Pisani dnevnik moje kćeri..

U 1. razredu osnovne škole moja, sad već odrasla kćer, započela je pisati dnevnik. Pronašla je zgodno ukrašenu malu bilježnicu i u nju, kako se ispostavilo, upisala jednu jedinu šokantnu rečenicu:

"Moja je mama danas povraćala u živicu"

Kako sramotno! Niti riječ prije, niti riječ poslije. Samo ta jedna, jedina rečenica u cijeloj bilježnici. U cijelom dnevniku. O njenoj mami, koja povraća u živicu.

Sjećam se tog dana, jer fala bogu, ipak mi povraćanje nije česta pojava, a pogotovo ne pred djetetom.

Bio je zimski, snježni dan i nas dvije smo se prošetale skroz do centra Grada. Tamo smo se poćastile mirisnim pečenim kestenima koje smo putem kući čistile i jele, pazeći da svu koru i sav otpad spremamo u papir koji ćemo kasnije baciti. Ništa ne smije završiti na ulici. Lijepo smo šetale, zabavljale se, smijale i jele pečene kestene, kad mi se u jednom trenutku komadić kestena krivo zeletio, zakašljao me, navalile suze na oči, podigao se želudac...i desilo se to što se desilo. U živicu. Što je rezultiralo tom sramotnom rečenicom u njenom dnevniku.

Eto, kad moja kćer jednog dana postane slavna i poznata osoba pa novinari, paparazzi i ostali navale na njezin život i njezine zapise, nek naiđu i na ovo objašnjenje. Zlu ne trebalo.

A i dokaz je da jedna rečenica ne priča priču. Ma koliko se u prvi mah činilo da da.