subota, 25.03.2017.
Zašto putujem(o)?
Nedavno sam prijateljici uputila pitanje:
Je l' ti putuješ da bi imala osjećaj da si u drugoj zemlji?
Tada smo bile u Budimpešti. Bila je to naša druga pustolovina u stranoj zemlji. U siječnju smo u jednoj sobi u Beogradu proživljavale strah da je sve to bila
pogrešna zamisao, jer smo sa sobom u drugu zemlju donijele onaj isti teret koji vucaramo za sobom po Zagrebu ili po gradićima odakle dolazimo.
Da, krajolik je lako promijeniti, ali sebe?
Možemo li prelaskom granice dobiti iznenada nasmijana lica, prazne opuštene glave i svjež duh žedan novoga?
Putujem da bih barem nakratko umakla ljudima, ulicama, vijestima i okružju koje poznajem.
Putujem da bih živjela drugdje, na nekim nepoznatim trgovima i kolosijecima.
Da, putujem da bih imala osjećaj da sam u drugoj zemlji, s drugim ljudima koji govore na nekom drugom jeziku.
Putujem da bi to drugo nakratko postalo prvo u mom svijetu, u mojim mislima.
Možda će me tamo satrati ista kiša koja me mogla u Zagrebu sunovratiti na kauč. Ali tamo, ta kiša me ne smije zaustaviti, tamo moram nastaviti upijati
i kroz cipele i kroz srce da se osjetim ispunjenom, da fotografiram ili zabilježim pogledom nešto spektakularno poput raspoloženja neba, nešto pored
čega u Zagrebu tako nemarno prolazim.
Jednom mi je jedna osoba prišapnula kako voli gledati na fejsbuku moje fotografije sa putovanja, jer se, kaže, osjeća kao i da ona
sama putuje. To je ujedno bilo lijepo i tužno za čuti. Isto tako me rastužila i iznenadila činjenica da postoji čovjek koji obožava čitati putopise,
ali se sam nikada ne upušta u neku avanturu. Bilo fejsbuk albumi, bilo putopisi, sve su to jednaki alati uz pomoć kojih najbezbrižnije
i najjeftinije otputujemo, otskrolamo. Možda je do moga uma ili do mog čitateljskog iskustva, ali ja si nisam mogla pomoći da prilikom zamišljanja
nekog književnog lika ne zamislim djelomice i sebe u nekoj situaciji, u nekom gradu, u nekom prizoru.
Putujem da bih iskusila.
Ne putujem isključivo da bih jednu stvarnost zamijenila drugom,
iako možda ponekad imam osjećaj da sam svukla jedno ruho, a navukla drugo, bolje, ljepše, koje više ispunjava, više zadovoljava moju duhovnu i duševnu potražnju. Bilo je lakše pomoliti se u katoličkoj crkvi u Istanbulu, dok ovdje toliko oklijevam da uopće zađem u crkvu. Bilo je lakše potražiti pomoć od potpunog stranca u Bugarskoj, nego li što će mi ikada biti ovdje. Zašto naglo oživim, te proživim sve na dalekom tlu? Ponekad imam osjećaj da se možda zavaravam.
Ponekad imam osjećaj da sam te iste ljude mogla sresti u Hrvatskoj, ali, eto, nisam.
Svi imaju prirodni nagon za putovanjem, seobom, potragom za boljim.
Ponekad nas taj nagon zavara, opije ili razočara, a ponekad nas obogati, uveseli, jednostavno ispuni bar za ono kratko vrijeme našeg bijega,
našeg igranja memory kartama tijekom kojeg tražimo približni ili poboljšani parnjak onome što poznajemo, stvarnosti koju živimo.
