov ekonomist dr. Goran Marić. To su za mene ratni profiteri.
Je li onda Domovinski rat bio i građanski rat?
– Činjenica je da su se pobunili hrvatski Srbi, računajući na potporu JNA. A činjenica je i da su Hrvati provocirali iz Zagreba: Tuđman je rekao da je sretan što mu žena nije Srpkinja, Mesić je Srbima poručivao da iz Hrvatske mogu odnijeti samo zemlju koju su donijeli na opancima, a Đođan je govorio o šiljastim srpskim glavama. Također je činjenica da su Srbi prvi zapucali, jer je prva žrtva bio Hrvat, splitski vozač iz “Dalme” Vinko Elez. Dakle, pobunili su se Srbi, a to su bili građani Hrvatske. Znači, građani Hrvatske pobunili su se protiv drugih građana Hrvatske. Ako to nije građanski rat, što je onda građanski rat? Istina, Srbija i JNA su odmah skočili u obranu Knina i tzv. Krajine, i tu je onda već druga priča, tad nastupa međunarodna agresija na Hrvatsku.
Na čemu temeljite tezu o dogovoru između Miloševića i Tuđmana?
– Njih dvojica su se tijekom rata sastali 42 puta. Je li se za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler ikad sastao s Churchillom? Ili sa Staljinom? Sastali su se samo jednom ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, da se dogovore o nenapadanju i podjeli Poljske. U slučaju Tuđmana i Miloševićeve ponude suština je podjela Bosne, to je jedini razlog njihova sastajanja. Iz tog ratnog saveza trebala je proizići velika Srbija i velika Hrvatska, s granicama na rijeci Bosni i Neretvi, kao što pokazuje i Tuđmanova salveta koja je danas u Haagu. Mnogo je pitanja i nedoumica u vezi s time. Recimo, mi smo na početku rata imali Zapovjedništvo za sjevernu i srednju Dalmaciju, a gdje je južna? Nije je bilo, jer je sve južno od Neretve trebalo pripasti velikoj Srbiji.
Kako se tu uklapa priča o Vukovaru?
– Poznato je da je general Tus naredio Gorinšeku da deblokira Vukovar, kao što je poznato da je Gorinšek, kao jedan od naših najboljih časnika, to i izvršio i probio blokadu kod Marinaca. Također je poznato da je tada zaustavljen naredbom iz vojnog vrha. Zašto? Gdje su tri šlepera oružja koja su krenula u Vukovar, a nikad tamo nisu stigla? Zašto je Ministarstvo obrane, odnosno general Čermak, u vrijeme bitke za Vukovar prodao 15 tenkova T-84 Kuvajtu, a ja cijelu prvu godinu rata završavam bez ijednog tenka, kao što je i Vukovar bio bez tenkova?
U svojoj knjizi “4. brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92” iznosite alternativno promišljanje Domovinskog rata, tzv. Špegeljevu koncepciju, i tvrdite da bi u toj varijanti rat trajao neusporedivo kraće i prošao s mnogo manje žrtava?
– Zbog okolnosti nastanka rata, a najviše zbog bahatosti vrha JNA i njihova uvjerenja u vlastitu nadmoć, ne mogu tvrditi da rata ne bi bilo, ali taj rat sigurno ne bi bio ovakav kakav je bio. General Špegelj je sa suradnicima, u koje ubrajam i sebe, na sve načine pokušao izbjeći rat, na način da se vojnički osposobimo i time odvratimo agresiju u začetku.
Na koji način?
– Stvaranjem brigada ZNG-a, koje su proistekle iz MUP-a, Špegelj je želio da stanemo na granice tzv. Krajine i stvorimo tampon-zonu između pobunjenih Srba i Hrvata, kako bismo spriječili međusobno klanje, dakle otprilike isto ono što je poslije radio UNPROFOR. Ta “Špegeljeva koncepcija” počivala je na jednostavnoj logici: ako je jedan protivnik znatno jači od drugog, jači će se lako odlučiti za napad, ali ako su protivnici približno jednake snage, mnogo teže će doći do sukoba. Zato bi “Špegeljeva koncepcija” s planom dobro organiziranog i izvedenog otimanja oružja iz skladišta bivše JNA dovela hrvatsku vojsku u približno izbalansiranu snagu u odnosu na
Kad se to trebalo učiniti?
– Pravo vrijeme je bio početak “slovenskog rata”: u najpovoljnijim uvjetima ova bi akcija u Hrvatskoj bila realizirana s 80-postotnim učinkom, a u najnepovoljnijim ne bi imala učinak manji od 50 posto plana. Odgovorno tvrdim da bi rat po ovoj koncepciji imao u najnepovoljnijoj varijanti 30 posto, a u najpovoljnijoj samo 10 posto ljudske i materijalne štete u odnosu na pretrpljene. Shodno tome, rat bi u najnepovoljnijoj varijanti završio za tri-četiri mjeseca, a u najpovoljnijoj za tri-četiri tjedna, jer se nakon “slovenskog rata” JNA definitivno raspadala. A ovako smo dopustili JNA da se nakon Slovenije reorganizira i otpočne napad na Hrvatsku.
Jesmo li se u ratu olako odrekli saveznika među susjedima?
– Logika nameće da u situaciji kada se očekuje rat, ako imamo neprijatelja koji ugrožava i druge, posebno ako su to naši susjedi, da se ugroženi organiziraju u obrambeni savez koji omogućava mnogo uspješniju obranu. Najbolji primjer je Drugi svjetski rat i vojni savez Zapada i Istoka, bez obzira na oprečne političko-ideološke sustave. A kod nas se dogodilo suprotno: ne samo da nismo stvarali savez, nego smo otvorili novi front s Bošnjacima. Time ovaj rat dobiva, najblaže rečeno, čudan smisao i cilj, što zahtijeva ozbiljno istraživanje i objašnjenje, a to će se neizbježno dogoditi kad-tad. Trebalo mi je mnogo godina da složim mozaik kojim se mogu objasniti sva pitanja i nedoumice vezane uz Domovinski rat.
Vjerojatno ste svjesni da će biti onih koji će vam prigovoriti na ovim stavovima?
– Svjestan sam da će ova moja teza naići na podijeljene stavove, pa čak i negativne sudove, prije svega od onih koji su inscenirali upravo ovakav rat koji se dogodio, kao i od onih koji su u njemu profitirali.
Kako će reagirati vaši borci iz Četvrte brigade, za koje ne možemo reći da su ratni profiteri?
– To će biti veliki problem. Jer moji borci su nagrađeni, oni koji su ostali živi, velikim mirovinama i stanovima. Moji momci, koji su izvanredno odradili svoje zadaće, došli su u situaciju da moraju ishoditi rješenje o invalidnosti da bi dobili ono što ih u stvarnosti pripada. Mogu ih razumjeti i ne osuđujem ih, ali oni sada brane svoju sliku rata i Hrvatske, i ne prihvaćaju tezu o dogovorenom ratu. Ipak nalazim za potrebno i poučno da kažem da sam jedini zdravi zapovjednik Četvrte brigade i da nisam dobio ni centimetar pripadajućeg stana.
Svojedobno ste bili žestoko protiv podizanja Tuđmanova spomenika u Splitu. U tom kontekstu, kako gledate na peticiju povjesničara dr. Dragana Markovine protiv tog spomenika?
– Apsolutno sam za tu peticiju. Potpisao bih je i rukama i nogama, samo da sam imao vremena.
DAMIR PILIĆ
"kopirano sa: www.slobodnadalmacija.hr"
