tesko je, znas?
svaka pjesma, svaka rijec, svaki osmijeh, poruka, dosjetka, sve moguce sjeca me na tebe.
i kako da onda prebolim? da se zatvorim negdje i ne izlazim dok tvoje rijeci ne ishlape iz mog sjecanja..
ne vjerujem da bih to mogla, da bih uspjela. pa cemu se i truditi? zasto vjerovati da vrijeme sve lijeci, da ce sve bit oke ,da cemo ponovno biti prijatelji,
ako vec znam da je to ne moguce?
imam ogromnu potrebu da nadem prave rijeci kojima bih mogla ispisati ono sto osjecam, jer samo tako cu moci prihvatiti ovu situaciju,
ali pravih rijeci nema, nema niceg cime bih mogla opisati ovaj noz koji se svakim novim danom sve vise zabija i para mi srce, dusu, utrobu, para me iznutra cijelu i ostajem samo beznadna ljuska i samo izbljedjeli lik osobe kakva sam prije bila. . .
kazu mi proci ce to, ali sto ako ne prode... sto ako ga sretnem za 10 godina i shvatim da ni za koga nisam nista slicno osjecala, da mi i dalje fali upravo ono sto sam sa njime imala?
mada mi nikad nista nismo ni imali..ili jesmo?
mozda je ona nevina, djetinja ljubav (ako se to tako moze nazvati) prozeta sramezljivoscu i nesigurnosti, upravo ono za cime moramo ceznuti, ono sto prava ljubav zapravo je. sto ako je tako?
sto ako ljubeci druge u njima budem trazila upravo ono sto sam s njim imala..
mislim da me jedino strah da to nikad necu naci ni u kome vise.
i da sam sa 18 izgubila ono za cime drugi tragaju cijelog zivota..
|
