Warp pogon

Prije dva-tri tjedna

Vozim se s Arthurom na posao. Mrak. Šest sati i par minuta. Nigdje nikoga.
Farovi našeg automobila osvjetljavaju pustu cestu pred nama. Snježi.
Kroz vjetrobransko staklo taj snijeg izgleda kao da vozimo kroz zvijezde. Prekrasno.

- Arthur, vidi kako je ovo lijepo. Kao da se vozimo u warp pogonu...
- Aha, baš tako.
- Sad se svemirci na Zemlji sigurno čude šta je sad to. Šta to pada, bijelo, mokro i lijepo..
- Zašto misliš da se čude? Kod njih nema snijega?
- Nema. Nemaju ni kiše, ni magle, ni snijega. Njihova planeta je onako, od pijeska. Same dine. Zato se svemu tome čude. I dive.
- Ma da? Možda imaju planetu svu od prašume, džungle. Zelenu. Onako kao rodna planeta Majstora Yode.

Bilo mi je zgodno kako Arthur i ja imamo neku svoju predodžbu strane planete pa sam čim smo stigli na posao isto upitala kolegu s kojim pijem kavu.

- Ne. Oni imaju plavu planetu. Onako s puno vode i samo malo kopna. Uglavnom vodenu.

Na to je ušao treći kolega i pitao o čemu mi to tako rano ujutro pričamo. Ispričali smo mu sve oko warp pogona, asocijacija i naših zamišljanja tuđinskih planeta.
Pogledao nas je kao da smo sroz šenuli i razvezao kako on ne može reći ništa o njihovoj planeti, kako ne zna jel oni uopće postoje, kako to nitko ne zna, a i potpuno mu je nevažno jel se oni čude snijegu ili ne. Nije baš rekao da smo bedasti što o tome razmišljamo, ali se u svakom slučaju nije htio igrati s nama.

Sve u svemu dobar prosjek. Od nas četiri, troje smo se prepustili mašti. Ne znam koliko nam je baš sama mašta radila, a koliko je to bio utjecaj knjiga ili filmova. Ali nije loše.

Volim takve razgovore. Nije bitno jesu li svemirci u pitanju, može to biti i zagrobni život, magija ili nešto treće.
Sviđa mi se kad su ljudi otvorenog duha prema nedokazanom i neopipljivom, kad priznaju mogućnost da još nešto postoji. Nije toliko bitno šta. Neka mašta radi.


Gledam sad kroz prozor, od snijega nije ostalo više ništa. Šteta. Samo ta debela magla.
Kako li se svemirci na Zemlji čude šta je sad pak to...