TrnoSotica
27.10.2007., subota
Oludeniz reportaza
|
Planina visine 1969m, plaža za slijetanje, more, ljetne temperature, i više nego gostoljubivi domaćini, turska kupelj, .možeš li zamisliti nešto ljepše ako si paraglider, i gledaš kroz prozor ovih dana.?  Ölüdeniz paragliderska mekka Turske. Mali grad izrastao na obali sredozemnog mora podno planine Babadag. (Pre)velik domet za konzervativnu, muslimansku zemlju, kako je mi doživljavamo. Ovdje je sve u znaku paraglidinga. Povod organizaciji velikog letačkog festivala, osim produljenja turističke sezone, je nastavak višegodišnje tradicije u organizaciji ovogvelikog svjetskog skupa paraglidera. Natjecanje u preciznom slijetanju i akro letenju iznjedrit će svjetski poznata imena, koja svakako želimo upoznati. Nismo dvoumili ni trena. Takva se ponuda ne odbija. Hrvatska šesteročlana ekipa (MartinaGregurić, Franjo Kuzmić, Darinka Kralj, Nikola Kolić, Štefica Kuzmić, Kristijan Mikac) bila je spremna i puno prije za ovakav pothvat, no zadnjih dana odrađene su pripreme u (preciznom?) slijetanju na travnjak. Uz, naravno, veliko pučko veselje ako bi netko (slučajno) pogodio travnjak. He he, zaboravite. Idemo jer volimo letjeti, pa ako netko baš upadne u tu točku.. Avantura počinje. Pred nama je 21 sat drndanja kroz, vidljivo ekonomski oslabljenu Srbiju, europski priznatu ( pitaj Boga zašto) Bugarsku, i više nego gostoljubivu Tursku. Većinu nas puta prati kiša. Prelazak srpsko bugarske granice prolazi glatko, ali uz ne baš prijateljske poglede. Ulazimo u zonu sumraka, koju su, ne znam kako i ne znam zašto, primili u europsku zajednicu. Jad i bijeda na svakom koraku. Nadam se da nije tako u cijeloj zemlji. Bugarska autocesta bez crta!  Prometna policija uvjerava nas da smo vozeći 81 km/h, napravili zatvora vrijedan prekršaj, pa ih znalački potkupljujemo s 20 eura. S 50 eura je (navodno) moguće potkupiti nižeg državnog dužnosnika. Praktički širom zatvorenih očiju prekoračujemo bugarsku, te preko pet (ili više) kontrolnih točki ulazimo u Tursku.  Kao da smo već bili ovdje. dočekuju nas topli, nasmijani ljudi, mediteranska klima, razvedena obala, more. Turska se zastava vijori na svemu o što se mogla objesiti. Već iz daleka primjećujemo oblake nad Babadag-om, koji skrivaju vrh planine. Tek pokoji paraglider s vremena na vrijeme "kapne" iz oblaka, što nam daje nadu da ćemo već danas letjeti. Smješteni smo u hotelu 300tinjak metara od plaže na koju se slijeće. Ne vjerujemo da smo dobili TO za TE novce. Pakiramo stvari i krećemo. Trgovci u glavnoj ulici nas doslovce guraju u svoje butige nudeći jeftine suvenire. Tina, Darinka i Štefica (čitaj Štefika) uživaju poseban status. To smo i očekivali. No ipak, usprkos prvotnim planovima, ne damo ih za devu i fiat-a. Ne pokušavamo se ni cjenkati, da ne dođemo u napast. Srpska ekipa ovdje dolazi redovito, već šestu godinu, ali danas ne odlučuju krenuti na Babadag. Sad znamo i zašto. Put do vrha traje cca. sat i pol. Razlika u temperaturi na planini i na praktički nultoj nadmorskoj visini, na koju se slijeće je ogromna. Ulazimo u oblak na južnom startu 260 metara od najviše točke Babadag-a. Od tridesetak ljudi na startu polijeću tek dvojica, mi ostali odlučujemo živjeti. Zbog ovakvih ili sličnih uvjeta ovdje godišnje gine više ljudi. Nadamo se da će ove godine biti drugačije. Nitko ne želi svoju sliku u turskim novinama. U Ölüdeniz se vračamo kamionom kojim smo i došli. Jedna od zanimljivosti je i to da će vas vozač kamiona kojim dolazite ispratiti sve do posljednjeg pilota, kako ne biste morali pješice u kotlinu ako ne odlučite poletjeti. Hvala mu na tome, ali sad znamo da je kudikamo manje opasno letjeti u oluji nego spuštati se tim kamionom niz planinu. Uglavnom poželite li dolje, 5-6 sati pješačenja je prihvatljiva cijena. Kisnemo na temperaturi od samo nekoliko stupnjeva celzijevih, a tek smo kilometar ili dva od sunčane pješčane plaže. Te smo se večeri vratili sasvim mokri i siromašniji za 20 turskih lira , koliko košta prijevoz i naknada za šume na Babadag-u. Žalimo jedino što nismo letjeli. Prijatelji iz Srbije nisu ni pokušali letjeti, ali su te večeri već pošteno lebdjeli na pola puta od šanka do poda.  I to je dio avanture, živjeli. 15.10. Pokret na Babadag bio je oko 09h, odmah nakon doručka. Hvatamo prvi kamion i čak nešto brže nego prvog dana stižemo na južni start koji se nalazi na 1700m nadmorske visine, što znači i otprilike toliko visinske razlike. Nešto sitne naoblake ispod nas i odlučan vjetar u prsa. Bolje ne može. Rasprostiremo "krpe" na sitno kamenje i jedan za drugim odlijepljujemo prema moru. Dogovor je da svi, prvi put, krenemo ravno na slijetanje.Miran let nad morem, koji bez napora traje 45 min. nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Slijećemo na plažu.  Svima na čelu piše- "idem još jedanput". Još jedan put na vrh, od kojeg ti adrenalin izlazi sa suzama. Nakon takve vožnje ne bojiš se ni oženiti se. Ovaj je put u zraku malo nemirnije. Termika radi svom snagom, a vjetar je pojačao na svoj dnevni maksimum. Leti se aktivnije i sve je manje škljocanja fotoaparatom. I nad plićakom diže na sve strane. Vjetar polako mijenja smjer, pa sa obale već dobrano nasrće sjever, na nesreću svih onih koji su poželjeli izgubiti visinu u nedostatku termike daleko nad morem. Odlučujemo sletjeti. Gledamo kako se nekolicina "najhrabrijih" trudi sletjeti (na kopno) prije mraka. Tko je uspio, uspio je.ostali su bućnuli.  Nakon večere smo zaglavili u karaoke baru. Hrvati i Srbi pjevaju zajedno.?. Europljani ne vjeruju očima ( i ušima), za ostale smo ionako "Yugoslavia". Alkohol udara isto kao kod nas. Jedva pronalazimo hotel, jer sve izgleda drukčije iz "pseče" perspektive. 17.10. Startamo rano sa sjevernog (neki i s jugoistočnog) starta. Oba su starta na 1960 m nadmorske visine. Puše sve osim zapada. Vjetar je prilično jak. Uživamo, to više što dan prije nismo skočili ni sa stepenice. Slijećemo na plažu, tik pred svečano otvorenje zračnih igara, kojem su, kako smo kasnije saznali, nazočili i visoki dužnosnici države. Kupamo se u moru sobne temperature.Bolje ne ide. Čujemo da se doma sprema snijeg.  Teško za povjerovati nekome tko je upravo sletio na prepunu plažu, pogled mu puca na preplanulu guzu ružne bugarke, a nosnice mu nadražuju miješani okusi nargile. Prijavljujemo se za natjecanje u (preciznom) slijetanju. Ljudi koji su ovdje dolazili i ranijih godina, kunu se da je organizacija svake od prijašnjih godina bila i bolja. Mi ne pronalazimo zamjerke. Na putu do hotela otkrivamo još nekoliko upravo niklih štandova s opremom za paragliding. Turci su izgleda prepoznali svaku šansu za zaradu. Sve što ti ponude, odjednom trebaš. Potrošiti koju liru više za stvar koja ti uopće nije potrebna (ili bar to nisi znao) ovdje je normalna stvar. Odnos eura i turske lire je cca. 1,65 lira za 1 euro. Godi nam ljubaznost i pažnja koju nam posvećuju na svakom koraku. Mnogi bi turistički moguli u dragog nam Hrvatistana poželjeli uposliti svakog od ovih (pre)ljubaznih trgovaca , konobara, vodiča. Večer još jednom počinje u kafiću na plaži, čiji vlasnici su i organizatori cijele ove parade. Na četiri platna na zidu, moguće je vidjeti svaki start, let ili slijetanje tog dana. Analiziramo, planiramo, savjetujemo, suosjećamo. Na najmanjem ekranu prikazuju nezgode prijašnjih godina . Tamo valjda nema što se nije desilo. Jeb. te , ovo je opasan sport.  18.10. Puše sjever. Ne vjerujemo očima. Na prostranom startu, nešto lošije uređenom od nižeg južnog, s većim nagibom i niskim prelijetanjem preko ceste kojom tutnje kamioni puni paraglidera iz svakog zakutka zemlje, turski "instruktori" letenja praktički bacaju u ponor tečajce koji s nula sati leta svladavaju osnove letenja. Nek vas čuva i vaš i naš Bog.  Franco starta u svojem prepoznatljivom stilu, s nogama visoko na gurtnama i glavom duboko među stijenama. Acro scena, u svakom slučaju, dostojna pojavljivanja na državnoj televiziji, za koju je i naša Tina dala interview u društvu poznatog Mike-a Künga. U zraku je bezbroj šarenih krpica. Na vrhu planine ne propuštamo fotografiranje uz hrvatski barjak. Startamo pred kamerama turske nacionalne televizije i ne želimo ih ostaviti ravnodušnima, a još manje stvarati materijal za loše vijesti. Loših startova bilo je zapravo i previše viđeno tog dana. Težih ozljeda do sad srećom nije bilo.nek to preraste u tradiciju.  Naš Papa Štrumf - na slici desno  Naš Deda Mraz - heh  |
