Ljubav preko interneta..
srijeda , 30.11.2016.Svi mi koji smo na internetu više-manje kao kod kuće znamo koliko internet zbližava ljude. Vrlo brzo se pronađe osoba koja nam je po nekim stvarima bliska, čija mišljenja uvažavamo čak iako se uvijek ne slažemo i s kojom nam je komunikacija ugodna, zabavna, s kojom nam je lijepo. Razvijaju se prijateljstva, virtualna i prava, a nerijetko se događaju ljubavne veze pa i prava ljubav.
Nedavno je jednoj mojoj rođakinji na vrata pozvonila mlada nepoznata djevojka koja je na engleskom jeziku tražila njenog sina. Toliko ju je ona razumjela jer engleski ne razumije i ne govori. Kako joj je sin objasnio, ta djevojka je k njima došla iz daleke zemlje, s drugog kontinenta, zbog ljubavi prema njemu. Upoznali su se preko interneta, puno razgovarali i družili se, svidjeli se jedno drugome i sad je ona tu. Došla je na 3 mjeseca, toliko joj viza vrijedi, da se pobliže upoznaju, vide da li je to To i ako je, vjenčat će se.
Iznenađenje za cijelu obitelj. Ali, ugodno iznenađenje.
Mladić o kojem je riječ ima preko 30 godina, puno radi i ne izlazi. Drag je, zgodan i pametan, ali današnji tempo života je takav da ima vrlo malo slobodnog vremena i jednostavno nema gdje upoznati neku djevojku osim na putu do posla, na poslu i ...na internetu. Vjerujem da je to tako kod većine mladih ljudi.
Djevojka se vrlo brzo snašla unatoč tome što se doselila nepoznatim ljudima, u dalekoj i slabo poznatoj Hrvatskoj, uz potpuno uzajamno nepoznavanje jezika. S ukućanima se sporazumjeva pomoću znakova, googla, mobitela, slikica i stalnim širokim osmijehom. Za početak dovoljno. S vremenom će se i ta jezična barijera savladati.
S veseljem objavljujem da su si "kliknuli" i u pravom životu i da se sprema vjenčanje.
Veselim se zbog njih, jako.
Još jedna internetska ljubav se pretvorila u pravu. Bilo koje mjesto na kojem se nalazi ljubav je dobro mjesto, a internet je jedno od takvih mjesta. Opreza naravno treba, ali ako je ljubav prava naći će put. Kroz žice ili bežično.
komentiraj (40) * ispiši * #
Pisani dnevnik moje kćeri..
četvrtak , 17.11.2016.
U 1. razredu osnovne škole moja, sad već odrasla kćer, započela je pisati dnevnik. Pronašla je zgodno ukrašenu malu bilježnicu i u nju, kako se ispostavilo, upisala jednu jedinu šokantnu rečenicu:
"Moja je mama danas povraćala u živicu"
Kako sramotno! Niti riječ prije, niti riječ poslije. Samo ta jedna, jedina rečenica u cijeloj bilježnici. U cijelom dnevniku. O njenoj mami, koja povraća u živicu.
Sjećam se tog dana, jer fala bogu, ipak mi povraćanje nije česta pojava, a pogotovo ne pred djetetom.
Bio je zimski, snježni dan i nas dvije smo se prošetale skroz do centra Grada. Tamo smo se poćastile mirisnim pečenim kestenima koje smo putem kući čistile i jele, pazeći da svu koru i sav otpad spremamo u papir koji ćemo kasnije baciti. Ništa ne smije završiti na ulici. Lijepo smo šetale, zabavljale se, smijale i jele pečene kestene, kad mi se u jednom trenutku komadić kestena krivo zeletio, zakašljao me, navalile suze na oči, podigao se želudac...i desilo se to što se desilo. U živicu. Što je rezultiralo tom sramotnom rečenicom u njenom dnevniku.
Eto, kad moja kćer jednog dana postane slavna i poznata osoba pa novinari, paparazzi i ostali navale na njezin život i njezine zapise, nek naiđu i na ovo objašnjenje. Zlu ne trebalo.
A i dokaz je da jedna rečenica ne priča priču. Ma koliko se u prvi mah činilo da da.
komentiraj (33) * ispiši * #
Bogatstvo i bogatašica...
utorak , 08.11.2016.Nedavno sam pohađala tečaj knjigovodstva. Nisam željela biti i dalje u neznanju što se tiče nekih knjigovodstveno-računovodstvenih termina, pa kad se ukazala povoljna i dobra prilika, krenula sam da naučim nešto što ne znam. Možda u budućnosti za nešto i zatreba, osim za osobnu upotrebu, mada je i samo znanje dovoljno.
Bilo nas je jedno dvadesetak. Među polaznicima ubrzo se izdvojila jedna djevojka koja je stalno kasnila ili uopće ne bi došla. Kad bi zakasnila, ispričala bi se vozačkom školom ili fakultetom i brzo i tiho šmugnula na svoje mjesto pokušavajući poloviti o čemu trenutno učimo.
Ostale polaznice su vrlo brzo krenule ogovarati. Kao, odkud toj djevojci novci za sve te škole u koje ide. Osim tečaja knjigovodstva, vozačka škola i privatni fakultet. Ona doduše radi,ali tamo gdje radi nisu sigurno takve plaće da bi sve to mogla poplaćati. Zaključak im je bio: bogatašica.
Meni osobno nije bilo jasno ne kako to sve plaća, to nije moja stvar, nego kako sve to stigne. U isto vrijeme raditi, svaki dan na vozački, svaki dan na knjigovodstvo, pa još i fakultet...premalo vremena u danu. Nekako me to zabrinulo, pa sam joj prišla i ponudila svoje zabilješke i ispunjene vježbenice da ih uzme, prepiše i pokuša nas stići.. Sa zahvalnošću je uzela i tom smo se prilikom predstavile jedna drugoj. Ana je samo rekla svoje ime, ja svoje, i to je bilo to. Do kraja tečaja ja bih joj čuvala svoje bilješke, ona bi ih preuzela i vratila. Završni ispit sam uspješno položila, a Ana je trebala polagati nekoliko dana iza mene. Naravno, uz moje bilješke koje će mi vratiti nakon toga.
Nedavno smo se našle na kavi. Ana je donijela moje bilješke i materijale, a naše kave platila čim su došle na stol, da ju ne bih ja pretekla. Malo pomalo, saznala sam svašta o njoj. O bogatašici.
Kao mala je ostala bez oca. Majka se preudala, pa pošto nisu više nju mogli imati, dali su ju baki. Ona je od bake polazila osnovnu školu, pa kako navodi, pošto se nije imala s kim savjetovati iako odlična učenica , upisala je trogodišnju školu da se čim prije skine baki s grbače. Završila je, zaposlila se u jednoj trgovini i odselila od bake u svoje podstanarstvo. Položila je razlike predmeta i stekla četverogodišnju srednju školu, a potom upisala i tečaj knjigovodstva i tečaj za njegovateljice i vozačku školu i privatni fakultet.
Kaže mi: "Znate, moram ulagati u sebe. Sama sam praktički na svijetu, moram ulagati u znanje kako bih jednog dana radila dobar posao."
S nevjericom sam ju gledala dok mi je pričala kako sama plaća sve te škole, stanarinu, režije, život, a sve to od samo 2.600,00 kuna kolika joj je plaća. Uzela je kredit za fakultet, to joj se svaki mjesec od plaće odbija tako da tu nema problema. Tako mi je rekla. Na moje pitanje pa od čega živi i što jede, rekla je da ima honorarni posao gdje dobije čak 1000 kuna mjesečno, a to joj je dovoljno za hranu, piće, odjeću i obuću. Ne jede puno, nekad joj je i pola čokolade dovoljno. Za izlaske joj ne treba novaca, jer ne izlazi. Svaki slobodni trenutak uči jer u tome vidi svoju budućnosti.
Kaže, voljela bi da nađe malo bolje plaćen posao. Ili barem koji nije po smjenama, da više može na predavanja i da više može učiti. Slijedeći korak joj je platiti si neki tečaj jezika. Misli da joj to još fali. U biti,fali njoj još puno toga, al ići će malo-pomalo.
Gledala sam je zadivljeno. Impresionirano.
I da, one žene koje su je ogovarale imale s pravo.
Ana je bogatašica. Istinska i prava.
komentiraj (36) * ispiši * #