trobandurgz

Kad se sve zbroji, iz trenutka u trenutak se nizaju novi trenuci i na kraju se dobiva mozaik zvan memorija. Koje bi dimenzije imalo ljudsko kolektivno pamčenje, bi li stao u knjižnicu? Gdje bi bila takva knjižnica? Vjerojatno negdje na nekoj površini veličine obadvije Amerike. Tko bi rekao da se to baš nalazi na Mjesecu? Koji bi čovjek žrtvovao Mjesec za ekstazu? I koji bi se čovjek uobrazio usporediti kvalitetu jačine svojih sinaptičkih sklopova, sa svim znanjem živih bića svemira? Koliko je svemira dovoljno da stane u jedno jedino oko, jedan jedini prozorčić, koji dijeli svijetove? Koliko se svemira uništi sklapanjem tog jednog jedinog oka, ako je riječ o kiklopu? A ako je riječ o uobičajenom obliku vizualnih perceptora, od jednog ili više pari očiju? Makar ta memorija trajala i petnaestak sekundi, dovoljno je da se unište nebrojene količne sinaptičkih sklopova nezamislive kvalitete. Bilo da se cijeli svemir svidio na livadu iz dvadesetak centimetara blizine ili nesagledivih prostranstava sveobuhvatnog kozmosa, svemir je svemir i kao takav neprocjenjiv. Zar ne?