Očajne cure: U selu nam fale dečki, a mi bi se malo ljubile - Brzog datiranja
utorak , 25.12.2018.
Click here: Očajne cure: U selu nam fale dečki, a mi bi se malo ljubile
Hajde, ulazi i gari! Mora da je umiruća dama, ona što sam je držao na rukama, prečula negaciju u mojoj izjavi o stanju sreće u mojoj duši, kad je rekla: »Ja sam na samrti, ali sam također sretna.
Ispred nas i iza nas bilo je prosvjeda sličnih prosvjedu konjevodca pred Šabanom: »Pod ovim sam četiri godine ratovao, u ovom ću pred Poglavnika i na smotru 52 izići, da vidim kakvu kapu i kakav znak on sada nosi! Sve je hitalo naprijed ne želeći se susresti sa »crncima« kad se vrate i kad pred sobom budu tjerali ljude kao stado ovaca. I tako o tomu čitavu noć, uvijek ukrug na isti način.
- Netko kaže, čini mi se Gaston, da ona spava i sad dolazi red na mene da odigram završnicu.
Ivan Aralica Četverored 1996. Jedni su rekli: »Hrvatski vojnici moraju umrijeti, da bi Jugoslavija mogla živjeti. « Drugi su im odgovorili: »Jugoslavija mora umrijeti, da bi mogao živjeti hrvatski narod. « A ja sam živio u dolini između ta dva brijega dok su se oni samo u mom vijeku nekoliko puta sudarali. Drama je mog života počela onu večer kad je jedna knjiška drama na kazališnim daskama završila. Bio je to zadnji i predzadnji prizor Dame s kamelijama, u kojoj je glavnu ulogu, lik kurtizane Marguerite Gautier, igrala Božena Kraljeva, a ja njena ljubavnika Armanda Duvala, ne tako veliku ulogu kakva je Boženina, ali svakako ulogu bez koje njena gluma nije mogla doći do punog izražaja. Mizernu ulogu bez koje se ne može, pa se zato i dogodilo da sam je ja tu večer, kad se ustanovilo da je nosilac role ljubavnika odlepršao bez najave, mogao iz nužde odigrati, kako predstava pred punim kazalištem ne bi bila otkazana. Na samrti je dama s kamelijama živnula kao što se živne u knjiškim dramama, na svjetlu pozornice, iako pričaju da takva vrsta oživljavanja postoji i u stvarnom životu, u što ja sumnjam jer me do danas u to stvarni život nije uvjerio. Preplavljena blaženstvom što me vidi i što mi, uz prigodne riječi, može predati zavjetni dar, uručila mi je medaljon sa svojim portretom i rekla: »Sačuvaj ga, on će kasnije pomoći tvom sjećanju. Ako se jednog dana u tebe zaljubi kakva lijepa djevojka, koju ćeš uzeti za ženu, i nađe kod tebe taj portret, reci joj da je to portret jedne prijateljice, koja se, ako joj je dopušteno da prebiva i u najmračnijem kutu raja, za tebe i za nju iz dana u dan moli Bogu. Ako ona bude ljubomorna na tvoju prošlost i zatraži od tebe da žrtvuješ portret, učini joj po volji, bez straha i bez grižnje savjesti. Ja ti unaprijed opraštam. Moj Armande, da li me čuješ i da li si me dobro razumio? « Istini za volju, nisam je slušao. A da sam je i slušao, taj tekst, koji mi je od prvog dana neshvatljiv, ni sad, na kraju balade, ne bih mogao razumjeti. Dok je ona izgovarala svoj dugi monolog, ja sam razmišljao o sutrašnjem danu, jer je današnji bio pri kraju i jer o preksutrašnjem nisam imao hra brosti razmišljati. « U tom trenutku ja okrećem glavu prema Gustavu, još jednom muškarcu, postarijem, koji služi da se dama s kamelijama bolje istakne, i kažem mu u povjerenju da naša umiruća ljubav ne čuje, što je u stvarnosti neizvedivo, jer mi je dama na rukama: »Oh Gustave, kako sam ja nesretan! « Moram priznati da sam taj uzdah, s obzirom na prinudu da sam prestao biti inspicijent i postao glumac za jednu večer, i s obzirom na ono što me iza predstave čekalo, istisnuo iz dubine ojađene duše. Ako su to gledaoci primijetili i pripisali moju nesreću glumljenoj tuzi za smrću dame s kamelijama, nemam ništa protiv toga, osim da bi morali znati kako ja nisam samo glumac, kako u duši oplakujem još jednu umiruću damu, koju sam volio, iako je ona, kao i Marguerite, za neke bila kurti zana a za neke romantična ljubovca. Mora da je umiruća dama, ona što sam je držao na rukama, prečula negaciju u mojoj izjavi o stanju sreće u mojoj duši, kad je rekla: »Ja sam na samrti, ali sam također sretna. « Puštam je da govori, ne ispravljam njen previd, jer pisac u tom dijelu drame za moju ulogu nije predvidio nikakav tekst. »Kako je neobična stvar taj prvi život, a kakav će tek biti drugi? « izgovara dama misao koju je pisac preuzeo od jstočnjačkog vjerovanja o inkarnaciji, što je meni uvijek bilo drago čuti, ali za tu robu ne bih dao ni prebijenu paru. »Razgovarajte o meni koji put«, moli me i kaže: »Armande, daj mi svoju ruku. « Što ona želi, ja činim. »Uvjeravam te da nije teško umrijeti. « Ni u to ne vjerujem. Da mi nije teško umrijeti, ne bih se bojao preksutrašnjeg dana. Sad na scenu ulazi Gaston i Marguerite s njim nešto priča. Ja to i ne slušam. Tek kad ona reče »Ah, kako je to neobično«, jaje pitam što tu može biti neobično i ona izgovara svoje posljednje riječi: »Više ne trpim. Gotovo bih rekla da se život vraća u mene. Osjećam blaženstvo kakvo nikad nisam osjećala... Ah, ja ću živjeti! Kako se dobro osjećam. « Ona je sjela i činilo se da je zaspala. Netko kaže, čini mi se Gaston, da ona spava i sad dolazi red na mene da odigram završnicu. Nekoliko puta za redom izgovaram njeno ime, a potom, slijedeći uputu u didaskaliji »On mora upotrijebiti snagu da bi 8 istrgnuo svoju ruku iz Margueritine«, pokušavam izvući ruku iz stiska pokojničinih ruku. Mislio sam da taj napor treba sa mo malo odglumiti, ali sam se prevario. Božena me ščepala tako jako da sam morao snažno trgnuti, pa opet nije išlo. Kao da su joj se ruke zalijepile za moju! Potegnem li još jače, sa stolice ću je svaliti na pod. Zato, prestravljen vičem: »Mrtva! « Onako kako je predviđeno u tekstu drame, ali i onako, budući da sam u dami s kamelijama čitavu večer gledao i nešto dru go, kako mi je s dna ojađene duše uskipjelo. Ako ona umire i lijepo joj je umirati, neka umire, ja umrijeti ni s njom ni bez nje ne želim! Božena mi je, srećom, ispustila ruku. Da to nije učinila, svalio bih je na pod i pokvario kraj predstave, kojom, po zamisli redatelja, dominira slika lijepog i slatkog umira nja. Oslobođen mrtvačeva stiska, mogao sam prići Gustavu i reći mu — njemu, gledalištu i magli ovoga svijeta: »Bože moj! Što će biti sa mnom? « Bilo je još toga, nekoliko ganutljivih replika iz usta Gusta va i Nichette, ali ja to više nisam slušao. Bilo je spontanih čestitki, čim je pao zastor da sam dobro odigrao Armanda, da ga bolje ne igra ni Maričić, koji je tu večer nekamo pobje gao sileći mene, inspicijenta, da ga zamijenim; bilo je tu i kla njanja ispred i između zastora, bilo je i cvijeća i suza, jer smo svi znali, i glumci i publika, da sutradan uvečer neće biti pred stave i da je neće biti do bogzna kada. Bilo je tu mnogo tuge, ali je za mene sve to završilo onim vapajem »Što će biti sa mnom? « I s pozornice sam otišao po odgovor ravno Mirti u njenu sobicu. Neka ona samo priča kako je smrt lijepa! Ne bih želio da i nas dvoje odvuče u smrt. Ja se i pakiram da se to ne bi dogodilo — reče mi ona. U kartonski kovčežić, koji kod nje nikad nisam vidio pa ga je vjerojatno nabavila za ovu priliku, i koji je stajao pred ogledalom gdje je Mirta i večeras pripremala glumce za izla zak na pozornicu, pomno ih odabirući, slagala je vlasulju na vlasulju. Koliko sam mogao vidjeti dok sam se presvlačio, nije uzimala vlasulje alonž i rokoko stila, koje zapremaju mnogo mjesta, već vlasulje bidermajer i vlasulje za suvremenike, gra 9 đane, seljake, intelektualce, snahe, starice, vlasulje s čelom i bez čela. Nije ih stavljala izravno u kovčežić. Prije nego će ih tamo pohraniti, polagala bi ih u kartonsku kutiju s poklopcem, kutiju u kojoj su se vlasulje čuvale da ne bi gubile prirodnu svježinu i da se ne bi prašile. A maskiranje je umjetnost u koju mnogi ne vjeruju, pa ni ti. Da o glumcima i ne govorim! Dobra je maska pola dobro odigrane uloge. Ali gospoda to ne priznaju! Oni čitavu ulogu pripisuju svojoj da rovitosti — govorila je Mirta i u kovčežić nastavila slagati smo tke krepa i sve vrste brada i brkova, nosni kit, mastiks i eter za rastapanje mastiksa, pamučni til, grebenar, knif i sve ostalo što služi izradi vlasulja i lijepljenju noseva, brada i brkova. Na kraju je na počasno mjesto, u sredinu kovčežića, smjestila li menu kutiju, nenačetu, ličila marke Leichner u kojoj su boje označene brojevima. Bez tih se ličila nijedna maska ne može završiti ni dovesti do savršenstva, što je želja svakog majstora koji masku smatra umjetnošću. Uzbuđena, na rubu pla ča! I da ne proplače, morala je neprestance govoriti. Od mršavog lica može napraviti debelo i podbuhlo. S nosom masker može učiniti što poželi. Može ih umanjiti i povećati, podignuti i spustiti. Maska može sve, pa i jednog inspicijenta kakav si ti, koji je iz dosade naučio čitav tekst drame, za jednu večer pretvoriti u glasovitog glumca, koji je podvio rep i klisnuo prije svih, ostavljajući nama da rješavamo što ćemo s predstavom, da li da je igramo s inspicijentom u ulozi Armanda ili da iziđemo pred prepuno gledalište i kažemo: »Gospodo, raziđite se, večeras predstave neće biti jer je jedan od nas pobjegao dan ranije nego ćemo i svi ostali uraditi što i on, razilazeći se kud koji mili moji. « E, tada sam ja uskočila u igru i rekla da ću te tako maskirati da nitko u gledalištu neće zamijetiti kako slavnog glumca zamjenjuje inspicijent. Kad ti kažem, maska je umjetnost! Iz razgovora na ulici i iz novina! Lako je moguće da smo uspjeli. Samim tim što su došli večeras u kazalište, u zdravlje njihove pameti i prisebnosti treba sumnjati. Ostavimo to za sutra, sada te pitam što će ti taj kovčežić i što će ti to što si u njega 10 nabila. Ako kovčežić i sve što je u njemu ostaviš u stanu, u redu, neka potrebni pribor umjetnici bude pri ruci. Ali, ako tu prtljagu nosiš sa sobom,'prvo, mislim da bi u taj kovčežić bilo bolje staviti rublje, a drugo, koga ti na tom putu namjeravaš maskirati i misliš li ti da tamo kamo idemo nema toga alata i tog materijala? Iz kazališta smo, čini mi se, izišli posljednji. Ja sam trebao pogasiti sva svjetla na pozornici i u svim prostorijama iza pozornice. Ali, kad smo krenuli prema sjevernom izlazu i vidjeli da nigdje nikoga nema, gasio sam i svjetla u prostorijama kroz koje smo prošli. Na portirnici nije bilo vratara, pa Mirta reče da i tu treba pogasiti svjetla i zatvoriti vrata. Tko poželi ući, neće razbijati vrata, što bi, da su zaključana, sigurno učinio. Stanovali smo u unajmljenom suterenskom stanu od dvije pro storije u jednoj od onih kuća što se pružaju uz sjeverni rub perivoja u kojem je Sveučilišna knjižnica. Od kazališta do ulaska u kuću, prolazeći ispod tek ozelenjelog drveća po ugodnoj noći, nismo susreli ni jednog šetača ili prolaznika. U stanu su nas dočekale dvije kartonske kutije što ih je Baja, Mirtin brat, koji je imao ključ našega stana, za našeg izbivanja donio i ostavio na prolazu da ih zapazimo čim u stan uđemo. Pošto je pored kreveta smjestila svoj kovčežić s vlasuljama i ličilom, Mirta je dohvatila nož, njime razrezala špagu kojom su bile vezane kartonske kutije i iz njih izvadila dvije uniforme, jednu manjeg broja, za sebe, i drugu većeg broja, za mene. Nismo se iznenadili, Baja nam je te uniforme obećao, čak nas i za veličinu pitao. Mirta je predložila da ih odmah isprobamo kako bi imala vremena da nešto skrati, pro širi, produži i suzi, ako treba, na gazdaričinoj šivaćoj mašini 11 koju smo imali u stanu, gdje je, izuzev nas dvoje, našega bilo malo ili nimalo! Uniforme su bile vojničke, ali nas dvoje nismo mogli po goditi kojoj vojsci pripadaju. Nisu bile ni ustaške, žute, ni do mobranske, sivozelene, a nisu pripadale ni posebnim rodovi ma ustaških i domobranskih postrojbi, zrakoplovstvu ili mor narici. Odgovor je nađem u Bajinu pismu koje smo našli u jednoj od kartonskih kutija. Baja piše da mu je uniforme, po narudžbi, dao pukovnik Joso Rukavina, njegov idol, a pukov nik je do njih došao u magazinu gdje su se dijelili odjevni pred meti vojnim jedinicama čija je odjeća i obuća bila pohabana i neprikladna za put. Javlja nam da ne razbijamo sebi glave pitanjem kojoj vojsci te uniforme pripadaju. To je samo odjeća prikladna za put, a za koga je krojena i šivena, to u ovom trenutku nije važno. No, ako baš žele znati, reći će im da su uniforme šivene za kozačke i čerkeske jedinice u njemačkoj službi i da su bez oznaka, ako se oznakom ne drži kožom podšiveni tur. Bilo ih je šteta ostaviti u skladištima, a vojsku povesti na dalek put u staroj odjeći. Zato je donesena odluka da se dijele svima koji nemaju prikladne odjeće, bez obzira tko su i da li pripadaju ili ne pripadaju vojnim jedinicama. Toliko u Bajinu pismu! Po onomu što smo mogli vidjeti dok smo ih oblačili, bile su to uniforme sivoplave boje, slične onima što ih nose zrako plovci, uniforme šivene od dobra sukna, uniforme čija se blu za sprijeda zakopčava i po osnovnim oznakama kroja, po stru ku, džepovima i ovratniku, nalikuje na rusku košulju, na ru bašku. Pošto smo o njima doznali što se imalo doznati, i po što smo ih svojim očima razgledali, potom odjenuli, pogledali jedno drugo i svatko sebe sama u ogledalu, obostrano smo zaključili da nam odgovaraju veličine, da nam uniforme lije po pristaju i da će u njima biti zadovoljstvo putovati. Vesti inicijale nemamo kada, ali ja imam drugo rješenje — rekla je Mirta. U svojim je torbama pronašla kutiju sa slovima, odabrala tri koja će joj trebati, namočila ih na jastučiću s bojom za pečate i na boku hlača, iznad džepa a ispod vezice za pojas, otisnula naše inicijale. Na mojim hlačama I T, na svojima M M. Uniforme smo svukli i, kako se ponovo nismo htjeli obla čiti u civilnu odjeću, jer se približavala ponoć a sutra smo 12 morali rano ustati i nastaviti pripreme za dugo putovanje u nepoznato, zagrlili smo se i svalili na postelju, gdje smo prije sna vodili blagu, dugu i snenu ljubav. Kad sam pokušao zaspati, u predsnu, jedna mi izreka, koja je kao riba iz morskih dubina isplivala iz mog sjećanja, nije dala da tvrdo usnem. »Odjeća čini gospodina«, govorila mi je majka kad bi me spremala za nedjeljnu misu. Ta odjeća koja čini čovjeka gospodinom sad je, kao proždrljiva riba s dna na površinu, upadala u moj razrijeđeni san i nije mi dopuštala da na miru i tvrdo spavam. Ako je točno da odjeća čini čovjeka, mora biti točno i da ta uniforma nekoga vraga znači. Ona se ne može obući bez opa snosti da te u njoj netko ne prepozna kao Kozaka i Čerkeza, kako to lakomisleni Baja misli. Uniforma čini vojnika, a običan je čovjek tek u uniformi vojnik! Uniforma znači i pripadništvo pojedinim vojskama, držao Baja ili ne držao do izreke moje majke i onog što proizvodi moj sneni mozak, on bi morao znati da se uniforma u ratne dane ne oblači samo tako, jer ti je ćef i jer ti je u njoj udobno. Ali, što je Baja mogao znati a što ne znati, bilo je pitanje na koje se ni upol bijela dana ne može naći odgovor, a kamoli ćeš ga naći u snu o ponoći. I tako o tomu čitavu noć, uvijek ukrug na isti način. Kad sam se sutradan probudio, držao sam sve to nepotrebnim op terećenjem i prihvatio oblačenje čerkeske uniforme kao što bih prihvatio oblačenje prikladne odjeće za subotnje penjanje na vrh Sljemena. Do tada sam znao da je naša putna uniforma bez oznaka, a tada sam otkrio da je i bez kape, što je postalo posebno značajno. Uniforma može biti samo kapa i odjeća s oznakama kojoj se vojsci i kojem rodu vojske pripada; a uni forma bez oznaka, bila ili ne bila s kapom, samo je svako dnevna odjeća. U našem slučaju odjeća s kožnim turom. Morao sam otići kod Baje, čuti najnovije vijesti, one koje se ne mogu naći u novinama, one što do njega dopiru iz posebnih izvora, najviše od pukovnika Rukavine i Nove Senjaka, ministra u nekom ministarstvu. I da vidim kako teku pripreme za polazak, kad točno krećemo i što sve sa sobom treba ponijeti. Na putu do Jurišićeve ulice, gdje je Baja stanovao, na kio sku sam na Cvjetnom trgu kupio »Hrvatski narod«, kao što sam ga kupovao svako nedjeljno jutro kad bih prije ručka 13 prošetao do Trga u potrazi za društvom. Da nedjeljno jutro nije obično, moglo se zapaziti po velikom broju vojnika i mno štvu svijeta sa sela i iz provincije. I jedni su i drugi besciljno lunjali ulicama ili sjedili uz rub nogostupa i na stubama is pred ulaznih vrata. Očito, nešto se krupno pokrenulo, nešto se izglobilo iz svakodnevne kolotečine, ali ni gužve, ni nereda, ni očaja još nije bilo. Sve nešto u pripremi za pokret i očeki vanju spasonosne zapovijedi da se tu ostane i nikamo ne odla zi. Ne znam ni danas je li to doista bilo tako ili sam ja svoje duševno stanje preslikavao na ono što sam vidio oko sebe. Dok sam prolazio Trgom, gdje nema opasnosti da se su dariš s prolaznicima jer te mogu vidjeti izdaljega i zaobići, bacam pogled na novine, za početak na zadnje stranice, gdje se nalaze oglasi po kojima se najbolje poznaje pulsira li život u gradu normalnim ili ubrzanim, bolesnim pulsom. Nalazim tu da netko prodaje posteljinu u koju ubraja strunjaču, ja stučiće, perinu i dva vunena pokrivača. Čovjek očito nema što jesti! Zanimljivo, koji je to novac da nas, marke ili kune, toliko vrijedan da se za njega prodaje zlato? I što se to danas ne može kupiti zlatom, a moglo bi se kupiti markama i kunama? Ako tu problem nije težina, ne znam o čemu bi se drugom moglo raditi. Čovjek ima toliko zlata da mu ga je teško nositi, pa želi nešto pretvoriti u marke koje je lakše tegliti putem! A onda: »Gospođa prima osobu k sebi u sobu. « Ne kaže prima li se muško ili žensko, vjerojatno jer se žensko podrazumijeva kao što se podrazumijeva ćudoredna narav oglasivačice. Ali zašto se ne bi tražilo i muško, zašto gospođa ne bi zlorabila ćudorednost oglasnika? Da mi nije Mirte, koja je navalila da iskoristi priliku i ode u svoj civilizirani zapadni svijet, i da mi nije njena brata, koji na tom putu očekuje apoteozu, najbolje bi bilo da odem u Vlašku do te gospođe i upitam je želi li muško primiti k sebi u sobu, bar na kraće vrijeme, dok se sve ovo ne smiri. Sudeći po tih nekoliko oglasa i mojim reakcijama na njih, izobličenim sumnjama, neke su tetive života u gradu pukle, a neke su se napele do rasprsnuća. Tražim u »Hrvatskom narodu« recenziju izvedbe Dame s kamelijama, da vidim što je recenzent uspio zapaziti za vrijeme predstave i napisati sinoć kasno, dok smo ja i Mirta vodili blagu ljubav. Čitam: »Rasprodano gledalište bilo je dugo pod dojmom Božene Kra ljeve i Veljka Maričića. Za vrijeme rata, kad je koncentracija te 14 ška, ne samo za kazalište već pogotovo za umjetnike, a smrt je gost dnevni našeg vremena, teatar je opet pobijedio. Gledalište je ipak bilo potreseno i nad turobnom sudbinom Marguerite Gautier... « I prestajem čitati jer sam s Trga prešao na nogostup u Jurišićevoj, gdje bih s otvorenim novinama smetao svijetu nenaviknutu na gradsku vrevu da bez sudaranja prolaze jedni pored drugih. Ne vjerujem da je Mirta takav umjetnik da bi od mog lica mogla napraviti lice glumca Maričića, niti vjerujem da sam tako dobar imitator da bih mogao odigrati njegovu glumu Armanda.. Ili gledalište razliku između mog oponašanja Mariči ćeve glume nije zapažalo ili ju je pripisalo ratnoj dekoncen traciji glumaca? A što se tiče potresenosti gledališta »nad tu robnom sudbinom Marguerite« i pobjede teatra nad ratnim stra hotama, to neka recenzent priča nekom drugom a ne meni, ja valjda znam, i po sebi i po drugima nad čijom je turobnom sudbinom publika bila potresena i koga je oplakivala u liku dame s kamelijama, što priča daje smrt slatka i što vjeruje da će joj svi grijesi biti oprošteni, jer je mnogo voljela i mnogo za ljubav žrtvovala. Isto tako dobro znam da je rat pobijedio tea tar, ako ni po čemu, onda po tomu što večeras predstave neće biti, jer su svi izvođači krenuli putem glavnog glumca, posa krivali se čekajući one što dolaze ili se, kao ja, spremaju po bjeći. Baju sam našao ushićena, u tamnoplavoj uniformi vojnih pi tomaca, iako je njemu kao studentu prava treće godine pripa dala samo uniforma Časne radne službe, sivozelenkasta i ne odveć paradna odjeća. Na moje pitanje gdje je to nabavio, ka že mi da ih je bilo tamo gdje je i naše uniforme našao koliko hoćeš i kakvih hoćeš, sva su skladišta otvorena i danas možeš dobiti sve ono što jučer dobiti nisi mogao. To izobilje pred od lazak dobar je predznak izobilja koje nas — i ove je riječi zna čajno naglasio — tamo očekuje. Sve mi je to govorio krećući se po sobi u sporom ritmiziranom hodu, pri čemu je posebnu pažnju poklanjao mimohodu pored dva ogledala u kojima se odražavao njegov lik u pitomačkoj odori, s pomnjivo začeš ljanom »Tarzan« frizurom, koja je bila ne samo u modi već i 15 znak statusa mladih pripadnika ustaške vojnice. Svaki put kad bi prošao pored ogledala i pogledao se u njemu, lijevom bi ili desnom rukom, ovisno pored kojeg je ogledala prolazio, za gladio onu stranu »tarzanice« koja se u ogledalu odražavala. No, ni »tarzanica«, jutros posebno lijepo začešljana, jer je glavu čitavu noć imao opasanu rupcem, koji kosu u zaliscima sljubljuje uz glavu, a onu na tjemenu pušta da strši kao pjevčji rep, ni pitomačka uniforma nisu razlog da se Baja vinuo u sed mo nebo radosti. Kad sam jučer iz vojarne iznosio one vaše čerkeske uniforme, na izlazu vidim kako se neki natporučnik muči s motorkotačem. Neće da mu upali! Dignuo taj glavu, psuje i tare znoj s čela. Vidim, poznat mi je! Kad tko, Keko Tomljenović, moj gimnazijski kolega! »Neće da upali, a potpuno je nov. Njemačka marka NSU, iz magazina, neka rezerva. Ti se razumiješ u mo—tor—kotače. Baja«, kaže mi Keko. »Daj, molim te, pogledaj što mu je. « Ja znam motor—kotač voziti, ali se u mehaniku ne razumijem. Ipak, pogledam i vidim da je Keko zaboravio otvoriti dovod benzina iz rezervoara u motor. Otvorim benzin, zakurblam i motor rikne! Dajem ga Ke—ku da uhvati ručice upravljača i odmagli, a on meni kaže: »Eto ga tebi, Baja! Ja se u to ne razumijem i neću da s tim imam posla. Naći ću drugo prijevozno sredstvo ili ću ići pješke... Znaš da je moj Guzzi u slabom stanju, na popravku kod Miceka Jurleka? Odem k Miceku i kažem mu: »Prestani popravljati Guzzija. Samo mi prikolicu s Guz—zija premjesti na NSU. Da napraviš one sklopke! « I on sretan! Kako ne bi bio sretan kad je za malo rada dobio rabljen motor—kotač. On će ga srediti i bit će kao nov. A meni je obećao da će mi to s prikolicom do danas srediti. Ali mu ja ne vjerujem. Znaš ti toga kretena Jurleka, on je uz onoga tko je trenutno s njim; a kad s njim nema nikoga, on je sam svoj. Ne budem li uz njega, on to s prikolicom nikada neće napraviti. Ako je sada netko s njim u garaži, on za njega radi; ako nema nikoga, on popravlja svoj Guzzi, iako taj poklon nije odradio. Zato moramo ići k Jurleku i biti uz njega dok nam to ne sredi. A kad sredi, ti na sjedalo iza mene, Mirta u prikolicu i gari na zapad. A sa mnom ne bi ni htjela ići. Kaže, što bi joj njezini rekli? Ona se na motorkotaču ne bi ni održala — rekao sam. Baja se nasmijao kad je shvatio na što aludiram, i krenuli smo k onom kretenu Miceku. Našli smo ga na Guzziju, doslovce, uronjena u njega do ušiju. Rastavio je sve što se dalo rastaviti i, pošto je svaki dio očistio od stare masti i premazao novom, započeo sve ono rastavljeno sastavljati. Ili je mislio da ćemo doći nešto kasnije ili je očekivao da i nećemo doći, da će mu Baja prepustiti oba motor—kotača! Počeo se izmotavati kako, evo, samo što nije prešao na rad s našom prikolicom. Da je istina što govori, dokazivao je time što je prikolicu prije našeg dolaska odvojio od Guzzija i primaknuo NSUu. Mi smo šutjeli i uvažavali njegove isprike, ali smo mu dali do znanja da se ne mičemo dok nam ne obavi posao. Videći da nam ne može izvrdati, svojski je prionuo na posao. Na ono zavarivanje, na to brtvljenje, što li je sve to bilo, jer se ja još manje od Baje razumijem u mehaničarske poslove. Dok je tra žio prikladne komade željeza u drvenoj sandučini, gdje je bilo svega i svačega, koje će zavariti na motor—kotač i na njih na biti već postojeće brtve na prikolici, dok je namještao aparat za zavarivanje i turpijom strugao ležište za var, govorio je što bi mu tog trena palo na pamet, a padalo mu je samo ono što se ticalo posla i našeg odlaska. Sve ono što je izrekao dok sam ja bio uz njega, a bio sam dok nije počeo variti, ne bi se zbog obilja izrečenoga dalo zabilježiti da sam sve to i popamtio. Ali nešto malo, ono što se ticalo našeg putovanja, moram navesti jer ću se toga često sjećati u danima što stoje preda mnom. Ja se nikada ne miješam u politiku i zato sam pametniji od svih političara. Goni se, ostavi me! I to ti je politika nad politikama. Sad jedni odlaze, drugi će doći, a ja sam stalno tu. Meni kažu: »Mijenjaš se, Micek! « Ne mijenjam se ja, čovječe, mijenjaju se oni! A ja ostajem uvijek isti. Tebi se, Baja, čisto čudim što odlaziš. Pa što si ti bio? Tamo nešto među studentima, Časna radna služba i tomu slično. Svući tu uniformu, koju nikada do sada ni nosio nisi, obuci radni kombinezon i dočekaj ih ako hoćeš, ovdje sa mnom u garaži! Popravljaš svoj motor—kotač i ni za što te nije briga! Ja ću to potvrditi i gotovo! Imaš lijepu frizuru, imaš motor—kotač, pa kad raspališ od Crnomerca do Maksimira, za tebe će se djevojke lijepiti kao muhe za muholovku. Čekat će 17 na red da sjednu na stražnje sjedalo i obujme te rukama oko pasa. Pa ti prislone lice uz lice! Ti juriš, a vjetar ti baca žensku kosu po licu. Baja, promisli što radiš! Sjeti se onoga što gubiš! I od koga da bježiš? Od onih što dolaze, onih partizana, onih komunista. Pa, ovako: kad razmišljam tko su oni, komunisti, velika stvar, gadna stvar, trta me hvata. Ali kad ja to prize mljim, pa se sjetim svojih prijatelja i znanaca koji su otišli u partizane, čisto mi na srcu bude lakše. Pa to su, Baja, dobri dečki! Ti neke od njih poznaješ, popravljali su ti Guzzija što si ga meni darovao. One koje ti ne poznaješ, poznajem ja i mo gu ti reći da su još bolji od onih što ih znaš. Vida Meglu poznaješ, dobar je kao kvasan kruh. Tončija Mar tinjaka isto znaš. Taj nikomu nije dao da plati ceh mimo nje ga. To mu je bilo nešto kao pitanje časti. Zvonkeca Pajeka isto znaš, onog auto—električara. Taj samo o ženama slini. Daj mu dobru pucu i taj će misliti daje u komunizmu. Drageca Skr beina ne znaš, to je istina, ali ne misli da je išta gori od njih trojice, čak je i bolji, taj će za dobru klopu svima sve oprostiti. Ne znaš ni vratara Punčeca, ali to je mustra kao i svi ostali. Eto, ti će sada doći, to su sve ti strašni komunisti. Baja, nemaš se čega bojati... E, ali Mato Godec, auto—limar, to je nešto čisto drugo. Taj ih je sve osim mene zaludio komunizmom i odveo u šumu. Ali, pokuša li on nešto meni podvalji vati, neće to dati drugi dečki, znaju oni tko je Micek Jurlek. I tebe bi oni, Baja, kao svoju staru mušteriju zaštitili... Čuj što mi je jutros pričao Jura Zvonarek, tu, naš čistač, bogec, ju tros došao iz bolnice na Rebru. Otpustili ga jer otpuštaju sve koje mogu otpustiti. A njemu je komad željeza zgnječio samo tri prsta na lijevoj nozi. Kaže, bio kod njih u sobi neki četnik Rista. I čuo on kako se priča, eto partizana na vratima. Ma nije se mislilo na vratima bolnice, nego na vratima grada. Znaš kako se ono kaže! A on glupan pomislio: eto ih na vratima bolnice. I kako je čuo, tako je štakom, jer je imao ranjenu nogu, udario bolničara i sestru preko leđa. Jedva ga svladali da i druge ne izudara. A kad su ga primirili, pi taju ga što je počeo mlatiti štakom. On kaže da ga je uhvatilo veselje kad je čuo da su partizani na vratima. Kažu mu: nisu došli tvoji, četnici, došli su partizani. A on odgovara da je to svejedno, i partizani su njegovi. I sad tu mene nešto brine: ako su četniku i partizani njegovi, što onda tom Risti dođu oni moji dečki koje je Mato Godec nagovorio da odu u parti zane? Hoće li on i njih svrstati na svoju stranu ili će ih svrsta ti na stranu ustaša? To me, em mu zeca, brine! Jer, možda me dečki od Riste i Ristinih partizana neće moći zaštititi ni ako 18 budu htjeli? A posebno me brine ono što mi je Jura Zvonarek na kraju rekao. Kaže on meni: »Pazi, Micika, ako je Rista počeo tući štakom samo kad je čuo da su partizani u blizini, kako će tek tući kad partizani uđu u grad? « Ti bokca, a? A ja opet vjerujem našim dečkima da ćemo imati našu socijalističku republiku i da nam nitko neće moći ništa. A Švabe neka idu v rit! Kad je Jurlek počeo zavarivati, kad su iskre poletjele na sve strane i on prestao govoriti, da mu jarko svjetlo vara ne bi prouzročilo upalu očiju, udaljio sam se od Baje, koji je pratio sve što Micika radi i od zavarivača i zašao u dijelove radionice gdje su bile parkirane olupine raznih vrsta vozila, koje su nalikovale na riblje kosture s kojih je skinuto. Odneseno što je komu nedostajalo! Na toj sam šetnji otkrio da u prostranoj radionici Micika nije sam. Na samom kraju, pred nekim kioskom, bio je parkiran luksuzni automobil. Sagnut nad volanom, u njemu je po električnim instalacijama kopao i petljao neki mladi, valjda, auto—električar, ako je taj ikakvo zvanje imao. Ako to nije bio naučnik bez zvanja i znanja. Dok je on kopao i petljao po žicama, udaljivši se od njega, da majstor ne bi slušao njihov razgovor, dva su ustaška časnika, najvjerojatnije vlasnici automobila, vodili temperamentan ali prigušen razgovor. Da ne bi umukli kad mene ugledaju, zastao sam iza jedne oglodane olupine i, tek kad sam se sklonio, zapazio sam sliku obojice u velikom retrovizoru starog autobusa iza kojeg sam se sakrio. Sad sam ih mogao i čuti i vidjeti. Bio je to mladolik bojnik i sredovječan vojni kapelan. Gdje se zagubila kad je trebala postati vidljiva, kad je trebala proraditi? Do jučer su mu usta bila puna »Zvonimirove linije«, a sad o njoj šuti. Uvjeravao nas je sve da će se Zagreb braniti, da preko »Zvonimirove linije« neće partizani prijeći. A sad, što možeš vidjeti? Sva je vojska kao stado nagrnula u grad i nikakve obrambene linije nema. Ta vojska po ulicama i vojarnama nije vojska, to je rulja koja ne zna što će sa sobom, jer onaj koji joj je zapovijedao nije znao što će s njom — govorio je vojni kapelan. Zašto se od toga odustalo i je li se odustalo. Valjda 19 postoji neki razlog. Dapače, ja vjerujem da postoji i da ga on zna — govorio je bojnik, koji, čini se nije, bio dorastao kapelanovoj žestini i obaviještenosti. To je gerila, to je ona njegova: »Ako partizani uđu u gradove, mi ćemo otići u šume i samo ćemo na izmijenjenim položajima nastaviti rat. « To je bila alternativa »Zvonimirovoj liniji«. I što je ostalo od nje? Mislite da je moguće te vojnike s ulice poslati u šumu? A kad je tako. Iako sam ja to objašnjenje čuo od časnika s višim činom nego što ga vi imate. A svi smo ga mi čuli od jednog čovjeka. Od njega smo ga čuli! Otkuda sad najednom to? Pokretač se rata ubio prije četiri dana. Ubio, nestao, predao vlast, svejedno! Zapravo, mi smo ga vodili, a nismo ga trebali voditi, nego smo trebali voditi svoj rat. I sad bismo mi, kad bi bilo pameti, trebali voditi svoj rat. Mi nismo u prilici da biramo između dobroga i lošega; prilike su takve da mi biramo između zla i gorega. Zato i mislim da je bolje sada se oduprijeti svom žestinom, ili na »Zvonimirovoj liniji« ili u šumama, nego bježati. Gdje je ta zemlja u koju bježiš? Koji je to domaćin što će te primiti? U bijegu se krije velika opasnost. Izvedi toliki narod na put bez cilja, i što si učinio? Izložio si ga smrtnoj pogibli, sramotnom stradanju, učinio si ga bespomoćnim pred neprijateljem koji ne zna što je milost. I nestali su s retrovizora. Ni čuo ih više nisam. Dok sam očekivao da se ponovo pojave, začuo sam paljenje motora, a 20 kad sam pogledao tko to čini, ugledao sam ih obojicu na pred njim sjedalima. Bojnik je upravljao automobilom, a kapelan mu je sjedio zdesna. Vjerojatno je i dalje uvjeravao sebe i vozača da ne bi trebalo bježati na zapad. Time će svoje lamentacije o otporu, o vođenju rata u svoju korist, svestj. Prije će ovo željezo pući —i pokaza na kostur motor—kotača — nego moj var. Ja smo i ti kvit! Guzzi je moj, a ovo je tvoje. Baja je vozio prema Novakovoj ulici gdje je u jednoj od prekrasnih kuća živio Novo Senjak, njegov gospodin ministar, sa svojom suprugom Malvinom. Bio je to dužnosnik najvišeg ranga do kojeg su doprla Bajina politička poznanstva. Meni nije prvi put da ga posjećujem. Baja nije mogao odo ljeti dražima da me ne upoznaje sa svima onima koje je sam poznavao, jer je svako svoje poznanstvo držao predvorjem u nova poznanstva s ljudima na vrhu vladajuće kreme. Meni se, čim sam ga prvi put vidio, taj čovjek nije dopao. Nisam mogao shvatiti da je Baja toliko zaslijepljen i da u tom čo vjeku ne vidi siromaška zabrinuta za svoju kožu i svoj obraz. Obraz, koji je bio najupitnija stvar u njegovu životu. Pričalo se da je ciganskog porijekla, da je od onih Cigana koji su pri hvatili katoličanstvo, što nije bilo posebno važno, kao ni bilo koje drugo porijeklo kad je u pitanju karakterna crta. Ali je važno kad se želi steći uvid u njegovu karakterološku sliku, jer se tom porijeklu pripisivala njegova prevrtljivost u politici. Zapravo, njegova postojanost, u smislu da se održi na vlasti kroz sve mijene i u smislu onoga što je kreten Micika rekao za svoj slučaj, da se on ne mijenja, da on ostaje isti, nego se mijenjaju oni što dolaze i odlaze. Tom se porijeklu — najvjero jatnije stoga što postoji stereotip da Cigane ne možeš ničim 21 uvrijediti ako im uz uvredu dadeš milodar, stereotip isto toliko problematičan kao i svaki drugi — pripisivala i njegova osobina da lako prelazi preko uvreda. Prelazio je preko njih kao da ih ne čuje, ako ih je slušao, i kao da ih nije bilo, ako bi mu ih netko drugi saopćio ili bi ga o njima obavijestile novine. Kamo te uvrede trpa, a bilo ih je puna torba, nitko nije znao, pogotovo ne oni koji bi planuli, izgubili prisebnost i rasuli se na najsitniju primjedbu. I jedno i drugo, da je u politici postojan onoliko koliko mu postojanost omogućava ostajanje u njoj, i da ga ne možeš uvrijediti ni uvredom izbaciti iz sedla, dokazivano je djelićem njegove biografije, po kojem je prije rata sudjelovao u desetak jugoslavenskih vlada, da bi se, kad je rat počeo i bila osnovana hrvatska država, našao i u njenoj vladi, s portfeljem koji nikad nije bio ustaljen, jer je Novo Senjak bio istinski ministar, što znači ministar za što god hoćeš, ministar u nekom ministarstvu. Baju je upoznao kao nadobudnog aktivista studentske mladeži na nekom susretu, na nekom sastanku, prije godinu dana, a kako je bio ljepljiv na sve što bi mu u određenom trenutku moglo pomoći, ili da se uspne ili da se održi, poklonio mu je malo pažnje. A Baji, koji je čeznuo za pažnjom onih što se penju svako jutro na Markov trg, nije trebalo mnogo. Odatle su se izlegli Bajini povremeni odlasci u Novakovu ulicu, ne više od jednom mjesečno, jer »gospodin ministar« ima puno posla. Za pola sata, koliko je susret trajao, Novo bi ga nakljukao tajnim vijestima od kojih bi moj šogor živio mjesec dana, do drugog susreta, koji bi uslijedio kad bi se Bajine baterije ispraznile. Na novom punjenju često bi čuo stare vijesti, malo prepravljene, ali i kao stare u novoj opremi dobivale su munjinu koja bi Baju nosila isto onako kao da je vijest prvi put čuo. Takva jedna vijest, vijest koja se stalno obnavljala i koja je u Bajinu zanosu imala značaj lajtmotiva kroz čitavu godinu njihova poznanstva, bila je priča o njemačkom tajnom oružju koje će jednog dana, kad iziđe iz tvorničkih hala, preokrenuti ratnu sreću sa savezničke na njemačku stranu, kao što je bilo na početku rata. Tajno je oružje nosilo ime »Fau 3« i pripada lo je porodici već poznatih oružja »Fau«, koja su eksplodirala pod brojem jedan i dva. O tomu se i u javnosti pričalo, to je bila tajna samo za onoga koji o tomu nije ništa htio čuti. Baja je pak od svog ministra donosio pojedinosti o tome dokle se stiglo s izradom, što su pokazali pokusi, koja količina toga 22 oružja treba da bi se s njime krenulo u akciju i kakvi se poli tički preokreti očekuju. Iz Bajinih sam priča doznavao da to oružje ima razornu moć, da uništava sve živo i ruši sve što je podigla čovjekova ruka na prostoru od dvadeset četvornih ki lometara. To će oružje prisiliti protivnika, najprije, na bezglavo povlačenje, a potom, kad bude sabijen u stupicu, na predaju. Tajne informacije o tom oružju nisu ni do danas prestale curiti. Ipak, nemam snage, sada dok me vozi u Novakovu ulicu, gdje ćemo Novu Senjaka pitati što najviša vlast kaže, treba li se povlačiti ili ostati u gradu, upitati Baju što je bilo s tim oružjem, je li proizvedeno ili nije, hoće li zapucati ili se već ispucalo u pričama o njegovoj razornoj moći i presudnom utjecaju na ratnu sreću. Nema razloga da prema Baji budem pakostan, dok je on prema meni i Mirti toliko obziran, premda mi, ne od danas, njegovi zanosi idolima i njegovo vjerovanje u ono što idoli kažu, sve više smeta. Makar i on u svemu tome imao nekakvo pravo: kamo ćeš dospjeti ako nikomu ne budeš vjerovao, a nisi ostao bez potrebe, nisi otupio i nisi poludio, da vjeruješ i da se nadaš! Vrata nam je, nakon kratke zvonjave, otvorila sluškinja i odvela nas u prostran salon, gdje smo našli Novu i njegovu gospođu Malvinu. Uz njih još najmanje petnaestak muškaraca raznih godina i svega tri postarije žene. Je li nekoga od njih Baja poznavao, ne znam, ni s kim se nije rukovao, ni prema komu se nije ophodio kao da ga poznaje. Sudeći po tomu, bit će da nikoga nije poznavao, ali kako se nije rukovao ni s domaćinom ni s njegovom ženom, tomu se ne može pokloniti potpuna vjerodostojnost. Možda je nekoga i poznavao? Sva su mjesta bila zauzeta. I među onima koje smo zatekli bilo ih je na nogama. I oni što su sjedili i oni što su stajali držali su se skrušeno, kao da je u susjednoj sobi mrtvac, a mi se skupljamo u predsoblju da bismo, kad nam dopuste pristup odru, preminulom odali počast, križanjem, prskanjem svetom vodom i kratkom molitvom, a ožalošćenima izrazili sućut. Nije se znalo koji mrtvac leži u susjednoj sobi. Da nije moja dama s kamelijama? Da ja ponovo neću izvlačiti ruku iz njezina pred—smrtnog stiska? Nije se znalo ni tko je ožalošćen, ni tko izražava sućut. Ali da je u salonu atmosfera bila pogrebna, bila je! Da se čekalo što će biti s pokojnikom, čekalo se! To ili nešto drugo, ali se čekalo! Nakon dugog čekanja, kad smo se već upitali čemu dalje čekati, čovjek koji je stajao uz nas, pogledavši prije toga na sat, rekao nam je ispod glasa: 23 — Gospodo, sad je jedan. Točno u jedan i trideset gospodin ministar ima zakazan telefonski razgovor s Poglavnikom. Tada ćemo znati na čemu smo. Kad smo došli i uklopili se u pogrebni ugođaj, nekih je šaputanja, sličnih onomu što smo ga maloprije čuli, i bilo, ali su bivali sve rjeđi što smo bili bliže trenutku telefonskog raz govora, da bi desetak posljednjih minuta zavladala grobna ti šina, na kraju koje je gospođa Malvina dala mužu znak da je sudbonosni čas kucnuo, da mora ustati, otići u susjednu sobu, okrenuti brojeve telefona koje zna napamet, a onda, držeći slušalicu na uhu, saslušati što se ima čuti, ma koliko to bilo gorko. Novo je poslušao ženu i otišao u susjednu prostoriju, a iz nje do telefona nekamo dalje. Nije zaboravio zatvoriti vrata, ni ona na salonu ni sva ona kroz koja je trebao proći da bi dohvatio slušalicu, što se u tišini salona razgovijetno čulo. Pretpostavljam da je to bio ustaljeni obred kad bi razgovarao s kraljem, poglavnikom i predsjednicima vlada u kojima je bio ministar. Pretpostavljam da ta ceremonija i ta diskrecija nije upriličena za ovu zgodu, kako bi nas fascinirao, kao da govori s nekim s onoga svijeta. Čovjek koji se družio s Bajom i volio lakovjerne mora da je uživao u teatru što ga je od vre mena do vremena mogao upriličiti kako bi lakovjerni povje rovali da imaju posla s posrednikom između zemlje i nebesa. Vrata na koja je izišao Novo otvorila su se nakon pola sata telefoniranja, primanja poruke, povjerljivog razgovora ili čekanja — nismo znali čega koliko. Novo ih je otvorio, ali ih nije zatvorio niti je ušao u salon. Ostao je na vratima i s vrata nam se obratio. Mogu reći, optimistički raspoložena. Rekao je da Zagreb neće biti branjen, jer ne bi mogao biti obranjen. Za obranu nema mo odgovarajućeg oružja, niti bi nam doteklo streljiva za oružje što ga imamo. Osim toga, budemo li ga branili, boljševici će uz pomoć Anglosaksonaca razoriti grad koji je do ovog trenu tka ostao netaknut ratnim razaranjima. Mi na takav avantu rizam, na nanošenje štete hrvatskom narodu, nemamo moral no pravo. Zato je Poglavnik odlučio da se vojska, državna uprava i civili koji to žele povuku prema Austriji, gdje će se staviti pod zaštitu civiliziranih naroda, Engleza, Amerikanaca i Francuza, koji će s njima, prema ratnim zakonima, čovječno postupati. Na taj će način biti sačuvano ljudstvo i izbjegnuta 24 surova komunistička osveta. Štoviše, Poglavnik misli da će uskoro između Rusa i zapadnih saveznika doći do ratnog sukoba, pa će zapadnjaci zatražiti savezništvo s Hrvatima i mi ćemo se u Hrvatsku vratiti kao pobjednici. Sve u svemu, gospodo, situacija jest mučna, ali nije, kako ste čuli, bezizlazna i bez dobrih izgleda za konačnu pobjedu. Poglavnik mi je još rekao da on odlazi iz Zagreba danas poslije podne. Razumije se, iz sigurnosnih razloga nije mi rekao ni sat polaska ni smjer kretanja prema Austriji. Mislim da to za nas nije ni važno, neka krene kad tko može tijekom noći i sutrašnjeg dana, a putovi su dobri svi koji vode u Austriju, gdje ćemo naći vojsku zapadnih civiliziranih naroda. Ni nas dvojica ni itko od gostiju na rastanku nije se s domaćinom pozdravio. A ipak je to bio rastanak značajniji od svih dosadašnjih. Možda je za ganutljiv rastanak kod nekih gostiju i bilo volje, primjerice kod Baje, ali za to nije bilo prilike, jer se bračni par Senjak, Novo i Mal—vina, uz dubok naklon i »do viđenja svima«, povukoše u susjednu sobu i za sobom hitro zatvoriše vrata, ostavljajući gostima u salonu na volju da se raziđu odmah ili nakon kraće izmjene misli, u kojoj oni sami ne žele sudjelovati. Baja se neko vrijeme motao po salonu. Čini se da mu nije sve bilo jasno, pa je neke pitao kako će teći ta predaja zapadnim saveznicima. Na to mu pitanje nije imao tko odgovoriti u skupini ljudi od kojih nitko nije davao odgovore na postavljena pitanja koja su svi odreda jedan drugomu postavljali. Dok je Baja tragao za odgovorom, ja sam, gledajući slike po zidovima salona, pronašao da je sa zida iznad stolice za pisaćim stolom nestala jedna poveća slika. To se jasno vidjelo jer je prostor što ga je prekrivala bio bjelji od ostalih dijelova zida koji su na svjetlu i prašini požutjeli. Tu se našlo čak i malo paučine, znak da slika nije davno skinuta i da posluga nije imala kada zid pomesti. Gotovo sam siguran da uklonjena slika nije prikazivala ni pejzaž ni mrtvu prirodu, gotovo sam siguran da je to morao biti portret na mjestu gdje su se i prije njegova sklanjanja događale smjene portreta po filozofskom načelu kretena Micike: da se on ne mijenja, da on ostaje isti, a oni se mijenjaju, portret. Kad za tu mudrost znade jedan kreten iz garaže, zašto za nju ne bi znao i jedan profesionalni ministar koji je ministarsku fotelju zauzimao u više vlada i više država. Premda smo, što se tiče odluke i što se tiče priprema, i mi mogli krenuti toga popodneva, čim smo se vratili od ministra, na put nismo krenuli među prvima, odmah iza Poglavnika, nego smo odlučili pričekati svitanje sljedećeg dana, osmi svibnja, koji je padao u ponedjeljak. Baja je tu noć kod nas prespavao, pošto je motor—kotač s prikolicom ugurao u haustor i lancem ga vezao za rukohvat, da mu ga tko ne ukrade, što je u ovoj bježaniji bilo prirodno očekivati. Kad smo se u svitanje probudili, što je išlo i bez budilice jer smo sve troje imali lagan san, i kad smo izgurali motor—kotač na ulicu, zapazio sam da ptice u mladom zelenilu kestenja i breza pjevaju kao što ih nikad nisam čuo pjevati. Ne kažem da tako nisu pjevale drugih jutara, kažem sasvim precizno da ih ja nisam nikad čuo tako pjevati. Taj mi je pjev učinio be smislenim svaki odlazak. Može se zbiti što god hoće, danas i sutra, te će ptice pjevati sutra isto kao što pjevaju danas. A ipak sam odlazio i smatrao nužnim otići. Naše pripreme za odlazak, uključujući u to sve što smo do tog jutra i to jutro učinili, jedva da se moglo nazvati pri premama, ako se ima na umu da smo odlazili u nepoznato, na daleki put preko stranih zemalja gdje su nas očekivali su sreti s različitim vojskama. Te su pripreme bile na razini pri prema za jednodnevni izlet u okolicu grada, gdje nas očekuje sve što je potrebno za ugodan provod u jednom danu. Kad smo zaključali stan i sjeli na motor—kotač, ja i Baja na dva sjedala, a Mirta u prikolicu, mi smo, osim Mirtina kovčežića, četkica za zube i brijaćeg pribora, od putnih potrepština imali uza se još samo prikladnu odjeću i tri deke kojima smo se namjeravali pokrivati gdje budemo noćivali. Uz to je Baja na glavi imao kožnu kapu kakvu nose vozači motor——kotača i na očale za prašinu i vjetar, Mirta sunčane naočale i maramu kojom je vezivala kosu, a ja nisam imao ni pokrivalo za glavu ni bilo kakve naočale jer sam smatrao da to meni ne treba: od vjetra ću se sklanjati iza Bajinih leđa, a bude li prašine, zatvo rit ću oči. Mislio sam; ako taj put potraje nekoliko svibanj skih dana, kakve mi to putne nedaće i vremenske nepogode mogu činiti nepremostive teškoće? Prošli smo pokraj kazališta i ja smo se i Mirta pogledali — tu smo se upoznali, tu smo se zavoljeli. Za nama je ostajalo ono što je bilo samo naše. Stezalo nam se nešto oko srca pa nismo ni primijetili kako Baja skreće u stranu, zaustavlja motocikl i gasi motor. Neki čovjek, očito Bajin znanac, stojeći pokraj automobila u kojem je bila žena s dvoje djece, molio je Baju da iskrca nas dvoje i da njim ode do Trešnjevke, kako bi odande donijeli nekoliko kanistara benzina što ga je on zaboravio ukrcati u automobil. I ne samo to, nego je zaboravio i rezervoar napuniti, pa mu je tu ponestalo benzina i bez Bajine pomoći ne može ni naprijed, na zapad, ni natrag, na Trešnjevku po kanistre. Ako ga Baja odveze na Trešnjevku, i njemu će dati kanistar, dva, koliko mu treba i koliko može povesti. Ni ja nemam ni pun rezervoar ni bilo kakvu rezervu. Dok su oni bili na putu do Trešnjevke i natrag, ja sam promatrao gospođu Blazinić i njezino dvoje djece. I ona i djeca bili su veseli što odlaze na taj put. Držala je jedinom nezgodom što su zaboravili naliti benzin u rezervoar. Sad, kad se našao mužev znanac koji će riješiti tu nezgodu, pred njenom obitelji više nevolja nema: auto je nov, muž je dobar vozač, a put do Austrije neće prvi put uz muža prevaliti. Dugo je godina samo u Austriji kupovala odjeću, pa su i taj auto tamo kupili. Kad je Baja došao s benzinom i Blazinić mu ustupio dva kanistra, a Mirta ih stavila do svojih nogu, ostavili s mo obi telj sretnom što je prvu nepriliku, sigurno najveću, riješila na tako lak način. Oni će sad nastaviti ugodno obiteljsko puto vanje. Eto, nismo bili jedini koji su ovo putovanje shvatili kao izlet u malo udaljeniju okolicu grada. Kad smo se približili Ilici iz jedne sporedne ulice blizu Črno merca, našli smo je u svoj širini zakrčenu vozilima na motor nu i konjsku vuču, biciklima i pješacima svih uzrasta. Ljudi 27 su se opraštali, obećavali jedni drugima da će se uskoro vidjeti, nagovarali jedni druge da krenu na put ili da od puta odustanu. Sve se doimalo ishitreno, lakomisleno, bez prave nužde, iz hira! Iako tu nismo dugo stajali i promatrali, bili smo svjedoci kako su neki nagovaranje i prihvatili, vraćali se ili se pridruživali onima koji su ih zvali da s njima krenu, bez ikakvih priprema, onako s ulice držeći prazne ruke u praznim džepovima. Ulica nije bila toliko zakrčena da se Baja motor——kotačem ne bi mogao ubaciti u tu bujicu ljudi, vozila i životinja. Čekali smo prolazak kamiona sa studenticama iz Časne radne službe, među kojima je bila Bajina djevojka Magdalena Matijaš. Baja je odlučio voziti iza toga kamiona kako bi Magdalenu držao na oku i kako bi se s njom nalazio na odmorištima i konačištima. Dobio je obavijest da će oni krenuti rano, kao i mi, oko šest sati, i nadao se da bismo ih mogli presresti na Črnomercu oko sedam, ali se dogodilo ono s benzinom i sad nismo znali da li su djevojke otišle ili ih još treba čekati. Dok smo tu stajali ne znajući što nam je činiti, do nas je s Gornjeg grada dopirao miris paljevine. I mirisa je i dima bilo toliko da nisu mogli potjecati od male vatre. Ili je gorjela kuća ili su gorjele vatre velike kao lomače. Rekoše nam oni oko nas da to u Banskim dvori—ma pale povjerljive spise, a kako je jutro vlažno, dim se ne diže u visine, prema Sljemenu, nego pada po gradu i koloni ljudi i vozila koja se na zapadnom izlazu izlijeva iz grada. Daljnjeg nas je čekanja oslobodio jedan Bajin znanac, koji nikamo ne odlazi, koji iz obližnje kuće izlazi od vremena do vremena da vidi tko je sve krenuo na put. Upitao je Baju što čeka, što ne upada kad je odlučio ići, a kad mu je Baja kazao što je posrijedi, reče da je taj kamion s djevojkama Časne radne službe u sivozelenim bluzama i hlačama prošao kad je on zadnji put bio na ulici. Tako, bit će prije pola sata! Baja je dao gas pa smo se uključili u kolonu. Put jest bio zakrčen od jednog do drugog ruba, ali, kako nije bilo prometa iz suprotnog smjera, Baja je uspijevao pre tjecati pješake, zaprežna kola i kamione. Bilo je i guranja i psovki, ali ni na jedno ni na drugo nismo obraćali pažnju. Brzina kretanja kolone u cijelosti nije prelazila brzinu kreta nja umornog i lijenog pješaka, pa ni brzina što smo je posti zali pretjecanjem nije prelazila desetak kilometara na sat. Neki su se izvlačili iz tog krkljanca, sjedali na zemlju pokraj puta i 28 nešto čekali, nešto razmišljali, najvjerojatnije da li put nasta viti ili se vratiti tamo otkuda su pošli. Bilo je i pijanih, koji su se valjali po travi i vikali da oni neće ići nikamo ili, o—bratno, da će ići pa makar im to rakija i ne dala. Ti pijani kao čep vikali su da im se tek sada razbistrio um, da tek sada vide što nikad do sada nisu vidjeli, da tek sada shvaćaju stvari koje za sve četiri godine rata nisu mogli shvatiti. Kamion s djevojkama Časne radne službe, među kojima je, kako je Baja očekivao, morala biti i Magdalena Matijaš, sustigli smo na obali Save kod Podsuseda, nakon puna dva sata prestizanja. Ako se zna kolik smo put prešli, može se znati i kojom smo se brzinom kretali. A tek kolona koja je bila još sporija od nas! Djevojke su sjedile u karoseriji kamiona na klupama koje su bile pribijene na pod od lijeve do desne strane. Gledale su u smjeru kretanja vozila i bile nam okrenute leđima. Da privuče njihovu pažnju, Baja je zatrubio. Nijedna se nije okrenula, valjda stoga što su se već bile navikle ne pridavati nikakvu pozornost ni vici ni trubljenju, čega je u ovoj gužvi i polaganom putovanju bilo i previše. Tek kad je i po treći put zatrubio, jedna se djevojka obazrela, ugledala ga i prepoznala. Onima je oko sebe rekla koga vidi, pa se prema nama najednom okrenula čitava zadnja klupa. Ne znam što su učinile djevojke kad su prepoznale Baju. Nakon kraćeg vremena pred onima iz zadnjeg reda, koje su sjedile i gledale naprijed, našla se Magdalena koja je stajala i gledala natrag, prema nama. Bila je to izrazito lijepa djevojka, kao papir čiste i bijele puti, zelenih očiju i plave kose s uvojcima koji su joj padali po ramenima, djevojka koju smo ja i Mirta poznavali iz viđenja, kad bi nam Baja u prolazu pokazao na nju i rekao da je to njegova odabranica. Nikad nas s njom nije u—poznao, pa nismo znali ni da li se ni gdje on s njom susreće. Ili je samo po izdaljeg gleda kao i mi? Rekoh da ne znam kako su djevojke nagovorile Magdale nu da je iz dubine karoserije, s ne znam koje klupe, dovedu pred zadnji red, odakle je mogla vidjeti motociklista koji ih slijedi. Jesu li joj rekle da je tu onaj koji joj se udvara, iako mu ona ne daje povoda za udvaranje niti mu govori što o tom udvaranju misli? Jesu li joj rekle daje tu onaj što joj dosađuje, ili su je na kakav trik dignule s njena mjesta i dovele pred nas? Kako god bilo, ona, kad je ugledala Baju, nije pokazala nikakvo osjećanje, ni da joj je mrsko ni da joj je drago što je i na ovom putu slijedi kao što ju je i po gradu slijedio. Trljala je 29 snene oči, i dva puta zijevnula, a kad se uvjerila zbog čega su je kolegice izmamile, okrenula se i otišla na svoje mjesto. Nalazio je razumijevanje za Magdalenino ponašanje, općenito i maloprijašnje. Došla je iz Vukovara, na prvoj je godini studija. Drži se roditeljskog savjeta da ne popušta muškarcima dok ne upozna njihovo poštenje i prave namjere. Drži se i majčina savjeta da zaspi kad joj je najteže. Nakon sna sve će biti drukčije, vedrije i u tebi i oko tebe. Više nismo pretjecali vozila, išli smo za kamionom s djevojkama, i pretekli bismo samo ono što bi i on pretekao. Iza nas je išla neka domobranska jedinica, dijelom na konjima a dijelom na karama i lafetima tri topa. Iza Zaprešića, dok smo se približavali slovenskoj granici, putovanje je postajalo sve brže. Niti se smanjivao broj putnika niti su se prijevozna sredstva mijenjala, nego se sam od sebe stvarao nekakav red na uskoj makadamskoj cesti. Oni što su pješačili, a dobrim dijelom i oni što su krenuli na biciklima, nisu mogli izdržati tempo, guranje i pretjecanje motornih vozila, jahača i zaprega, pa su se, kad je dužina puta razrijedila masu, počeli kretati lijevim i desnim rubom ceste. Sredina ceste prepuštena je motornim i zaprežnim vozilima, koja su se, zato stoje na kotačima bilo svega i svačega, kretala samo nešto brže od pješaka. Sva sreća što su proteklih dana padale lagane proljetne kiše, pa je kolnik bio vlažan a samo ponegdje i blatan. Mnogo bi gore bilo da je put bio prašan ili sav u kaljuži! Tek pred večer, koji kilometar iza Šenkovca, kad smo naišli na napuštenu kompoziciju vlaka, sjetili smo se da toga dana nismo ništa jeli, još gore, da smo, pripremajući se za odlazak, zaboravili ponijeti hrane i za jedan dan. Čini se da nismo bili sami, u napuštenim vagonima, uz oružje koje nije nikoga privlačilo, našlo se i prepečenih listića krumpira i kockica u kojima je bila slijepljena kava i šećer. Ljudi koji su bili gladni i bez ikakvih zaliha hrane navalili su na pečene krumpiriće i na tu mješavinu kave i šećera. Učinile su to i djevojke Časne radne službe koje hranu nisu ponijele kao ni mi, ili su htjele povećati zalihe. Nas troje, da ne bi ponovili pogrešku, natrpali smo tim krumpirićima i kockicama sve stoje bilo šuplje na našoj odjeći, motor—kotaču i prikolici. Kad su vidjele što je u va gonima, djevojke su Časne radne službe poiskakale iz svog kamiona i počele trpati kockice i krumpiriće u torbe i džepo ve, samo je Magdalena ostala sjediti na klupi kao da ne shva ća o čemu se radi ili kao da očekuje da će druge djevojke uči niti za nju ono što je ona za samu sebe trebala učiniti. Baja se u vagonima, gdje je bilo svega i svačega, dočepao platnene torbice, napunio je kockicama kave sa šećerom i prženim li stićima krumpira i odnio je do karoserije, u kojoj je, još uvi jek, Magdalena sjedila sama. Ona je ustala bez riječi, uzela torbicu i počela jesti. Gledali su jedno u drugo. Ona je žvakala listiće hrskavog krumpira, a Baja je uživao u tomu kako jede hranu koju joj je on dao. Ali ta sreća nije mogla beskrajno potrajati. Uz buku su im prišle druge djevojke, počele uskakivati u kamion i razbile idilu. Baja se k nama i motor—kotaču vratio sretan i presretan. Vidjelo se to po načinu kako je zakoračio na sjedalo, kako nas je upozorio da budemo spremni na polazak, kako je upalio motor, a posebno kako je pritisnuo na papučicu za gorivo prije nego će motor ubaciti u brzinu da bi motor—kotač kliznuo kao što pri iznenadnu polasku klizne mamuzom podboden konj. Izvukli smo se iz gužve nastale oko vagona s hranom u istom poretku u kojem smo i bili došli: naš motor—kotač u sredini, ispred nas kamion s pripadnicima Časne radne službe, iza nas topnička bitnica na konjsku zapregu, a s jedne i s druge strane puta pješaci koje polako pretječemo. Vozi se u prvoj brzini, malokad u drugoj, a čim naiđemo na nizbrdicu, u leru, na kočnici. Sunce je zašlo, hvata se mrak i mnoge skupine skreću s puta na livadu, u šumu i na seoske trgove gdje kane prenoćiti, a druge, one koje se kreću na kotačima, još ustraju na vožnji, pale automobilske farove i fenjere na zaprežnim kolima i sve se više uvjeravaju da će noćna vožnja biti nemoguća, pa će najbolje biti da skrenu s puta i zanoće na livadi. To čine mnogi, pa je to učinio i vozač djevojaka Časne radne službe. Skrenuo je na livadu ispred visoke šume, gdje je jedva našao mjesta. Za njim smo skrenuli mi, kojima je smještaj bilo lakše naći, a za nama topnička bitnica, koja se smjestila uz sam rub puta tako da od nje nitko više na livadu ne može skrenuti. Uz ponos osjećam i prkos što idem s ovim ljudima koji su krenuli u nepoznato a da ne pokazuju nikakva straha. A kad se zapi tam čemu se nadam na kraju toga putovanja, što, vjerojatno, sudjeluje i u mom ponosu i u mom prkosu, odgovaram da je već bilo vrijeme krenuti na zapad, u civilizaciju, gdje me če kaju neslućene mogućnosti rada, napredovanja u poslu i, bude li sreće, nešto slave u kazališnim krugovima, na čemu god ona bila stečena, na glumi, na pisanju tekstova ili, što će biti najniža razina, na inspicijenciji. Za Mirtu dobro znam da osjeća nešto slično: želi postati vrhunski majstor maske koji će za svoj rad biti dobro nagrađen. O Bajinim razlozima za ovo putovanje ne treba mnogo razmišljati, on slijedi svoje političke ideale i idole: otići, pokloniti se civiliziranom Zapadu, dobiti njegovu podršku i kući se vratiti kao pobjednik nad mrakom koji je na trenutak izmilio iz balkanskih šuma. I još: on slijedi svoju Trnoružicu, koja spava kad god ima priliku zaspati. A zašto Magdalena ide na Zapad, i je li ponosna i prkosna kao nas troje, to ne znam niti mogu znati. Ima li neke ciljeve kao što ih imamo nas troje ili ona, četvrta u našoj skupini, cilja nema i na ovaj put odlazi samo zato što na nj idu njene kolegice sa studija? Što god od toga bilo, mislim da ni ona nije bila odveć zabrinuta kad je u svakoj prilici mogla zaspati. Ne znam koliko sam od prve izbjegličke noći probdio umotan u deku a koliko prespavao, ne znam jesam li imalo spavao ili sam i u snu bdio, ali, kad je ciknula zora i na putu se pojavile prve skupine pješaka, prvi automobili i prva zaprežna kola, meni se više nije dalo glumiti spavanje, ustao sam, i drhturio na prohladnom jutru zaogrnut dekom gledajući kako prame novi magle vise nad pozaspalim domobranima, pripadnica ma Časne radne službe i svima ostalima koji su zanoćili na livadi između šume i puta. Nisam se ni rasanio a već sam primijetio da nisam jedini budan. Bila nas je nekolicina, među nama i satnik topničke bitnice s kojom smo jučer putovali od 32 Podsuseda. Mlad mi se, bljedolik i mršav čovjek, kad sam mu prišao i poželio dobro jutro, predstavio kao Rudi Hunjeta, u građanstvu učitelj, u domobranskoj odori satnik na zapovjed nom mjestu topničke bitnice, koja se usput, a putuje od Vin kovaca, prepolovila, što i nije loše, jer ovo što ih je ostalo ne mora pješačiti, svi imaju mjesta u sedlu, na lafetima i u kara ma. Kažem satniku da sam ja civil i da sam samo zbog pri stanka da budem odjeven u prikladnu odjeću u uniformi, a na zapad putujem iz karijerističkih pobuda, znate ono, civili zacija, mogućnost učenja i velike zarade. On je pak vojnik i, ako nekamo putuje, mora imati zapovijed kamo putuje, pa bih ga molio, ako je ima, da mi kaže kamo mi idemo, kamo ide sva ova vojska i sav ovaj narod? A zapovijed da idem dobio sam, još na polasku, i ona je ovdje. Otvorio je kožni torbak u kojem sam vidio nekoliko poha banih zemljovida, bilježnicu, logaritamske tablice i okruglu kožnatu kutiju. Uzeo je tu kutiju, a ostalo poklopio poklop cem ne zakopčavajući ga. Kutija je po svemu nalikovala na kutiju od kreme za cipele, onoj od dva jednaka dijela. Na sastavu poklopaca bila je sljubljena ljepilom koje se skrutnulo kao pečatni vosak, i otvoriti je kutiju bilo moguće samo ako se ta plomba polomi. Iz kožnate kutije, kao kod metara od tankog lima koji se izvlače iz sličnih ležišta, stršio je komadić papirnate vrpce. Satnik je uzeo kutiju s dva prsta lijeve ruke, kažiprstom i palcem, onako kako bi uzeo kolice iste veličine, a vrpcu na istovjetan način prstima desne ruke. Prišao mi je sasvim blizu i rekao: — Sad ćete vidjeti što su mi na polasku dali i saznati sve što i ja za današnji dan moram znati. Počeo je pažljivo istezati papirnatu vrpcu, pri čemu se kožnata kutija nije vrtjela, ali se u njoj vrtjela neka osovina i neko kolice oko kojeg je vrpca bila namotana. Na vrpci su se vidjela slova pisana strojem u dva reda. Ali se nije dalo pročitati što piše sve dok satnik, ugledavši okomito ucrtanu crvenu liniju, nije prestao vrpcu izvlačiti. Tu je sve što mi je zapovjeđeno za današnji dan. Ne otimati ni vodu ni hranu! Sa mo moliti i plaćati. Ako susretnete slovenske partizane, izbjega vajte sukob, ali, napadnu li vas, branite se. « — A cilj? Ako izvučem vrpcu do kraja, što bih mogao učiniti, ne mogu je vratiti, jer se osovina i kolice na kojemu je ne mogu natrag okretati. Ako moj pretpostavljeni, a ja susret s njim očekujem negdje na putu, nađe vrpcu izvučenu i više od zapovijedi izdane za dan koji je u tijeku, mora me podvrgnuti stegovnim mjerama. A ja to ne želim! Kad bih bio učitelj ili ono što ste vi, ja bih svojoj radoznalosti udovoljio, ali, gospodine, ja sam još uvijek časnik Hrvatske vojske — reče mi Rudi Hunjeta i ode među svoje ljude koji su spavali i među svoje konje koji su pasli po livadi. Kad je sunce odskočilo, topnički konji bili osedlani i u—pregnuti, a djevojke iz Časne radne službe na livadi i u šumi dovršavale jutarnju toaletu, prišao sam Baji, koji se umio na potoku i sada dotjerivao svoju tarzanicu, i ispričao mu svoj razgovor sa satnikom, posebno naglašavajući kako satnik ima kožnatu kutiju s trakom na kojoj su ispisane zapovijedi za pojedini dan, pa je tu, valjda, ispisan i cilj putovanja. Rekao sam to Baji, koji od početka vjeruje da ovim povlačenjem, ma koliko ono bilo kaotično, upravlja jedan viši um, onaj što je preko telefona gospodinu Novi i njegovoj Malvini otposlao zapovijedi pred sam pokret. Baji je bilo neshvatljivo da ja sum njam u postojanje cilja. Za njega su plan i cilj puta postojali, a to što ga mi ne znamo nije od značenja, sve ćemo doznati kad dođe vrijeme. I pošto je čuo za postojanje kožnate kutije u kojoj postoji taj plan i taj cilj, ispisani crnim slovima na bijeloj vrpci, držeći da je to taj trenutak spoznaje, navalio je na mene da obojica odemo do zapovjednika bitnice i da ga nagovorimo neka ku tiju otvori. Baja jamči da će je ponovo slijepiti i da se neće moći poznati da je otvarana. Rekao sam mu da ja na to satni ka nagovarati neću. Želi li, neka ga ide nagovarati sam. I mo lim, neka satniku ne kaže kako sam mu ja otkrio postojanje 34 te kutije. Ipak sam ga podsjetio kako nije lijepo nagovarati čovjeka da krši vojnu stegu i time mu utirati put u zatvor. Nego, mi se držimo satnika! Naše danohode usuglasimo s njegovima! Što bude njemu, neka bude i nama! Ne treba juriti bezglavo kao što neki preporučuju. Nikada ne znaš je li bolje zakasniti ili uraniti. Uz satnika ćemo stići kad stići treba! Ovoga puta u budnom stanju, ispavanu! Baja je i u trku gladio svoju lijepu tarzanicu! Na cestu nije bilo lako izići, bila je zakrčena pješacima i za prežnim kolima. Na trenutke se promet rijedio, ali baš kad smo mi naumili krenuti, nastala je velika gužva. Želimo li ići u jučerašnjem poretku, djevojke prve, mi za njima, a iza nas bitnica, moramo na nekoliko trenutaka zaustaviti kolski promet. Izišao sam na cestu da pokušam nagovoriti kojeg kočijaša neka zastane dok mi ne upadnemo. I posrećilo mi se da naiđem na Josipa Sertića, željezničara iz mog rodnog sela koji sa ženom i djevojčicom u kolima, što mirišu na sijeno, gura na civilizirani Zapad, koji će i njega, vlakovođu iz Generalskog Stola, primiti u svoje velikodušno naručje. Pošto smo se pozdravili, ne propitujući se ni za zdravlje ni za što drugo, pošto sam ga zamolio da odglumi kvar na kolima i pošto je on pristao bez velikog nagovaranja, upitao sam ga što on, za Boga miloga bježi, koliko god nas taj Zapad primao raširenih ruku, kad ima dva sina u partizanima? Ali jednoga imam i među ustašama. Taj je sam u Generalskom Stolu poznatiji od one dvojice u partizanima. Ona dvojica u partizanima ne mogu zaštititi njega, ali mogu tebe. Dok moja dva sina partizana dođu da me zaštite, mene će susjedi ubiti, ozlojeđeni na mog sina ustašu. I požurit će se upravo zato da budu hitriji od mojih sinova! Put nije bio onako zakrčen kao što je bio dok smo putovali kroz Hrvatsku. Nije bilo čekanja da se čep odčepi i kolona krene. Ljudska se masa razvukla na dugom putu, pa makar nisi mogao juriti, nisi ni zastajao, išlo se polako ali postojano. Nisam poznavao taj put niti sam imao podataka o kilometraži između jednog i drugog mjesta, pa ne znam po čemu sam očekivao da ćemo do Zidanog Mosta, ovakvim tempom kretanja, stići i prije kraja dana. Razumije se, ako na putu ne iskrsnu nepredviđene poteškoće. Razmišljao sam ka kve bi naravi te poteškoće mogle biti. Dokučio sam samo dvije: da nam tko prepriječi put, minira most i nešto slično ili da dođe do borbe s partizanima. Ono što će se zbiti kod sela Rožno, koje, dok smo kroz njega u miru prolazili, nije bilo ništa ružnije od drugih sela, nije bilo ni jedno ni drugo od te dvije očekivane poteškoće. Avione nismo ni čuli ni vidjeli, samo smo začuli pucnjavu u pozadini, na prijeđenom dijelu puta. Mi, zapravo, ni tu pucnjavu, od buke motora, nismo jasno čuli. Čuli smo samo nekakav šum od niza eksplozija, a čim smo ga čuli, ugledali smo avione iznad svojih glava i doživjeli pucnjavu avionskih mitraljeza po koloni nabojima, koji su u dodiru s ciljem eksplodirali kao što eksplodiraju kukuruzna zrna kad se na vrućem limu pretvaraju u bulke. Dok smo još svi bili na cesti, prvi je avion doletio tako nisko da sam, kao da je u karoseriji s djevojkama Časne službe, vidio mitraljesca pod partizanskom kapom kako po koloni ispucava dugi rafal. Baja je bio priseban pa je skrenuo s puta niz laganu pa dinu do dna grabe, koja je stajala nad samim sprudom Save. Zaklon nije bio loš da nije bio obrastao svibanjskom koprivom, koja ne peče kako će u srpnju peći, ali nas, kad bismo je dodirnuli rukama i licem, ni sada nije štedjela. Možda nas tako jako ne bi ni opekla da nije doletio drugi avion i da nismo, pekla ne pekla, morali u koprivu leći. Između naleta drugog i trećeg aviona imali smo vremena i smogli hrabrosti da ustanemo iz kopriva i pogledamo što se oko nas zbiva. Koliko smo mogli vidjeti, pješaci su se ili posakrivali po grabama ili su bježali niz padinu, što dalje od ceste i što bliže rijeci. Najveći dio pripadnica Časne radne službe posakrivao se ispod kamiona, a manji je dio zalegao po okolnim graba ma. Samo su domobrani uz svoje konje i topove ostali nasred ceste. Negdje jedan, a negdje i dvojica držali su konje za uzde 36 i nastojali im žvale što više približiti prsima, umirujući ih tapšanjem dlanom po vratu i sapima, da ne podivljaju od straha i ne pobjegnu bezglavo kao što su pobjegli i podivljali konji u civilnim zapregama. Vojnički konji, naviknuti i na pucnjavu i na obuzdavanje u pucnjavi, podnosili su strah topćući na mjestu i drhtureći kožom po čitavom tijelu čineći je sličnom jezerskoj vodi kad je namreška olujni vjetar, ali su konji civilnih zaprega i oko ceste i na cesti stvarali kaos i bili uzrok brojnim nesrećama. Kad je naletio i treći avion a mi se bacili na zemlju gdje nije bilo kopriva, koliko smo strahovali da će nas avijatičar pod petokrakom presjeći rafalom, toliko smo se i bojali da preko nas ne protutnje kopita dvaju konja i prođu kola što ih podivljali konji za sobom vuku. Većim su dijelom to bile napuštene zaprege. Kočijaš je, kad je mitraljiranje počelo, ispustio uzde i zajedno s onima koje je vozio potražio zaklon, a konji su na cesti ostali sami i, onako uplašeni, počeli bježati na sve strane. U bijegu su se sudarali s drugim zapregama, njištali i rzali, sami se zapletali i upadali u grabe i grmlje, ne štedeći nikoga tko bi im se našao na putu. Iza četvrtog aviona peti se — što smo ga očekivali kad su nam domobrani rekli da partizani imaju pet aviona i da svih pet odjednom napadaju — nije pojavio i putnici su se stali dizati iz zaklona, prilaziti cesti i nastavljati put, ako su bili pješaci, a ako su se u nečemu vozili, tražiti svoja vozila i gledati mogu li u njima nastaviti putovanje. Nas smo troje iz grabe izgurali naš motor—kotač i stali uz rub ceste, između kamiona Časne radne službe i bitnice. Začudo, na strani ceste, onoj do rijeke, što smo je iz grabe mogli vidjeti, nije bilo ni mrtvih ni teže ranjenih. Bilo je okrznutih gelerom, ogrebenih i opečenih ko privom koliko hoćeš! Ali na drugoj strani ceste, koju nismo vidjeli dok nismo izišli iz zaklona, bilo je i mrtvih i ranjenih, a ponajviše po lomljenih kola. Pozornost je privlačio zadnji dio seoskih talji ga, koji je ostao u grabi kad su pobješnje—li konji rudo i prvi dio odvukli ne zna se kamo. Na toj polovici rastrganih taljiga, na vreći brašna, držeći se ručicama za lanac koji je vezivao stupove, stajala je djevojčica, ni starija od pet ni mlađa od četiri godine. Držeći se lanca, stupčila je nogicama po vreći brašna i derala se koliko se jače derati mogla. Povremeno je ispuštala krikove užasnutosti kao što to čine nasmrt prepad nuta djeca. Svi koji su na cesti bili mogli su je i čuti i vidjeti, ali joj nitko nije pritekao u pomoć. Jedno, što je u tom trenu 37 nutku svatko liječio svoj strah, a drugo, što dijete, ostalo samo u zadnjem trapu taljiga, kad su drugi njegovi suputnici iz njih poiskakali ili odjezdili na prvomu, za repovima konja, nije bilo ni u kakvoj životnoj opasnosti. Moglo je pustiti lanac, sići s vreće, napustiti kola i prići ljudima bez ičije pomoći. Kao i svi ostali, ni Baja nije potrčao djevojčici u pomoć, iako ju je uočio, kao što su je svi uočili. Ali, pošto je postalo očito da djetetu nitko ne priskače u pomoć a netko bi ipak morao, Baja je pogledao prema djevojkama Časne radne službe, ugledao svoju Magdalenu i više povlačenja nije moglo biti, ako je u očima svoje ljubavi i njenih prijateljica želio ostati dostojan »Tarzan« frizure, koju je s pravom njegovao, jer mu je dobro pristajala. Ostavio nas je uz motor—kotač, otrčao do grabe i polovi. Imala je žutu kosicu, sve na uvojke, imala je umazano lice, umazano suzama, brašnom i kolomašću što ju je s lanca nanosila na obraščiće kad je s njih brisala suze. Djevojčicu je od Baje preuzela Mirta i sve bi bilo blistavo — Baja bi postao milostiv junak u ovoj džungli, a mi njegovi pomagači i poklonici — da je djevojčicu imao tko od nas preuzeti, njen otac, njena majka, i brinuti o njoj brigu kao što je brinuo prije naleta onih prokletih aviona. Taj se netko, međutim, nije javljao. Tko zna otkuda su te taljige dovezene i tu se raspolovile, tko zna što je bilo s onima koji su uz djevojčicu putovali? Jesu li poginuli, jesu li se razbježali, jesu li tamo gdje je i prednji dio taljiga ili su se, kad su im pobjegli i kola i konji, predomislili i, umjesto da idu naprijed, za konjima i svojom djevojčicom, vratili se odakle su i krenuli? Cestom se kretao svatko tko se na bilo koji način mogao kretati. I mi smo morali krenuti, kamion Časne radne službe, nas troje i bitnica, ali nismo krenuti mogli, jer nismo imali komu predati djevojčicu. I umili smo je, i utješili smo je i nahranili smo je slanim krumpirićima, ali je nismo imali komu predati da se o njoj brine. Što s njom, pitalo se nas troje; što s njom, pitao se satnik Hunjeta; što s njom, pitale su djevojke i njihova zapovjednica. Ljudi pored nas prolaze, dolaze iz pozadine otkuda su došle i te taljige s djevojčicom, ali nitko od onih što dolaze i prolaze ne kaže da je to njegovo dijete. Da je ostavimo kraj puta, neka tu stoji i plače dok njezini ne naiđu? Nije lijepo, nije u skladu sa suštinom milosrđa i nije dostojno onog što znači »Tarzan« frizura. Da je sa sobom povezemo, na Mirtinim koljenima, gdje se od početka vozi Mir 38 tin kovčežić s perikama i ličilima? Mogli bismo kad bismo znali dokle ćemo je tako voziti i komu ćemo je na kraju toga puta predati. Mogli bismo kada bismo znali kamo mi zapravo idemo i što nas sve na tom putu čeka. Mogli bismo kad bismo mogli znati da je i tamo negdje nećemo. Kako je plitka posudica u kojoj držimo milosrđe i kako se brzo troše zalihe junaštva! Kako je želja za samoodržanjem duboka i, kad iz te dubine šikne, kako natkriljuje i nas i sve oko nas! Netko reče, netko od djevojaka i domobrana, da se krenuti mora, da se stajati ne smije i da djevojčicu nosimo, malo jedni, malo drugi. Ako ništa drugo ne budemo mogli, ostavit ćemo je u nekom većem naselju, netko će je naći i odvesti kući. Drugi rekoše da to ne valja, bit ćemo krivi što djevojčica nikad neće naći svoje roditelje, koji moraju biti tu negdje u pozadini, koji će se kad—tad pojaviti na ovom mjestu. Zato je ostavimo na njenoj polovici kola i na njenoj vreći brašna. I to kao da odlučismo! Ali nitko nije imao snage da djevojčicu odnese do njene vreće brašna. Tek jedan vojnik, na opće zaprepaštenje, reče da će on to učiniti kad drugi nitko neće. Nije mi prvi put da ovo činim. Vojnik je iskoračio s kolnika na livadu uputivši se prema ostatku onih kola. Bio je praćen pogledima sviju nas, poniženih i ojađenih nad svojom bespomoćnošću i nad onim što u toj bespomoćnosti činimo, kad je djevojčica u krilu vojnika raširila ruke i viknula: — Mama! Dvije su žene, jedna sasvim mlada, ne mnogo starija od pripadnica Časne radne službe, a druga u četrdesetim godinama, trčale prema vojniku koliko su brže mogle i odjednom obje uzele djevojčicu u naručje, ljubile je i grlile. Razumije se da smo s olakšanjem prihvatili ovakav završetak! Ali je ovakvu završetku prethodio drukčiji završetak, onaj kad je vojnik s djevojčicom u naručju pošao prema vreći brašna govoreći da on dobro zna o čemu se ovdje radi. Zato je pravi završetak: — taj u zagrljaju bake i mame s unukom i kćeri, u 39 bakinu i maminu zahvaljivanju, u njihovoj isprici da djevojčicu nisu napuštale nego su izgubile vlast nad konjima i poispadale iz kola, i u njihovoj priči da je djed djevojčice poginuo prije tri dana a da joj je otac negdje u vojnim postrojbama na ovom putu — bio bez sjaja, bez osjećanja da smo nešto učinili i učinjenim pobijedili neiscrpnu količinu sebičnosti. A što je bilo u slučaju s djevojčicom, što je to vojnik prije svih nas znao, doznali smo čim smo krenuli. Ne znam je li stanje na dijelu puta od Rožnog do Zidanog Mosta, kamo smo do mraka morali stići, isključivo bila posljedica ona četiri avionska naleta ili je takvo stanje vladalo i prije dolaska aviona. Što god bilo, ono nije nalikovalo na stanje na putu što smo ga dotad bili prošli. Odjednom su se uz rub ceste, s jedne i s druge strane, uz sam kolnik i podalje od njega, u žitu na njivama i u travi na livadama, pojavile lešine mrtvih konja, smrskana seljačka kola, različita prtljaga, prevrnuti automobili, automobili koji gore i automobili koji su jednostavno stali, crknuli, i postali beskorisni. Valjda su svim onim biciklima što smo ih vidjeli da kreću iz Zagreba, na ovom dijelu puta, pošljunčanu i neutabanu, izdušile gume i popucala pedala — toliko ih je bilo odbačenih u grabama pored puta. U tom kršu od vozila i prtljage koja se iz vozila rasula ležali su ljudi za koje nitko nije znao, jer ih nitko nije pretraživao, jesu li mrtvi, jesu li u ranama ili su samo umorni od puta i iznenađenja pa spavaju. Uz one što su ležali i snivali vječni ili okrepljujući san, susretali smo žene, djecu i muškarce kako sjede ili stoje, plaču, bulje u prazno, a ako se pokrenu, sudeći po tomu u kakvu su stanju, prije će natrag nego naprijed. Bilo ih je i izgubljenih, doista, onih koji su izgubili svoje znance i svoj rod, i onih koji su se izbezumili i samo odlutali. I jedni i drugi su nas pri susretu u mimoilasku pitali jesmo li čuli za toga i toga, jesmo li ga možda vidjeli, tako i tako izgleda. Koga ćemo mi čuti, koga ćemo vidjeti i prepoznati? Tada sam shvatio što je vojnik znao, a mi znali nismo, kad je uzeo djevojčicu iz Bajinih ruku i ponio je do njene polovice kola. Sad i ja i svi ostali koji se nadaju doći tamo kamo smo pošli, znamo vojnikovo znanje. Ni čuti ni vidjeti — ni odbačena vozila ni ljude uz njih što traže pomoć — ni čuti ni vidjeti, nego samo ići naprijed, ako se i ti ne misliš, pomažući im, zaustaviti na putu. Naprijed se nije moglo, a još manje natrag. Pješaci su još neko vrijeme napredovali, ali nakratko. Većina ih se pridružila onima koji su i prije zastoja zastali dvoumeći se da li ići naprijed, ostati gdje jesu ili se vratiti kući. Sunce se klonilo zapadu i, bude li zastoj duže potrajao, danas Zidanog Mosta, odredišta satnikove bitnice, nećemo vidjeti. Od Zidanog Mosta dopirala je žestoka pucnjava, nimalo slična pucnjavi koja nas je pratila čitav put, sporadičnoj, već pucnjava koja govori da se ispred nas vodi žestoka bitka. Iz pozadine su naišla dva motor—kotača i na njima po dva »crnca«, kako smo, ako ih nismo zvali »bobanovci« po zapovjedniku Rafaelu Bobanu, nazivali pripadnike »Crne legije«. Jedan je »crnac« vozio, a drugi je oglašavao da se s puta sklanjaju vozila, kako tko zna i može, makar tko i u Savu morao skočiti. Da ga ozbiljno shvate, povremeno je pucao iz strojnice. Suvozač na drugom motor—kotaču, koji je također povremeno pucao, bio je nešto izdašniji u obavijestima što se pred nama događa i što će se kod nas za koji trenutak dogoditi. Sklanjajte se da vojska može proći naprijed. Koga god ovi što za nama dolaze nađu na putu, ubit će ga — reče i ode. Mjesto za konačenje nije bilo najzgodnije: uzan ispust na vrhu krivine ispod koje teče Sava. Stisnuli smo se, što nam je preostalo, i kamion Časne radne službe, i Hunjetina bitnica, i nas troje. A za Hunjetinu bitnicu, uzgred kazano, to što se pred kolonom vodi bitka i što »Crna legija« hita u pomoć nije značilo baš ništa. U njihovoj zapovijedi za današnji dan lijepo piše da stupe u borbu samo ako budu napadnuti, a oni za sada napadnuti nisu. Kad smo se sklonili u stranu, vozeći brzinom kojom smo i dovde vozili, budući da se po ovakvu putu brže voziti nije moglo, naišla je kolona »crnaca« u kojoj je bilo deset kamiona. Za svakim kamionom vukao se top. Legionari su sjedili u karoserijama, na klupama, a na kabine su bila postavljena po dva mitraljeza s cijevima u smjeru kretanja. Crna im je bila odjeća, kamioni su im bili obojeni sivo, topovi sivozeleno, a za njima je padala crna noć puna očekivanja hoće li do jutra ukloniti prepreke s puta, i hoćemo li, kad se probudimo, moći nastaviti putovanje. Bilo je i jednoga i drugoga, pa će biti da smo bdjeli. Borbe su na Zidanom Mostu trajale do pred samo svitanje, a kad je pred svitanje pucnjava utihnula, uhvatio nas je još veći strah nego dok je trajala. Nismo znali tko je pobjednik, nismo znali je li čep probijen i hoćemo li u razdan krenuti naprijed ili naši uzmiču, kad nam ne bi preostalo ništa drugo nego povratak tamo otkuda smo krenuli. I na tom povratku posvemašnje rasulo! U tim trenucima iščekivanja ni ja ni Mirta nismo mogli spavati. Ogrnuli smo se dekama i sjeli na sprud gledajući pod sobom rijeku koja šumi i nad sobom zoru koja sviće. Pitao sam je bi li, daje sada u našem suteren—skom stanu i da zna što sada znade, krenula na civilizirani Zapad sa svojim vlasuljama i ličilima? Krenula bi, ali bez oduševljenja! Bez lakomislenosti, kako sad ocjenjuje stanje u kojem je donijela tu odluku. Treba pričekati i vidjeti, prilike su teške, ali se brzo mijenjaju i nisu beznadne. Možda je cilj tu odmah pred nama, iza Zidanog Mosta? To je zvijezda Danica, zvijezda Zornjača ili Večernjača, kako je zovu u Generalskom Stolu. Toj ne nedostaje imena! I to bi bilo sve što od astronomije znam a ne bih znao ni toliko da ta zvijezda nije svijetlila mojim ranim ustajanjima za ljetnih ferija, kad je, da bi se izbjegla žega, trebalo poraniti na poljske radove. Mi smo ipak kazališni radnici, bez igre i romantike ne možemo. Ti vidiš koliko ih se na ovom putu izgubilo samo u dva dana, pa možeš pretpostaviti koliko će ih se izgubiti nakon deset dana, ako samo toliko put do cilja bude trajao. I nas se dvoje možemo izgubiti. Nitko nam ne jamči da smo od toga zaštićeni u ovoj gužvi, u ovom krkljancu, gdje svi nešto gube i nekoga traže. Gdje se mnogi gube i ne nalaze se! Ako se nama to dogodi, ja obećavam, a i ti obećaj, da ćemo se svako jutro buditi i gledati u zvijezdu Danicu, misleći intenzivno jedno na drugo. Ako i budemo izgubljeni, s pogledima koji će se na toj zvijezdi križati, bit ćemo jedno uz drugo i radit ćemo jedno za drugo. Meni je, čini se, već na početku ovog putovanja namijenjena uloga romantičnog ljubavnika. Neka tako bude do kraja puta! I za nas troje, i za djevojke Časne radne službe! Ja sam bio prisutan jučerašnjem izvlačenju i kutija me i vrpca danas nisu opčinjavale koliko jučer. Kako su Mirta i njen brat izvlačenju vrpce prisustvovali prvi put, iz njihova je ponašanja bilo vidljivo da kožnatu kutiju gledaju kao što je Mojsije gledao gorući grm na Sinaju i da, isto kao i Mojsije, očekuju glas sa zapovijedima kamo da se ide i kako da se ponaša na tom putu, zapovijedima koja uz naputak propisuju i nagrade kojima će biti nagrađeni ako se naputka budu pridržavali. A taj glas iz kožnate kutije, po mom dojmu, bio je prozaičniji od jučerašnjega koliko je ponavljanje prozaičnije od prvi put čuvenog naputka. Za deveti svibnja bitnici se određuje put od Zidanog Mosta do Laškog nadomak Celju, gdje bezuvjetno mora zanoćiti, kako bi u Celje prispjela tek sutradan. Da smo u Zidanom Mostu, to ne bi bio dug put, ali ni od mjesta gdje smo noćili, blizina sela Orehova, do odredišta nije daleko, pa ćemo zarana stići u Laško bude li probijen čep kod Zidanog Mosta i ne bude li avionskih naleta kao jučer. I ovoga se puta preporučivala suzdržanost pri susretu s domaćim partizanima, ako oni ne napadnu prvi, i strogo zabranjivalo otimanje hrane od stanovništva kroz čija sela prolazimo. Taman smo pročitali što na vrpci piše, kad nas netko sa »Zdravo, drugovi« pozdravi na slovenskom jeziku. Mi pogledasmo u smjeru otkuda pozdrav stiže i ugledasmo tri partizana odjevena u engleske uniforme. Zastao nam je dah, i nismo znali ništa drugo nego im odgovoriti s »Dobro jutro« na hrvatskom. Obazreli smo se oko sebe i s jedne strane vidjeli domobrane a s druge djevojke Časne službe kako zure u ta tri pristojno odjevena čovjeka, nimalo neprijateljski raspoložena, kao što bi zurili u troglavu zmiju koja bi iz grmlja isplazila na put i ustremila se na zapovjedništvo naše dobrom voljom sastavljene skupine. Dalje od pozdrava razgovor se nije micao. Gledamo mi njih, gledaju oni nas! Ali sigurno ne znate da je Njemačka noćas potpisala kapitulaciju. Dajte da za jednički razoružamo Nijemce koji su bili i naši i vaši okupatori. Sad je bio na Baji red da odgovori prihvaća li noćašnju njemačku kapitulaciju i suradnju Hrvata na razoružavanju zajedničkog neprijatelja, dakako, dokazujući jedno i drugo us tupanjem ovoj trojici svoj motor—kotač s prikolicom. Baju smo gledali Mirta i ja i imali razumijevanja za njegov teški položaj, strahujući i za odluku da i za odluku ne. Baju su gledale djevojke, očekujući od njega da se usprotivi, jer su ga sve vi djele kao neukrotiva pripadnika Ustaške mladeži koji spreman dočekuje svaku priliku u kojoj može pokazati svoju čvrstinu. Baju su gledali i domobrani, na čelu sa satnikom, ne znajući kako u ovoj prilici tumačiti zapovijed da se partizanima ne pruža otpor, osim ako s njihove strane nisu napadnuti. Vas dvojica u sedla, a gospođa na lafet. Kad zađete u planine, kakvi vas putovi tamo očekuju, ili će vam motor crknuti ili ćete potrošiti sav benzin. Konjska je zaprega na takvim putovima bolji prijevoz! A vama gospodo odgovaram: radije ću ga zapaliti ili gurnuti niz sprud u Savu nego vam ga dragovoljno predati. Pokušate li silom — i Baja zavuče ruku u torbu koja je visila o upravljaču motor—kotača — sili ću se oduprijeti. Bit će mi zadovoljstvo ako bar jednog od vas usmrtim. Do sada nisam ubio ni jednog partizana, pa bi bilo vrijeme da to već jednom učinim. Nastao je trenutak raspleta. Išli smo, bar mi koji smo se držali sredine ceste i bili na kotačima ili u sedlima, dva puta brže nego jučer prije zastoja, čudeći se takvoj propusnosti. Usput, kao i jučer, susretali smo očajnike uz njihova nepokretna kola, izdušene bicikle i pobijenu zapregu, ili smo, pogotovo u selima, susretali manje i veće skupine partizana, naoružanih i nenaoružanih. Kao i ona trojica što su od nas tražila motor—kotač, i ovi su nas obavještavali o Hitlerovoj smrti, o potpisivanju kapitulacije, i pozivali da zajednički pohvatamo i razoružamo Nijemce, koji se pokušavaju probiti do Austrije i izbjeći pravednu kaznu. Za razliku od one trojice, ovi od nas, osim pomoći u razoružavanju Nijemaca, ništa drugo nisu tražili. Iz njihovih poziva, povika i preklinjanja doznali smo što se to jučer zbivalo u Zidanom Mostu. Tu je iz smjera Zagreba naišla kompozicija puna njemačkih vojnika. Malobrojna skupina partizana minirala je prugu i, kad je prvi vagon, budući je lokomotiva bila straga, naišao na minu i odletio u zrak, osula kompoziciju vatrom, a Nijemce pozvala na predaju. Ali se Nijemci nisu htjeli predati, nego su pokušali partizane odbaciti od pruge, popraviti štetu koju je mina učinila i nastaviti vožnju vlakom prema Celju. U tomu ne bi uspjeli, kao što uspjeli jesu, da im u pomoć nije došla »Crna legija«, koja je partizane otjerala daleko od pruge, dok su je Nijemci popravili i produžili put. Da se to ne bi dogodilo i kod nove zasjede koju će leteći partizanski odredi malobrojnih slovenskih partizana postaviti njemačkom okupatoru, ti su partizani molili braću Hrvate da pomažu a ne odmažu razoružavanje Nijemaca. Nije trebalo ulaziti u Zidani Most, na poprište borbe koja se vodila u noći kad je Njemačka kapitulirala, da vidimo za što se kolona danas kreće brže nego se kretala protekla dva dana. Na ulazu u selo Breg presreo nas je jedan od onih ka miona u kojima su se vozili »crnci« prepun razgoropađenih vojnika. Dok su nas mimoilazili, za što im je trebalo oslobodi ti prolaz zastajući pored puta, oni su nama, pješacima i nesre tnicima što su ostali bez nade da ovaj put ikamo vodi upu ćivali prijetnje da se svi što brže krećemo, jer da će oni kad se budu vraćali, a vratit će se tijekom današnjeg dana, pobiti sve 45 kolebljivce, sve koji odustaju od puta. Upućujući nam prijetnje, ispuštali su u zrak rafale iz »šaraca« kojima su svi odreda bili naoružani. Ni sto metara dalje nakon susreta s »crncima«, više nismo uz put susretali ni plačljive očajnike ni one koji su se odlučili na povratak. Možda je bilo onih koji su skre—tali u šume i sela, kao što svake noći skreću i gube se Hunjetini topnici, ali takve usput nismo mogli susretati. Sve je hitalo naprijed ne želeći se susresti sa »crncima« kad se vrate i kad pred sobom budu tjerali ljude kao stado ovaca. A kako je put od Zidanog Mosta prema Celju jučer, dok su trajale borbe između Nijemaca i par tizana, bio ispražnjen od hrvatskih izbjeglica, što su bježale od borbi u svojoj pozadini, sad smo od Zidanog Mosta imali put nezakrčen i kolona je mogla napredovati brže nego prethodnih dana. Na prolazu kroz sam Zidani Most dočekuje nas mnogo prevrnutih vagona, mnogo napuštenih vagona, mnogo nesahranjenih mrtvaca nad čijim leševima zuje muhe, mnogo oružja svake vrste, mnogo municije za sva oružja, mnogo vreća s brašnom i mnogo konzervi i marmelade. Čini mi se da su od svih koji su odstupali prema zapadu jedino Nijemci mislili da će na tom putu trebati i nešto jesti i da se jesti neće imati što ako hranu ne ponesu sa sobom. Iako je sva ta hrana bila ispreturana i pokrivena rojevima muha, pronašli smo snage da oko tjelesa mrtvih pronađemo nekoliko konzervi i tako obogatimo svoje zalihe. Ne samo nas troje, i djevojke iz Časne službe — sve osim Magdalene, koja je i ovu zgodu propustila, pa se za njenu hranu pobrinuo Baja — i Hunjetini domobrani u tom su kršu i među tim mrtvacima našli ponešto za jelo. Hunjetini vojnici veliku kantu marmelade, koja je bila načeta i na kojoj su bili rojevi muha što su, prije nego na marmeladi, bili na krvi mrtvih ljudi. Na mostu preko Savinje, odmah do njena ušća u Savu i nešto pred račvanje ceste, od koje jedan smjer vodi na sjever prema Celju, a drugi na zapad prema Ljubljani, čekala nas je neka 46 kva kontrola i, kao što se moglo očekivati, usporila prijelaz preko rijeke. Dok smo prilazili mostu nismo mogli znati o čemu se radi, o prebrojavanju, o provjeri, o popisu? Nijedno od toga što nam je padalo na pamet nije moglo izdržati provjeru zdravog razuma: čemu sad još i to? Oni što bi kontrolu prošli, otišli bi uz rijeku i nisu nam mogli reći o čemu se tu radi, zašto toliko čekamo. Tek kad smo mostu prišli na stotinjak metara i gotovo došli na red, vidjeli smo da kontrolu vrši grupa »crnaca«, onih istih ili njima sličnih koji su probijali čep i prijetili da će vatrenim bičem natjerati naprijed sve one koji su klonuli duhom i žele se vratiti. Kad smo prišli još bliže i stupili na sam most, vidjeli smo da grupom »crnaca« zapovijeda satnik bez lijeve ruke do ramena, medvjed od čovjeka, bikovskoga glasa, a i ponašanja. Hunjeta ga je prepoznao i, uzdahnuvši: — Bože, što taj ludi Šaban ovdje sada radi — otkrio »crnčevo« ime i njegovu narav. Mora da je ostavio krave i čobane i ponovo se našao među »crncima«. Ali kako i što sad među njima traži? Prve su na red došle pripadnice Časne radne službe. Kamion se zaustavio pred Šabanom, on se popeo na papučicu i povirio u karoseriju, gdje su bile djevojke, i kroz prozor u kabinu, gdje je bila zapovjednica s vozačem. Uniforma je tu, a gdje su kape? Svi ćete dobiti kape i na njima slovo U. Takvi ćemo izići pred zapovjednike i zapadnjake. Nema izmotavanja: »Mi nismo bili ustaše! « Svi smo bili, i sada smo ustaše! Kad je došao red na nas troje, djevojke su bile pod kapama i mi smo znali što Šaban za prolaz mostom traži. Baja se ispri čavao Šabanu da ustašku kapu ne nosi samo zato što na gla vi ima kožnu, vozačku. Na to mu je Šaban odgovorio da ne 47 ma problema, dobit će i kapu sa slovom U i odvojeno slovo U, da ga prikopča na vozačku kapu, pa neka nosi na glavi što kad poželi. Mene je ukorio što imam lijepu uniformu a nemam prave kape i svojim mi je rukama nabio kapu koja mi je pokrila i uši i čelo. Ona je izvoljela obući hlače s potkožanom guzicom, ali joj se kapa i slovo U ne nose? Koga to moje oči vide? Nisi li ti, satniče, onaj Hunjeta, onaj učitelj? Ti si učio regrute kako se muzu krave i batinao si ih kad ne bi znali, a ja sam došao po sljedovanje sira. Onda sam ti ja opsovao majku što me gnjaviš sa svojim sirevima dok obavljam finu obuku novaka. Najradije bih tebi i tvojoj satniji nabio na glave ustaške kape, ali nemam dovoljno kapa. Trebaju mi za one koji idu gologlavi. Nego, ti ćeš i tvoji vojnici skinuti s kape domobransku oznaku, malo slovo U iznad grba, i na to ćete mjesto pričvrstiti veliko, ustaško slovo U, kojem je grb u sredini. Gledajući što im radi satnik, i ostali vojnici učiniše isto, tako bez ikakva opiranja. Samo jedan vojnik, konjevodac i, čini se, malo tup, ne skide kapu i ne uze novo slovo. I što bih se ja pred tim zapadnjacima prikazivao onim što nisam bio? Nisam imao čast biti ustaša, bio sam 48 čitav rat domobranski tutlek i takav ću se i pred zapadnjacima pokazati. Pa, kud puklo da puklo! Je li konjevodac imao još što kazati, nikad se neće znati. U riječi ga je presjekao hitac iz Šabanova pištolja. Gađao ga je s dva metra razmaka. Bacite ga u rijeku! Noć od devetog na deseti svibnja proveli smo na ledini uz crkvu i groblje oko nje, za koju nam se učinilo da je općinsko vlasništvo, pa nas mještani Laškog neće optuživati da im uništavamo usjeve. Na livadi je rasla trolisna djetelina u cvatu, taman za konjski zub, i Hunjetini će se konji do sutra najesti. S livade je vodio lagan prilaz Savinji, koju uzvodno slijedimo još od Zidanog Mosta. Na rijeci smo pojili konje, grabili vodu za piće, umivali se i prali noge. Ulogorili smo se prije zalaska sunca, računajući da ćemo sve te radnje morati obaviti za vidjela. Od Zidanog Mosta do te crkvice, pred samim ulazom u Laško, usput nismo susretali ni civile ni partizane s njihovim pozivima da sada, kad je rat završio, zajednički razoružamo Nijemce i ne dopustimo im da pobjegnu u Austriju. Prestala su upozorenja: »Otraga idu 'crnci', ne zaostajte i ne vraćajte se! « Većina je ljudi iz kolone, kao i mi, pronašla noćni smještaj negdje kraj puta. Tu noć nismo ležali ponaosob. S Mirtom u sredini, zato što je više od nas dvojice bila zimogrozna, složili smo se jedno pored drugoga i zaspali čvrsto kao nijednu drugu noć od ovih što ih provodimo pod vedrim nebom. Ja smo se i Mirta ranije od Baje izvukli ispod deka i pošli se umiti na Savinju prije svih. Nakon umivanja vježbali smo promatranje zvijezde Zornjače. Razdvojili smo se, ja iza jednog, a Mirta iza drugog spruda i promatrali zvijezdu. Mirta mi je rekla da je to idiotska igra, da njome izazivamo nesreću. Osim toga, dok gleda zvijezdu, ne misli na moj pogled koji se s njenim na njoj križa, nego na moju prisutnost iza susjednog spruda. Odgovorio sam joj da tu igru ne igramo što bismo željeli izazivati nesreću, nego je igramo da bismo nesreću preduhitrili. Moramo neprestance misliti da se na ovom putu, gdje se mnogi gube, ni pod koju. Zagrljeni smo se složili i da se više ove idiotske igre ne igramo i da se živi ne rastajemo. Potom smo otišli do Baje i probudili ga. Tek kad smo mu rekli da su sve djevojke na nogama i da je Magdalena otišla na Savinju prati se i češljati kosu, uspravio se a da nije ni oči otvorio. Otvorio ih je tek kad je od sestre primio ručnik i krenuo prema rijeci. Otišli smo i do Hunjete da prisustvujemo izvlačenju vrpce i pročitamo što na njoj za današnji dan piše onaj koji je ovo putovanje smislio prije mjesec dana. Onda kad je Hunjetu poslao na put! Hunjetu smo našli, ako se tako u ovim prilikama može reći, sretna zbog dvije stvari: ni jedan mu od domobrana noćas nije kidnuo u šumu, pa će i dalje moći vući svoje topove, i nijedan domobran nije s kape skinuo slovo U, pa na putu neće imati neprilika s bezrukim Šabanima, koji ovakvo vrijeme drže svojim vremenom. Čim smo mu prišli i čim nam je kazao razlog svom dobrom raspoloženju, pristupio je izvlačenju vrpce. Tamo je pisalo da se deseti svibnja bitnica od Laškog treba približiti Celju, što ranije. U Celju će sudjelovati u smotri što će je obaviti Poglavnik. On će u tom gradu dočekati sve hrvatske jedinice koje će tamo doći iz sva tri smjera: iz onoga što od Zaprešića preko Krškog i Zidanog Mosta, kojim mi idemo, vodi u Celje; iz onoga što u isto odredište vodi iz Krapine, Rogaške Slatine i Šentjurja; i onoga što prema istom cilju vodi iz Varaždina, preko Ptuja i Slovenske Bistrice. Na kraju stoji napomena da treba uspostaviti vezu sa zapovjedništvom smotre. Neka bude strpljiv, jer će se na okupu naći velika vojska! Zapovijedi će i dalje dobivati. Ne kaže se od koga! Od zapovjedništva parade ili i dalje iz kožnate kutije s vrpcom? Od Laškog nismo daleko odmakli, svega nekoliko kilometara, i u selu Tremerje, gdje smo bili zaustavljeni, dočekala nas je potvrda onoga što je za današnji dan pisalo na vrpci iz Hunje tine kutije. To nije niti može biti slučajno! To je podudaranje svih dijelova plana koji je napravljen bar četiri tjedna prije svoje završnice u Celju. Iz vozila koja su išla ispred nas i zau stavila se kao što smo se i mi zaustavili, dobili smo obavijest da se sklonimo uz desnu stranu ceste, što više možemo, i da dobivenu obavijest prenesemo na one što putuju iza nas, ka 50 ko bi, nošena od usta do usta, došla do kraja kolone, ma gdje kolona završavala. Uz to smo upozoreni da budemo mirni, skrušeni i dostojanstveni, jer predstoji prijelomni trenutak u našem životu. I neka nikako s mjesta ne krećemo dok ne dobijemo zapovijed da krenemo, kako se u Celju ne bi stvorila neopisiva gužva, uvjetovana slijevanjem vojske i naroda iz tri putna smjera. A zapovijed kad krenuti dobit ćemo s čela kolone. Otuda će nam dolaziti, od usta do usta prenošene, i sve druge obavijesti. Za početak nam javljaju da je Poglavnik jučer u Ljubljani dogovorio našu predaju Englezima. S čela nam se kolone potom zapovijeda da poruke ne izvikujemo svi, nego da izaberemo ljude koji će biti na vezi i izvikivati ono što čelo kolone odluči. Ono je na ulazu u Celje. Mi smo odabrali Baju, neka budno sluša što će mu dovikivati zapovjednica Časne radne službe i to prenosi Hunjeti, a on onima što putuju iza njegove bitnice. Pošto se obavijest s čela kolone da nas u Celju čeka smotra poklopila s dnevnom zapoviješću na vrpci, Hunjeta nam je otkrio za njega značajnu tajnu: njegova bitnica pripada domobranskom gorskom zdrugu pod zapovjedništvom generala Peričića; za njega Hunjeta ne zna gdje je, ali ga se nada susresti na smotri i tom mu prilikom predati neraspečaćenu kožnatu kutiju koju je od njega i primio. Nedugo nakon dobivenih zapovijedi i obavijesti, po oslobođenoj su cesti iz pozadine, jedan za drugim, počeli vrvjeti luksuzni automobili pretrpani putnicima i prtljagom. Kroz zatamnjena, blatna i prašna stakla, u brzoj vožnji, jedva smo zapažali, zato što su najčešće sjedili na stražnjim sjedalima, da se u tim snažnim vozilima nalaze vojni časnici, ponekad sami, u skupinama po četvorica i petorica, a ponekad sa ženama i djecom. Bilo je i gospode u civilu, ali ni približno koliko gospode u uniformama. Nije nas ni čudilo ni smetalo što nas pretječu. Zna se, kad je parada, naprijed idu najvažniji, za njima manje važni, bez kojih parade ne može biti, i na kraju nevažni, bez kojih bi se moglo, koji se trpe, a bilo bi najbolje kad ih ne bi bilo. Sebe smo, dakako, ubrojili među one druge, bez kojih parada ne može. Zato smo bez zavisti, štoviše, sa zadovoljstvom što propuštamo da idu prvi oni koji nas vode k spasu, promatrali tu kolonu lijepih i udobnih vozila. Da nam nisu rekli kako je Poglavnik jučer bio u Ljubljani, očekivali bismo da se i on tu negdje, dobro skriven, nalazi. Ako se 51 ne nalazi on, nalazi se netko drugi tko ga tu zastupa! Što je tih limuzina više, to nam je put izvjesniji. Pitali smo se samo jesu li se ti automobili nalazili u koloni otkad se i mi u njoj nalazimo, pa sad, kad je došla vijest o smotri, idu na čelo, što bi nam bilo drago čuti, ili su oni na putu tek od jučer, što nam čuti ne bi bilo drago, jer sebi ne bismo mogli navesti razloge koji su ih naveli da na put krenu sa znatnim zakašnjenjem. Čime sebi razbijamo glave! Oni su znali da u Celju treba biti tek deseti svibnja. Da je to razlog kašnjenju govori i Hunjetina kutija s vrpcom. Uz luksuzne automobile u pretjecanju je sudjelovalo i nekoliko kamiona s vojnim jedinicama. Nisu išli u formacijama jedan za drugim, išli su raštrkano i, koliko se moglo vidjeti, a vidjeti se moglo malo zato što su kamioni imali nove cerade, bili su to časnici i podčasnici osobnog odjela Poglavnikova tjelesnog zdruga ili pripadnici ustaškog obrambenog zdruga kojima je zapovijedao Maks Luburić. Oni su nas mimohodili, a s čela su kolone, od usta do usta, stizale vijesti. Uz Poglavnika će na svečanoj tribini biti engleski maršal Alexander. Kad pred njima dvojicom izvršimo mimohod, prelazimo pod englesku zaštitu, pod blagu upravu zapadne civilizacije. Eto nam onoga što priželjkujemo! Mi ćemo ipak biti dobitnici u ovom ratu. Zatim uslijedi začudna zapovijed: da s kapa i odjeće skinemo znak U i bacimo ga daleko od sebe! Ako su nam i na dugmadima znakovi U, ili su vezeni na dijelovima odjeće, neka dugmad isparamo i bacimo, a končiće neka izrežemo i isučemo. Englezi nas ne pristaju primiti pod tim znakom, jer svaku stranačku vojsku, pa i ustaše, drže fašističkom i komunističkom, drže nespojivom sa zapadnom demokracijom. I neka se nitko ne čudi ovoj zapovijedi, ona je odavno očekivana i za nju su izvršene pripreme kad je u siječnju odlučeno da se sve hrvatske snage ujedine pod jednim imenom, Hrvatske oružane snage. Tada je nestalo ustaša i domobrana! Bar što se naše skupine tiče, nas troje, djevojaka i bitni čara, svi smo, izuzev Baje, laka srca poskidali sa sebe i kape i znakove Šabanove. Baja pak nije zapovijed proveo do kraja: s kapa je U skinuo, ali ih je umjesto u Savinju, potopio u duboki džep čerkeskih hlača. Ispred nas i iza nas bilo je prosvjeda sličnih prosvjedu konjevodca pred Šabanom: »Pod ovim sam četiri godine ratovao, u ovom ću pred Poglavnika i na smotru 52 izići, da vidim kakvu kapu i kakav znak on sada nosi! « Ne znam koliko je tog otpora bilo. Koliko god da ga je bilo, kad je stigla sljedeća zapovijed, otpor je prestao, bez štete, jer nije bilo nikoga slična Šabanu koji bi kažnjavao. Našom kolonom, glasila je ta zapovijed, koja u Celje ulazi iz smjera Laškog, zapovijedat će Ante Moškov, ustaški pukovnik, koji to zbog odbojnosti Engleza prema ustašama više nije, i domobranski general, koji je i prije i sada zapovijedao Poglavnikovim tjelesnim zdrugom. On je izdao sve obavijesti i sve zapovijedi koje su nam prenesene od usta do usta. A sad ostanite mirno na svojim mjestima, on će izdati i konačnu zapovijed — da krenete na paradu! Uslijedila je stanka koja će potrajati puni sat vremena. Niti je tko pristizao sa začelja kolone, niti su nam s njena čela slane obavijesti i zapovijedi. Pogotovo ne onu koja nam je obećana i koju smo iščekivali, da se pokrenemo. Kad se čekanje otegnulo i više od jednog sata, nastaje vrijeme istezanja vratova, da bi se vidjelo što se sprijeda događa. Neki su se penjali na kabine kamiona, neki na stabla oko puta, neki su izlazili i na pobrežja, ali nitko pred sobom nije vidio ništa osim kolone koja stoji. Slijedeći još od Zidanog Mosta tok Savinje, cesta je na tom mjestu išla s desne strane te rijeke. Kao što je činila na čitavu prevaljenom potezu, i kod Tremerja je napravila zavoj, pa se s kabina i stabala mogao vidjeti samo dio kolone od ulaska do izlaska iz zavoja. Na mjestu gdje smo mi zastali, Savinju je premošćivala željeznička pruga. S druge strane rijeke dizalo se brdo. Neki su, kad im je dosadilo istezanje vrata, došli na misao da se popnu na taj brijeg u nadi da će s njega pući pogled na cestu od zavoja do predgrađa Celja. Mnogi su željeli prijeći most i popeti se na brdo, ali su se pribojavali da će u međuvremenu stići zapovijed da se krene, što će vozilo u kojem putuju morati poslušati. Može im se dogoditi da na paradu podu pješice, ili da na nju nikada i ne stignu. Nagovaran od djevojaka, izložen žalopojkama da se iste zati vrat i čekati više ne može, uvjeren da će, ako kolona kre ne prije nego se on vrati s vidikovca, sustići koga god bude želio, preko željezničkog se mosta uputio samo Baja. S odo bravanjem su ga ispratili svi kojima je istezanja vrata i čekanja bilo dosta. Na sredini pravca od zavoja do predgrađa stoje dva kamiona, a ispred njih sve do grada nema ničega. Krenete li i vi prije nego se mi vratimo, naći ćemo se negdje na putu —rekao je zapovjednici djevojaka, a preko nje i svojoj Magdaleni, koja je jedina bila u karoseriji. Iskoristila je priliku kad auto ne treska, ispružila se na praznu klupu i zaspala. Po slobodnoj strani ceste, vozeći punom brzinom pored kolone koja je istezala vratove, mi smo učas prošli zavoj i izbili na ravni dio ceste i njime se dovezli do dva kamiona. Oba su na karoseriji imala cerade i pripadala onim teretnjacima u kojima su se, neravnomjerno posijani po koloni limuzina, provezli časnici i podčasnici osobnog odjela Poglavnikova tjelesnog zdruga i pripadnici zdruga koji je, pod zapovjedništvom Maksa Luburića, čuvao logore. Ni u karoseriji ni u kabini stražnjeg kamiona nije bilo nikoga. U prednjemu, u karoseriji, također nitko, ali je u kabini za volanom sjedio krupan čovjek, tako da je lice zabio u središte volana. Ne silazeći s motor—kotača, Baja je otvorio vrata kabine i povikom »Ej« pozvao čovjeka da se probudi. S upravljača se podiglo podbuhlo lice, od sna bunovna ili od rakije pijana čovjeka. U njemu smo prepoznali Šaba—na koji nam je u Zidanom Mostu nabijao ustaške kape na glavu, i silio nas da skidamo sa sebe znak bivših domobrana i šijemo znak bivših ustaša. Sad ni na njegovoj kapi ni na reverima njegove bluze nije bilo ustaškog obilježja. Na bluzi nije bilo čak ni dugmadi, koje je, najvjerojatnije, pokidao kad je stigla naredba da se sa slovom U pred Engleze ne može izići. Koga će on ovakav prepoznati! A i da nije ovakav, zar on može znati kolikima je kapu nabio na glavu, i koliko ih je poslao niz Savinju. A da nas je i prepoznao, sada to ne bi pokazao jer se i u njemu u vezi s tim znakovljem i s tim kapama nešto bolno prelomilo. Nije nas prepoznao, ali nas je s nekim zamijenio! Je li ta pozornica već namještena? Jesu li se na njoj naredale one glavešine, one prdonje što se slikaju uz Poglavnika? Da ja dođem do njega, da mu ja kažem što narod misli, ne bi on zapovijedao da se skidaju znakovi i kidaju dugmad! Da znaš, da imam obje ruke i da znam voziti, ne bih ja ovdje čekao, gario bih ja za njima. Ali mi Moškov reče: »Sjedi tu, čekaj, doći će netko po tebe! « Svaka mu čast, poslao vas je! Hajde, ulazi i gari! Za tebe je preteška zadaća i kravu pomu sti — reče mu Baja, zalupi vratima kabine i dade gas do daske. Ni od koga neometani, do središta smo Celja stigli u tren oka. U gradu nas je dočekalo veliko i, bez tuđe pomoći, neobjašnjivo iznenađenje. Nakon razgovora sa Šabanom, nismo očekivali da ćemo zateći binu s glavešinama, mimohod i predaju civilnog i vojnog ljudstva pod englesku zaštitu, pa s te strane nikakvog iznenađenja nije bilo. Nismo, doduše, znali tko se i zašto poslužio Šabanom, ali smo slutili da se iza svega toga krije nekakva prevara i da, prema tomu, ne očekujemo ni binu ni glavešine na njoj. Celjsko je iznenađenje bilo druge vrste. Što smo se više približavali središtu grada, to smo, na trotoarima, u parkovima i sporednim ulicama, zatjecali sve više ljudi. Nije čudan bio samo broj ljudstva, premda je i to zapanji—valo, čudna je bila mješavina. Pomiješani, pod oružjem, bili su partizani, Nijemci i svi rodovi Hrvatske vojske. Zajedno su bile civilne izbjeglice iz Hrvatske i celjski građani. Na kućama su se vijorile slovenske zastave s petokrakom zvijezdom, a dolje, u ljudskoj vrevi, vile su se zastave s ustaškim znakovljem. Bilo je tu srpskih i crnogorskih četnika, bilo je tu čerkeske i kozačke vojske, svačega, i nitko nikoga nije napadao! Sve se to ljudstvo motalo po trotoarima, parkovima i sporednim ulicama. Na glavnim putnim smjerovima mogao je biti samo onaj tko prolazi kroz grad, pješice, na konju ili u kakvu vozilu. Red na prometnicama i savjete kojim smjerom krenuti, davali su naoružani slovenski partizani koji su nosili crvenu vrpcu na lijevom rukavu. Oni nisu dopuštali da se itko, dulje nego mu bude pružena uputa kamo da ide, zadrži na kolniku, oni su one koji bi se poželjeli zadržati u gradu, silili da se miču s glavnih prometnica. Zahvaljujući njihovu prometovanju, koliki je nered vladao na trotoarima, toliki je red bio na prometnicama. Ako pođete cestom iza mojih leđa, što ide na sjever, stići ćete preko Fran kolova i Vitanja do Slovenjgradeca i Prevalja u blizini austrij ske granice. Cesta nije najbolja, na nekim je mjestima popri lično uska, ali nigdje nije tako uska da motor—kotačem nećete moći proći. Ako pođete ovom cestom, meni zdesna, stići ćete samo do Šempetra, gdje, ne želite li zalutati u Ljubljanu, mo rate skrenuti desno i doći u Velenje. I iz Velenja se ceste ra čvaju na dva kraka, a oba vode do austrijske granice kod Pre valja. Pođete li desno od Velenja, doći ćete na Mislinje, odakle put vodi do Slovenjgradeca, Ravnama na Koroškem i Prevalja. A ako iz Velenja skrenete lijevo, preko Šoštanja ćete stići u Mežicu, a otuda također u Prevalje. Ovo je, što se trase tiče, najgori put, ali mislim da je na njemu najmanja gužva i da se njime do granice dobrim autom još danas može stići. Samo sam na glavu nabio titovku i prometujem. Ovdje se danas sve može. Pokušali su nas razoružati, ali su ih »crnci« ohladili pa sad samo reguliraju promet. Žele da što prije prođemo kroz grad, kako bi u miru proslavili završetak rata. Kad svi naši prođu i ja ću baciti titovku i doći za vama. Onda, jeste li se odlučili kojim ćete putem? To je taj najlošiji ali najslobodniji put. Da li će njime i produžiti, ili će od Velenja skrenuti na Mislinje, to ne znam — rekao je prometnik. Oni su i odjurili sporednom cestom da taj doček pripreme. Tako su bar rekli! Zamislite, on, general, iz Zagreba je pošao bez zemljovida! I mene pita kuda da ide! Samo malen dio puta, kroz Celje i od Celja do mjesta Žalec, morali smo zaobilaziti kolonu izbjeglica, istina, prilično raz rijeđenu. Od Žaleca do Šempetra, gdje je kolona skretala na sjever i gdje smo dobili obavijest da crne limuzine nisu htjele ići na Mislinje kuda je većina izbjeglica išla, sve do Šoštanja, kad smo sustigli začelje limuzina, na putu, izuzev seljačkih zaprega i krava, nismo susreli nikoga. Kolonu smo limuzina sustigli na izlazu iz Šoštanja, kad se uska cesta još više suzila, počela se penjati i vijugati i kad je svako pretjecanje postalo nemoguće. A gdje bi se ukazala prilika da se pretekne samo jedno vozilo, bilo je nasmrt opasno! Po takvoj se cesti išlo polagano pa smo mogli dovikivati s bjeguncima u automobilu na začelju koji je bio otvoren. U njemu su bile dvije mlade žene i dva avijatičarska časnika. Od njih smo doznali da je Moškov na čelu i da idu nekamo gdje ih čeka Poglavnik koji će ih staviti pod englesku zaštitu. Vožnja je na začelju trajala vrlo dugo, a pomak nije bio velik. Sunce je zašlo za zapadno brdo i po udolinama kojima smo vijugali padao je suton. Po ovakvoj se cesti nije moglo putovati i na čelu su kolone, u jednoj udolini uz potok pitke vode, odlučili stati i zanoćiti. Na samoj cesti vozila nisu mogla ostati svu noć, trebalo ih je skloniti u stranu, najviše na usku ledinu koja je dijelila cestu od potočića. Mnogima se nije žurilo sklanjati auto s ceste, pa smo, u želji da što prije izbijemo na čelo kolone i upitamo Moškova gdje će biti ta primopredaja i smotra, o kojoj i Hunjetina vrpca govori, imali dosta muke da se probijemo. Kad smo dogurali do sredine i vidjeli čelo koje je zastalo ispred nekih planinskih kuća, zapazili smo da se muškarci, pretežno visoki vojni časnici, na čudan način pripremaju za noćenje, koje, nije potrebno ni reći, neće biti na ledini, nego na sjedalima automobila. Za prilike u kojima smo bili pravi luksuz! Moškovljevu smo novu Tatru našli praznu. Bila je parki rana pred ulazom lijepe lugarske kuće. S puta smo vidjeli da 57 je kuća puna časnika, pa smo se uputili tamo pretpostavljajući da je među njima i Moškov. Našli smo časnike kako rade isto ono što su radili i časnici koje smo mimoišli. I jedni su i drugi svlačili vojničko odijelo a oblačili civilno; prvi su to radili kod svojih vozila, a drugi su ušli u lugarsku kuću da ih nepoželjni ne bi gledali gole. Mirta je ostala uz motor—kotač, u lugarnicu smo ušli samo nas dvojica, uniformirani kao i svi ostali, pa na nas nitko nije obraćao pažnju. U ovom je bijegu najmanje iznenađivalo naći se u blizini čovjeka kojeg do tada nikada nisi vidio. Stali smo na vrata i gledali što unutra rade. Nisu mijenjali samo gornju odjeću, mijenjali su i rublje. Umjesto sivih vojničkih gaća i isto takve košulje, oblačili su bijele gaće i još bjelju košulju, vežući kravate dok su još bili u samom rublju. Umjesto zelenkastih vunenih čarapa nazuvali su crne, od svile. A umjesto čizama lakirane salonske cipele. Umjesto vojničkih bluza, oblačili su prsluke i kapute štofanih odijela, istovremeno se lišavajući činova i ordenja. Umjesto čakšira s pojasom, oblačili su hlače s naramenicama. Mi smo i dalje stajali na vratima i gledali to presvlačenje, to sijevanje golih guzica, te dlakave noge i runjava prsa što smo ih sve do malo prije viđali pokrivene gajtanima, ulaštenim sarama, po zlaćenim ordenjem, epoletama i raznobojnim lentama i ešar pama. Ja da sam vas sklanjao s puta? Pa nećete mi valjda reći da je to u vaše ime bez vašeg znanja činio bezruki satnik Šaban? Ali oni mogu vjerovati u što god žele i bez moga nagovora. Zar vi mislite da sam im ja naredio da se presvlače? Da civilno odijelo ne nosimo ni na sebi ni uza se, da moramo biti u uniformama iako smo civili, kako bi vojske bilo više, kako bi impresionirali Engleze! Rukavina se prvi od svih ucivilio i svoju vojničku odjeću, smotanu u klupko, bacio u kut lugarnice. Kako je prepoznao Baju čim smo se pojavili, požurio se presvlačiti, da bi, presvučen, pristupio Baji i smirio ga. U teškoj smo situaciji. Nitko nas ne želi zaštititi. Prepušteni smo sami sebi. Meni ste rekli da ga ne smijem nositi, ni na sebi ni uza se. Da ga na sebi ni uza se ne smiju nositi ni moji suputnici, ovaj čovjek, moj zet, i moja sestra tamo u prikolici motor—kotača. Je li ili nije istina što govorim, gospodine pukovniče? Ja više ni za tebe ni za koga drugog nisam gospodin pukovnik. Ja sam i za tebe i za svakoga drugoga samo Joso Rukavina. A ni Moškov nije general, on je samo Ante! A ti nađi negdje civilno odijelo pa se presvuci i budi kao i mi — kaže Rukavina. Nas smo troje, gdje da nađem dva civilna odijela i proljetnu odjeću za jednu ženu? Gdje da ih nađem kad su civilna odijela na velikoj cijeni? Mi smo samo došli vidjeti da li ste nas onom paradom u Celju obmanuli, kako biste nas zaobišli, odvojili se od nas, i sutra, kad svane, u Austriju došli prije svih. Sad smo vidjeli što se imalo vidjeti — rekao sam. Pretpostavljao sam da ćemo se vratiti tamo gdje smo ostavili Hunjetu i djevojke Časne radne službe. U tom poslu, da se iz luksuznih Tatri odstrane svi tragovi pripad—ništva vojsci, čak i miris kamfora, što se postizalo prskanjem kolonjske vode po sjedalima, pomogle su im supruge, zaručnice i ljubavnice. I one su odlazile do potoka i u nj bacale sitne predmete, među kojima je bilo mnogo papira, najvjerojatnije osobni vojni dokumenti njihovih supruga, zaručnika i ljubavnika. Baja je pijuckao i ružno psovao! Mirta se pitala kako će nam ti ljudi tamo — a ona je u postojanje toga tamo žarko vjerovala — moći pogledati u oči i hoće li Joso Rukavina ikad više tražiti da ga oslovljavaju »gospodine pukovniče«. Ja sam se šalio i tješio ih prirodoznanstvenim podatkom da zmije koje prezime svlače staru kožu i dobivaju novu, jer je nova godina i nova sreća, a za novu sreću i odjeća treba biti nova. Za danjeg svjetla došli smo do Šoštanja, a budući da se noću nismo pouzdavali voziti, našli smo praznu šupu, ugurali u nju motor—kotač i tu proveli noć od desetoga, dana celjske parade, na jedanaesti svibnja, dana velike potrage i lutanja kojekuda. Ujutro smo se rano probudili i, čim smo Mirta i ja od—vježbali križanje pogleda na zvijezdi Danici, ona s jedne a ja s druge strane štaglja, sjeli smo na motor—kotač i krenuli. Bajina je zamisao bila, što mu nas dvoje nismo mogli, pa ni pokušali osporiti, da pronađe kamion s Magdalenom i djevojkama. Sve do Polzele, gdje put od Celja skreće prema Velenju, mislili smo da je Bajina namjera lako izvediva, jer smo vozili po uskoj, lošoj, ali gotovo pustoj cesti. Ali smo od Polzele do Celja naišli na zakrčenost koja nam je onemogućila vožnju i prisilila nas da sjašemo i guramo motor—kotač. Tada nam se učinilo da je Bajina namjera, da odemo na mjesto gdje smo djevojke ostavili i vidimo jesu,, li još tamo, neostvariva. To mu ipak ni ja ni Mirta nismo smjeli reći, a još manje predložiti da motor—kotač okrenemo i otputimo se tamo gdje svi idu, a djevojke prepustimo samima sebi, u nadi da ćemo ih na ovim cestama, ili tamo kamo svi idemo, ponovo susresti. Nismo to predložili ni zato što nam je bilo žao da Baja, koga je nosio idealizam, na 60 kon pokopa jedne iluzije, one u lugarnici, doživi još jedno, mnogo bolnije odricanje. Da ostane bez mogućnosti služenja vo ljenoj osobi i iskazivanja pred njom, ne mareći gleda li ona na te usluge i to iskazivanje u budnom ili pospanom stanju. Na guranje motor—kotača i na sporu vožnju od Polzele do Celja utrošili smo sve vrijeme do prve otpodnevne ure. Po Celju, tražeći uzalud onog prometnika od jučer, u namjeri da ga pitamo je li zapazio kamion pun djevojaka Časne radne službe, a ako jest, u kojem su smjeru krenule, utrošili smo još dva sata i tako se na putu prema Zidanom Mostu, gdje smo djevojke ostavili, našli tek između treće i četvrte otpodnevne ure. Tada smo rekli Baji da nema smisla ići do Tremerja gdje smo ih ostavili još jučer, jer je nemoguće očekivati da svi prolaze tim putem, a da one stoje i čekaju nas. Nije se dao odvratiti, morao se sam uvjeriti u ono što mu kažemo. Došli smo tamo, rezgledali mjesto tražeći neku poruku, ali osim kolone u kojoj su bili novi ljudi, nove vojske, ovoga puta mnoštvo crnogorskih četnika, nismo našli ništa i nikoga. Vremena smo imali još samo toliko da se vratimo u Celje. Zanoćili smo u parku blizu raskrižja i tu dočekali zoru dvanaestog svibnja. Padala je kratkotrajna kišica, toliko da skvasi prašinu na cesti, a onda se razvedrilo. Tog jutra Mirta i ja zvijezdu iza oblaka nismo mogli vidjeti. Bila je to opomena da će, izgubimo li se u ovim gužvama, biti jutara kad se ni na zvijezdi, ukrštajući poglede, nećemo moći sresti. Kad smo se odlučivali kojim putem da krenemo iz Celja, prevladalo je mišljenje da pođemo najboljim putem, onim na koji se najveći broj izbjeglica upućuje.
Onda kad je Hunjetu poslao na put! Baja je vozio prema Novakovoj ulici gdje je u jednoj od prekrasnih kuća živio Novo Senjak, njegov gospodin ministar, sa svojom suprugom Malvinom. Svaki put kad bi prošao pored ogledala i pogledao se u njemu, lijevom bi ili desnom rukom, ovisno pored kojeg je ogledala prolazio, za gladio onu stranu »tarzanice« koja se u ogledalu odražavala. Ni nas dvojica ni itko od gostiju na rastanku nije se s domaćinom pozdravio. Ne kažem da tako nisu pjevale drugih jutara, kažem sasvim precizno da ih ja nisam nikad čuo tako pjevati. Pa što si ti bio? Znaš kako se ono kaže!
[Slobodne cure za brak|Sex uzivo hrvatska|Osobni kontakti]
komentiraj (0) * ispiši * #
