Crtica - u parku

Gledam ženu na klupici u parku koja svojoj susjedi na drugoj klupi priča nešto o kolačima. Raspričala se o tome kako je sad još vruće, kolači se ne peku, a tko ih želi neka si kupi kekse. Ili napolitanke. Ako im je baš do slatkoga. Nekada je njima kao djeci, u ono davno doba, bila dosta i šnita kruha s pekmezom za slatko. Ili prezrele šljive. Što je to fino, slatko i zdravo. Prefino i prezdravo.

Njena susjeda kima glavom, smješka se i gleda zamišljeno prema parku. Tek na ženino pitanje:
- a što vi više volite, pekmez ili džem?

Susjeda napokon prozbori: - Ja ne razomim. Ja sem z Češke.

- O, pa vi mene ne razumijete....zbunjeno će žena - a ja se raspričala. Oprostite, oprostite.

Pričekala je minutu, možda dvije pa se na brzinu spremila i otišla nekako posramljeno s klupe i iz parka gunđajući kako joj je ova mogla i reći da ne razumije, a ne se samo slagati s njom...

To joj je trebalo biti sumnjivo.
Uvijek je sumnjivo kad se netko stalno slaže. Ma o čemu se god radilo.