Još jedna priča o perspektivi mladih..

Srela sam jednu mladu djevojku kojoj, kako to već obično biva u malim gradovima, poznajem obitelj. Znam da joj je otac teško bolestan, rak svega i svačega, pa sam ju upitala kako je on i kako su svi oni, a prvo kako je ona.

Rekla je da je dobro, koliko se to može biti. Posla nema, nije se zaposlila. Daleko od toga da ništa ne radi, fala bogu svestrana je, pa po cijele dane ima nešto za raditi, malo i privređuje, ali nije to to. Nije to posao za koji se dugo godina školovala, koji voli i želi raditi. U struci za nju nema posla. A ni inače. Probala je sve i svašta. Posla nema.

Žalosti ju što njen teško bolestan otac koji je prešao 60 godina radi. Radi i ide na kemoterapije. Mogao bi doduše otići u neku prijevremenu mirovinu, ali s toliko malo novaca penzije da ne bi mogli preživjeti. Pa i dalje, iako teško bolestan, ide na posao i radi. Za razliku od nje, koja u naponu snage i pameti, praktički sjedi kod kuće. Ne sjedi, naravno, ali to ona tako doživljava. Kao beskorisno sjedenje.

Kaže, odlučila je. Ode sad, u nedjelju, za Njemačku. Svima je kod kuće teško. Mama plače, a i tata. Nije joj lako, velik je to korak, pogotovo kad mora ostaviti obitelj u bolesti i teškoćama, ali ne vidi nikakvu perspektivu u ostanku i kukanju.

Šta reći na to? Nema se šta. Sve je izrečeno. Zagrliti ju, poželjeti sreću. Svima. I njoj u Njemačkoj i obitelji u Hrvaskoj.

Vjerujem da će uspjeti. Bude teško. Bit će još puno suza. I kod nje i kod mame i kod tate.

No, uspjet će. Mora. Neke priče zaslužuju sretne završetke.

Oznake: inozemstvo, posao, putovnica, mirovina