Dragi ljudi,
nekad očito nije lijepo biti čitan.
Saznavši da me već godinu dana okrada jedna osoba koja to objavljuje na svom tumblr profilu, pritom mijenjajući moje rečenične konstrukcije, dodavajući svoje misli uz moje i skraćujući moje duže tekstove, primorana sam nakon osam godina bloganja i nešto više od godinu dana ove fejsbuk stranice, napustiti ovakav način objavljivanja/dijeljenja.
Internet je takav, ljudi su takvi.
Osjećam se nesigurno, pokradeno i poniženo,
jer se netko drznuo uzeti moje proživljene trenutke kao svoje,
uz to masakrirajući napisano da bi valjda sam/a sebe uvjerio/la kako je ipak doprinio/la nešto tekstu.
Zapravo, žao mi je te osobe.
Možda si se poistovjetila sa mnom na nebrojene načine
započevši studij u Zagrebu, imajući korijene iz Bosne ili čak imajući iskrivljenu kralježnicu??? Ne znam stvarno...
Možda je moja krivica. Vrlo sam naivno i posve otvoreno pisala o koječemu, dozvolivši da moj život postanu riječi koje lako mogu preuzeti drugi i uništiti ih, prisvojiti ih...
Ovo je krađa, ništa drugo.
I to vrlo dobro osmišljeno.
Moji stihovi iz raznih pjesama su ispresjecani, izmiješani,
umetnuti u druge pjesme i slično.
Pošto me moji prijatelji nisu utješili zaključkom kako je ovo "flattering", jer to znači da vrijedim ili tako nešto...
odlučila sam ne ugasiti ni blog ni stranicu, jer je besmisleno.
Internet sve pamti.
Uostalom, to bi značilo da prepuštam sve što sam ikad objavila nekome drugom.
Žao mi te, osobo, stvarno jest.
