Čudna imena od milja...

utorak , 06.12.2016.

Prije nekoliko godina imali smo malog bijelog patuljastog zeca za kućnog ljubimca. Zeko kao iz bajke, sav bijel i flafast, mio, slađi od šećera. Iz čiste ljubavi nazvali smo ga Gulaš.

Moja poznanica, inače vatrena prijateljica životinja bila je toliko šokirana time, da je zahladila odnose i od onda se više ne čujemo. Nisam imala prilike niti objasniti da je to ime iz šale, ljubavi, da mi doma ne jedemo zečetinu uopće, nikad vjerojatno ni nećemo, a naš Gulaš ima jako lijep život jer ga čak i pretjerano mazimo i pazimo.

Sljedeća je bila mala mačkica koju je moj sin našao na cesti. Trknuo ju je auto, bila je ozljeđena i nije imala skoro pola dlaka na mršavom, košćatom tijelu, on se sažalio i donio je kući. Nazvala sam ju Šuga. Kako bi drugačije. Uz puno ljubavi, njege, maženja i paženja mačkica se oporavila i na zahtjev sina preimenovana u Tekilu. Tako naime, mi tinejdžeri nazivamo mačke. Tekila je danas toliko lijepa i njegovana, da izgleda kako susjeda kaže: "kao da svaki dan ide u welness i spa", a ja ju poskrivečki još uvijek zovem Šuga. Iz ljubavi.

Mene moj muž u zadnje vrijeme zove Bleso. Imali smo jako teško razdoblje ove godine, s puno boli, boleštine i smrti, pa sad kad je sve prošlo opet se počinjem opuštati i smijati, opet počinjem biti ona stara ja. Kaže, da se nisam niti u tom ružnom periodu prestala smijati, ali nije bilo ovako, nesputano i slobodno. A o glupiranju da i ne pričamo. Sad mi to ide toliko dobro da sam jedan dan nakon smiješnog hoda po cesti čak iz Bleso unaprijeđena u Blento.

A meni drago. Volim što sam Blento. Ili Bleso. To je rečeno s puno ljubavi, pa sama slova i nisu nešto bitna. Ljubav je.

Na kraju krajeva ime nije ništa. Ruža bi isto slatko mirisala i da se drugim imenom zove.

A Gulaš, Šuga, Blento... bi isto tako bili voljeni i da se zovu normalnijim imenima.
Ovako je samo slađe.