Dosadne babe...

Kod frizerke, kozmetičarke i zubarke volim šutjeti. Uvijek kad mi se nekako o glavi radi, pričanje je zadnja stvar kojom želim ometati osobu koja me uljepšava ili šta već. Šutim kao zalivena.

Moja frizerka poznaju me već prilično dobro i to što tamo ne moram pričati ako neću je ono što kod njih volim. A i dočekaju me sa kavom i sendvičem. E da, i frizura je dobra.

Zadnji put kad sam ušla, bila je samo neka žena mokre glave na frizerskoj stolici. Nakon kratkog pozdrava i uvodnih riječi, sjela sam na stolicu do nje i frizerka je otpočela s radom. Nakon nekih 15 minuta moje šutnje i cvik cak škaricama, žena na stolici do mene se nakašljala. Pogledala sam je i vidjela da mi se smješi. Pa to je Snježana, moja bivša kolegica!
Mislit će žena da se ljutim na nju ili da se držim fina kad joj se baš niti jednom rječju nisam obratila, a niti ju pozdravila. Da to ispravim i da se Snježana ne bi osjećala nedobro, ja se razvezala i razbrbljala. Nekako smo došle na djecu. Snježana je rekla kako mi je vidjela kćer i da iako ju nije vidjela barem 10 godina, odmah je znala da je to moja Huluvuica jer smo jako slične. Zvončeka mi ne pozna i ne zna bi li ga prepoznala. Stala sam ju uvjeravati da sigurno bi jer je i on sličan seki, a ima i dugu kosu kao i ona. Da bi to dokazala, izvadila sam mobitel sa slikama. Frizerka mi malo nije dala ustat se dok mi ne popravi šiške, ali čim je bila gotova otišla sam do Snježane ispod haube s mobitelom otvorenim na slike svojih klinaca.

- Jel vidiš? Slični su, plavi, s dugom kosom...a vidi koje loknice ima Zvonac.
Sa stolca tišina.
Počela sam malo zakretati mobitel, kako bi slike bile vidljivije.

- Ček, jel sad vidiš? Ovo svijetlo zeza, a i moj mob. Jel vidiš?

Sa stolca neko mumljanje. Nije mi zvučalo kao slaganje pa sam maknula mobitel ispred Snježaninog lica i namjestila na drugu sliku.

- Gle, Snježana, ova slika je veća. Jel sad vidiš?
Opet mumljanje.

Sad mi je već to bilo čudno. Trebala bi se divit slikama i reći nešto, a ova samo šuti. Odmaknula sam se korak, pogledala Snježanu pod haubom i....

- Gospođo! Pa Vi niste Snježana!
- A nisam...

Pogledom sam preletjela po salonu i vidjela kako se u međuvremenu napunio ženama i našla Snježanu na bazenu za pranje kose kako mi maše. Smijala se.

- Joj oprostite gospođo...mislila sam da ste Snježana. A zašto niste rekli da niste?
- Pa htjela sam i ja vidjet slike...

I tako sam se ja po tko zna koji put zblamirala.

Ispala sam kao one dosadne babe koji svima oko sebe ture slike svoje djece pa se ljudi moraju diviti. Uvijek su mi takve išle na živce, šta, kao da drugi ljudi nemaju djecu ili nemaju slike. Nisam nikada znala šta reći u takvim situacijama pa sam uvijek tepla nešto kao: "jako su zgodni" ili "kako velike okice" ili "ma na koga liči? ne mogu se odlučiti". A znala sam i samo potvrdno mumljati. Baš kao ona Gospođa koja nije Snježana.

I kako sad objasniti da ja nisam takva baba? A nisam. Stvarno nisam.

P.S. sasvim slučajno imam tu slike Huluvuice i Zvončeka. Nisam dosadna baba koja tura slike, a jel da kako su baš zgodni i kako su si slični? Jel da?


Go to ImageShack® to Create your own Slideshow